Gradina Pavlovića

Gradina, utvrđenje za koje nemamo informaciju kako se zvalo se nalazi na uzvišenju, oblika kupe u blizini izvora Paljanske Miljacke u Gornjim Palama. Utvrđenje Gradina je najvjerovatnije u srednjem vijeku postojalo kao upravni centar za područje paljanskog polja, a možda i šireg područja vlastelinske porodice Pavlovića. Do danas ozbiljnija istraživanja na ovom području nisu rađena, a prve zapise i analize uradio je Đoko Mazalić objavivši analize u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1939. godine.

Feudalni posjed Pavlovića, koji su spadali u red najkrupnijeg bosanskog plemstva, protezao se od Vrhbosne (današnje Sarajevo) na zapadu do Dobruna na istoku. Na prostoru paljanske opštine se odvijala trgovina sa Dubrovnikom, prvo u gradu Borač na Prači gdje su Pavlovići izdavali povelje, kasnije u novosagrađenom gradu Pavlovac na lijevoj obali Prače.

Gradina je pripadala nekom od vlastelina, gospodaru ovih krajeva, koji su pripadali državini Pavlovića. Utvrđenje nije podignuto kasnije od XIV vijeka, a pojavom baruta je dodatno pojačano i osigurano. Prema legendama koje su se prenosile sa koljena na koljeno, narod je ovo utvrđenje „pripisao“ prokletoj Jerini. Zadatak Gradine je bio da osigura protok trgovačkih karavana između Vrhbosne i Pavlovca i da pruži zaštitu ugroženom stanovništvu okolnih sela.

Utvrđenje se nalazi na nadmorskoj visini 1048 m, na kamenom uzvišenju. Graditelju nije bilo teško obezbijediti kamen i vodu za izgradnju, jer je izvor rijeke Miljacke bio u blizini, dok je kamen prenošen sa sjevernog (donjeg) dijela litice, a bilo ga je u izobilju i u okolini. Platna zidova izvana su izgrađena od pritesanog kamena, spojenog malterom, a njihova sredina je ispunjena malterom i lomnjenim kamenom. Malter je pravljen od kreča i riječnog pijeska. Krovovi kula bili su od drveta. U okolini su pronađeni komadići crvene cigle i komadići praistorijskog ilovastog posuđa pa se može zaključiti da su ovo mjesto koristili praistorijski ljudi i Rimljani.

Građevina je podignuta po srednjovjekovnim građevinskim principima, sa vrlo zanimljivom osnovom koja govori o pronicljivosti graditelja kao i visokom stepenu stanja arhitekture ove vrste u tadašnjoj Bosni. Grad se sastojao od gornjeg i donjeg dijela.

Donji dio grada su činili ograđeni obori koji su služili kao vrtovi, šetališta, ali i kao odbrana od prvog naleta osvajača. Oborski zidovi su bili debeli između 0,70 i 1,10 m, a sa jugozapadne strane ih je štitila četvrtasta kula.

Gornji dio grada se sastojao od dvije odbrambene kule i prostorija za stanovanje. Sa južne strane ulaz je branila osamljena, vrlo jaka, četverostrana kula – donžon, čiji su zidovi bili daleko jači od ostalih i sa koje se kontrolisao ulaz u Gradinu. Kula se spajala sa ostalim dijelom grada samo jednim zidom, debljine 1,40 m, kojim se moglo preći u grad. Pored tog zida je bila i ulazna kapija, a na tom mjestu je i gradski zid zadebljan 2 metra. Kroz kapiju se ulazilo u manje dvorište. Sa lijeve strane je veliki zid od 8 metara koji postoji i danas, a na njemu su vidljivi ostaci ležišta za podnice prvog sprata. Sa vanjske strane se vide ostaci dva primitivno zasvedena podrumska prozora, zapravo rupe, koje su davale malo svjetla.

U samoj osnovi Gradine, na terenu su vidljivi ostaci zidova, što govori da je Gradina imala niz prostorija za različite potrebe. Neki od zidova su bili napravljeni i od drveta. U vrhu grada se nalazila okrugla kula, prečnika 4,50 metara, koja je služila za stanovanje i izviđanje. Debljina zidova je bila između 1,10 i 1,40 metara, dok je debljina vanjskih zidova okrenutih neprijatelju 3 m.

Utvrđenje je bilo nepristupačno za osvajače i prilaz mu je bio moguć jedino sa južne strane. Do ulaza u utvrđenje je vodio put ispod kamene litice sa sjevera prema jugo-istoku. Ostaci puta su i danas vidljivi sa južne strane prema kamenolomu, ali se gube u gustoj šikari žbunja.

Grad je snabdjevan vodom sa vrela, koje se nalazilo u vrhu sela sa južne strane, udaljenog 300 m, cisternom i čunkovima.

Za pad Gradine pod tursku vlast između 1430. i 1463. godine, je vezana jedna legenda. Turci nekoliko dana nisu mogli prići Gradini, koja se uspješno branila, a onda su jednu noć zapalili na hiljade baklji u polju ispod Gradine. Vidjevši koliko se Turaka sjatilo u paljankom polju branioci su otvorili kapiju i predali se Turcima. Turci se dugo nisu služili ovim gradom jer su svoje granice pomjerili dalje na zapad pa su grad srušili.

U blizini grada se nalazi desetak stećaka, okrenutih u pravcu istok-zapad. Nekropole u sebi kriju ostatke nekadašnje vlastele, koja ja vladala gradom i okolinom. O vlasteli ovoga kraja nema nikakvih informacija.

Djed Vidaka Krajišnika je pričao da je do polovine 19. vijeka u Gradini bio ukopan jedan top. Neki Turci koji su dolazili na ljetovanje (oko Omerpašina vremena) su nabili taj top i on je eksplodirao. Tom prilikom je navodno izbačen ćup, pun novca. Šta je od topa kasnije bilo, ne zna se.

U okolini Gradine je bilo „Podgrađe“, selo, o čemu svjedoče brojni nalazi domaćeg stanovništa. Mazalić je 1939. godine razgovarao sa ljudima i rečeno mu je da je 200 koraka prema sjeveru kod njive Jovana i Aćima Pavičića, prošao vodovod, a kopanjem pri dnu se udarilo na ciglu i sivu zemlju, kao i na komade glinenog posuđa.

Prilikom radova u njivama, narod ovoga kraja pronalazi različite predmete. Najviše je ostataka starih eksera, oružja i oruđa, potkovica, dijelova odjevnih predmeta, glinenog posuđa…

Padom Bosne pod tursku vlast 1463. godine oblast Pavlovića podijeljena je u 11 nahija, a cijelo područje Turci su, prema imenu ranijih gospodara Pavlovića nazvali Vilajet Pavli.

Opširnije o Pavlovićima. Nekropola Pavlovića.

(www.palelive.com)