Vučetić: U Bjelovcu ubijali sve redom, pobili su i domaće životinje

BANJALUKA – Brano Vučetić iz sela Bjelovac kod Bratunca bio je dječak od svega devet godina 14. decembra 1992. godine kada su ga muslimanske snage, koje su ušle u njegovo selo i ubijale sve redom, čak i domaće životinje, zarobile i u zarobljeništvu držale 56 dana.

Vučetić se prisjeća da je napad na njegovo selo počeo u jutarnjim časovima artiljerijom, nakon čega je muslimanska vojska ušla u selo i ubijala sve redom, piše u monografiji „Djeca žrtve rata 1991-1995“, u izdanju Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.

„Napad je išao iz dva smjera iz pravca rijeke Drine i sa okolnih brda. Mene je napad zatekao u kući prvih komšija. Nakon ulaska u selo počeli su da nas dozivaju da se predamo, ali mi nismo smjeli da se predamo i nismo se predavali“, ističe Vučetić.

Vučetić navodi da su mislili da će da se spasu ako budu ćutali i ne budu predavali, ali su počeli da im dovikuju da će da ih kolju, pale i peku žive.

Prema njegovim riječima, poslije toga još više su se uplašili, a muslimanska vojska je potom bacila jednu, pa drugu bombu od koje su bili ranjeni on i Mira Filipović, majka maloljetne djece.

„Nakon bačene bombe ja sam ostao bez svijesti desetak minuta, a nakon što sam došao svijesti vidio sam da sam sav krvav. Kada smo se malo sabrali, Mira, njeno dvoje maloljetne djece i ja otišli smo u potkrovlje kuće. Vojnici su nas pronašli u potkrovlju i jedan od njih je mene spustio u prizemlje i stavio na krevet“, prisjeća se Vučetić.

Vučetić svjedoči da su nakon dva časa došla dva vojnika u kuću, zavezala ih i rekli da će da ih kolju, oštreći nož pred njima, te govoreći na koji način će da ih kolju.

On navodi da su imali sreću da prežive jer se nakon nekog vremena pojavio vojnik koga su zvali Miš koji je prepoznao Miru, jer je bio njen školski drug, a zatim su ih odvezali i pustili.

Vučetić ističe da su u ovoj akciji muslimanskih snaga pored sela Bjelovac napadnuta i sela Sikirić i Loznička Rijeka, ističući da je ukupno u ova tri sela ubijeno 109 civila od čega samo u Bjelovcu 59.

„Najstarija žrtva bila je osamdesetogodišnja Zlata Jovanović, čiji su sin Milan i unuka Radenka ubijeni ispred kuće. Tako je u jednom danu samo iz ove porodice nestalo tri generacije“, naglašava Vučetić.

Prema njegovim riječima, starica Božana Ostojić se i dalje vodi kao nestala, najmlađa žrtva bio je petnaestogodišnji Čedo Miladinović, a ubijeni su i godinu stariji Slobodan Petrović, te sedamnaestogodišnji Milenko Vučetić.

On navodi da je većina srpskih kuća spaljeno, a imovina opljačkana, a ni do danas ova sela nisu u potpunosti obnovljena.

Vučetić kaže da su za njega, osmomjesečnog Nemanju Filipovića i dvoipogodišnjoj Oliveri Filipović muslimanski vojnici rekli da će naknadno odlučiti šta će sa njima.

„Kada smo izlazili iz te kuće mene je zasuo rafal i tom prilikom sam još jednom ranjen. Sav sam bio u krvi. Pomakli smo se nekoliko metara kroz dvorište, stao sam uz jednu stablo voća i u tom trenutku sam vidio svoga brata Milenka kako nepomično leži. Nisam imao snage da mu priđem. Vidio sam još mrtvih ljudi u dvorištu“, svjedoči Vučetić.

Vučetić se prisjeća da je uskoro počeo da pada snijeg da je bio bos i da je ipak uspio da pronađe velike čizme pored plota i da ih obuje prije nego što su nastavili put.

„Usput, uz svjetlost jedne od zapaljenih kuća, prepoznao sam babu Zlatu Jovanović, ubijenu tamo dokle je uspjela da stigne bježeći“, ističe Vučetić.

On navodi da je ubrzo iznemogao i pao, a onda su ga natovarili na zaprežna kola i tako je stigao do muslimanskog sela Poloznika gdje mu nisu ukazali medicinsku pomoć iako je bio ranjen, već su ga naprotiv muslimanske žene i djeca vrijeđali, pljuvali, udarali i gađali kamenjem.

Vučetić priča da su ih sutradan odveli u logor u Srebrenicu i tom prilikom su prošli kroz njegovo selo Bjelovac kada je imao priliku da još jednom vidi da je sve popaljeno.

„Kada su nas dovezli u Srebrenicu, razdvojili su nas, tako da su baku Dostanu ostavili u logoru policijske stanice, a nas četvoro, mene, Miru i njeno dvoje maloljetne djece zatvorili u privatnoj kući u selu Soloćuša, na ulazu u Srebrenicu“, navodi Vučetić.

U Solućuši kaže da mu je obrijana glava i nastavljeno je njegovo maltretiranje i zlostavljanje, a nakon što je vojnicima dosadilo, izvjesni Mandža ga je predao svojoj sestri na čuvanje i ona je nastavila da ga zlostavalja.

Vučetić priča da je život u zatvoru bio težak, bez osnovnih higijenskih uslova i sa vrlo lošim i rijetkim obrocima, ističući da su spavali na podu sa jednim ćebetom, dobijali po jedan komad hljeba na dan, te da mu nije jasno na koji način su preživjela mala djeca koja su bila zajedno sa njima.

„Ispitivao nas je Zulfo Tursunović koji je bio vrlo surov, a jednom prilikom udario mi je šamar. Radili smo teške fizičke poslove. Pali smo u očajno psihičko stanje, tako da smo počeli željeti vlastitu smrt“, ističe Vučetić.

Vučetić se prisjeća da su 8. februara po njih došli vojnici Miš i Mandža i odveli ih na razmjenu u Skelane, a u centru Srebrenice uzeli su i baku Dostanu koju ja bila u vrlo teškom stanju i taj dan su razmijenjeni.

On navodi da je u zarobljeništvu proveo 56 dana i da se za to vrijeme nije ni jednom presvukao, niti okupao, niti mu je ukazana pomoć, te da je prilikom razmjene od članove srpske komisije za razmjenu saznao da su mu nastradali otac i brat, a zatim je odveden u školu u Skelane, potom u Bratunac u fabriku „Kaolin“ gdje ga je dočekao Mirin muž.

Brano kaže da je život nastavio kod tetke i tetka Dostane i Ivana Petrovića kojima je istog dana decembra 1992. godine, takođe u muslimanskoj zasjedi, poginuo dvadesetjednogodišnji sin Mladen.

Brano Vučetić rođen je 14. juna 1983. godine u LJuboviji, a živio je u naselju Bjelovac, opština Bratunac, na porodičnom imanju sa ocem Radovanom, majkom Radojkom i starijim bratom Milenkom.

U zasjedi koju su postavile komšije muslimani 16. septembra 1992 godine, u mjestu Zalužje, na putu Bratunac – Srebrenica, među ubijenim Srbima koji su se vraćali sa sahrane ubijena je Branova majka Radojka.

Otac ga je, potom, poslao u LJuboviju, na sigurno. Tamo je pohađao osnovnu školu i svakog petka dolazio kući, u Bjelanovac, gdje su mu živjeli otac Radovan i brat Milenko.

Milenko je imao 17 godina, ali nije želio da napusti selo. U LJuboviju se uvijek vraćao nedjeljom, zajedno sa Mirom Filipović i njenom djecom.

Ipak, dan prije napada odlučeno je da se ne vraćaju, kao i obično, nego da putuju sutradan, odnosno u ponedjeljak ujutro. Narednog dana, 14. decembra 1992. godine u jutranjim časovima muslimanske snage napale su selo Bjelovac.

Vučetić je sjećajući se najmilijih preživljavao teške pubertetske dane i išaou Beograd kod psihologa, a na kraju se posvetio učenju, završio je srednju mašinsku školu, ali za dalje školovanje nije imao uslove.

Više puta su ga kontaktirali istražitelji Haškog tribunala kojima je dao nekoliko izjava. Početkom 2006. godine trebao je da otputuje u Hag i da pred sudom opiše događaje koje je doživio, ali do svjedočenja nikada nije došlo. Kontaktiran je iz Tužilaštva BiH, ali ponovo nikada nije došlo do svjedočenja.

Brano Vučetić danas je srećno oženjen i ima sina Vukana. Želi da ima više djece, ističući da su djeca smisao života i ako Bog da, biće ih još.

„Nije to osveta, nego obaveza da živi zamijene nastradale Vučetiće koji treba da dobiju nasljednike, da se loza ne prekine, kandilo ne ugasi, sjeme ne zatre i da jednog dana nikne nova kuća na spaljenom ognjištu u Bjelovcu, odnosno da život i radost pobijede nesreću i smrt“, poručuje Vučetić.

Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica objavio je monografiju „Djeca žrtve rata 1991-1995“, čiji je prevashodni cilj da se ukaže na besmisao rata koji najveće posljedice ostavlja na najranjivijima – djeci.

(www.palelive.com / Srna)