Огласи
BANJALUKA – Djevojčicu Mirjanu Dragičević iz sela Donja Bioča kod Ilijaša svirepo su silovali, pa ubili pripadnici takozvane Armije BiH u decembru 1992. godine, a njeni dželati nikada nisu odgovarali za ovaj zločin.
Mirjanina majka Rada Dragičević rođena je i odrasla u selu Donja Bioča u
blizini Ilijaša. Nakon udaje odlazi iz sela, ali se 1984. godine sa dvoje maloljetne djece ponovo vraća u porodičnu kuću gdje je živjela sve do početka ratnih sukoba.
U zoru 28. decembra 1992. godine pripadnici takozvane Armije BiH uspjeli su da zauzmu položaje koje je držala Vojska Republike Srpske i zatim uđu u nebranjeno selo Gornja Bioča, navodi se u knjizi „Djeca žrtve rata 1992-1995“ u izdanju Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.
Članove porodice Dragičević, koji su se zadesili u kući, probudila je pucnjava. U nekoliko navrata pokušali su da izađu iz kuće, ali nisu uspjeli. Radina majka i tetka uspjele su da izađu, ali su ranjene. Rada je ostala sama sa djecom u kući i pokušala ponovo da izađe, ali su se na vratima porodične kuće pojavila tri vojnika, dva crnca sa bijelim trakama oko čela i jedan bijelac.
Oni su od Rade uzeli Mirjanu i odgurali ih sve u kuhinju. Mirjanin brat Janko je pobjegao u sobu i sakrio se ispod kreveta, a dodatno ga je sakrilo i ćebe koje je za njim palo. Neprijateljski vojnici nisu ulazili u tu sobu. Spolja su dopirali pucnji i detonacije.
„Moja ćerka je bila u crvenoj trenerci, ja sam je obukla. Široka je trenerka
bila. NJu kad su uhvatili, odvojili od mene, ona je vrištala, plakala. Kad su pošli da je skidaju, vrištala je. Plakala. Ja joj nisam mogla pomoći. Zvala me `Mama, mama!`. Nisam joj mogla pomoći, oni su me držali. Taj prvi kad je silovao, nije bila… ovaj, bila je svjesna. Ali se kasnije nije čula, izgubila se vjerovatno, kad su ova dvojica… Kasnije se ništa nije čula, niti je plakala, niti me zvala, ništa. Samo je onako ležala na podu. Kad su to završili, onda su pucali u nju, pa u mene“, svjedoči Rada Dragičević.
Neprijateljski vojnici Radu su ostavili, misleći da je mrtva.
Nedugo nakon toga selo oslobađaju pripadnici Vojske Republike Srpske. Ranjene su odmah transportovali u najbliže zdravstvene ustanove.
Tako je Rada prvo prebačena u Dom zdravlja u Ilijašu, gdje joj je ukazana osnovna medicinska pomoć, potom je prebačena u Opštu bolnicu „Žica Blažuj“ na Ilidži, gdje su joj sanirane rane na nogama i stomaku. Sa Ilidže je, zbog težine povreda, prebačena u Vojnu bolnicu „Koran“, odakle je helikopterom prevezena za Beograd, gdje se liječila šest mjeseci. Mirjanu su sahranili baba i djed na groblju u Ilijašu.
Nakon oporavka, Rada se vraća u Donju Bioču, u rodnu kuću koju napuštaju nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno nakon egzodusa Srba sa teritorija koje su ovim sporazumom pripale muslimansko-hrvatskoj federaciji. Tada sa porodicom napušta kuću i odlazi u Miliće, pa u Derventu, da bi se na kraju nastanila na Han Pijesku.
Na napušteno porodično ognjište vratila se svega par puta.
„Teško mi je kad to sve vidim. Tu se nikada ne bih vratila da živim. Tu gdje su mi to uradili djetetu“, priča Rada.
Zbog loše materijalne situacije, Rada je povremeno odlazila na Mirjanin
grob.
„Kad dođem ovdje na grob, ja se rasteretim. Bude mi lakše u plućima. Isplačem se i osjećam da sam isto sa njom. Jer kad dođem ja pričam. Teško. Isto je teško i kad odlazim, opet je ostavim samu tu“, kaže Rada.
Sa groblja u Ilijašu tijelo Mirjane Dragičević je 5. septembra 2005. godine ekshumirano i sahranjeno na sokolačkom Vojničkom spomen-groblju Mali Zejtinlik.
Rada Dragičević je tek nakon 13 godina prvi put progovorila o tragediji koju je doživjela.
Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo je Tužilaštvu BiH jula 2005. godine podnio izvještaj protiv 11 lica kojim je stavljeno na teret krivično djelo ratnog zločina u selu Donja Bioča, u opštini Ilijaš.
Osmorica osumnjičenih terete se po komandnoj odgovornosti, dok se preostala trojica sumnjiče kao neposredni izvršioci krivičnog djela ratnog zločina. Do danas niko nije odgovarao.
(www.palelive.com / Srna)
