Огласи
VIŠEGRAD – Nije poznato koliko je članova brojne familije Tasić i ostalih koji su živjeli ili žive u selu Bijela kod Višegrada radilo na željeznici prije Prvog i Drugog svjetskog rata, ali je na pruzi uskog kolosijeka od 1945. godine, pa do njenog „ukidanja“ 1978. platu od garavog „ćire“ primalo 50 željezničara sa prezimenom Tasić. Ove podatke prikupio je penzionisani otpravnik vozova Kosta Golubović, koji živi u Užicu, ali penzionerske dane ljeti provodi i u svom rodnom selu Bijela.
„Može se slobodno reći da je više od polovine domaćina iz sela, koje je poslije Drugog svjetskog rata imalo 58 kuća, živjelo od `štreke` – kako je narod nazivao prugu“, kaže Golubović.
Tasići i oni sa drugim prezimenom u selu bili su skretničari, „desetari“, pružni radnici, čuvari pruge, mašinovođe, ložači, kontrolori, a iz njihovih redova su i dva otpravnika vozova i jedan direktor ŽTP „Beograd“.
„Ukidanjem saobraćaja na uskotračnoj pruzi Beograd – Sarajevo i drugim relacijama mnogi željezničari iz Bijele premješteni su na radna mjesta na `Železnicama Srbije`, jer su i prije toga bili radnici ovog preduzeća, a oni koji su radili pri ŽTP `Sarajevo` morali su pronaći drugi posao“, priča Golubović.
Zanimljivo je da je dionica pruge koju su održavali radnici ŽTP „Beograd“ prelazila tadašnju administrativnu granicu između Srbije i BiH u Vardištu i protezala se do Bosanske Jagodine, gdje je posebnom tablom to bilo i označeno.
„U Željeznicama Srbije i danas rade mnogi sa prezimenom Tasić ili drugim, porijeklom iz sela Bijela kod Višegrada“ – dodaje Golubović.
Samo nekoliko penzionisanih željezničara Tasića dočekalo je vaskrsnuće starog „ćire“ na obnovljenoj pruzi uskog kolosijeka od Mokre Gore do Višegrada.
Za njih je 28. avgust 2009. godine bio svečan dan jer su imali priliku da na stajalištu kod manastira Dobrun i željezničkoj stanici u ovom mjestu dočekaju „svoju“ lokomotivu parnjaču „koja im je djecu othranila“ i prisjete se dana provedenih između željezničkih šina.
Na mnogim licima starih željezničara iskrile su tog dana suze jer su, poslije ukidanja pruge, vjerovali čak i u Tarabića proročanstvo i to da će se pruga obnoviti „samo se njom do Višegrada neće putovati radi potrebe i posla, već radi serbez odmora i uživancije“.
Na obnovljenoj pruzi kao kondukter u vozu na relaciji Mokra Gora – Višegrad trenuto radi samo jedan željezničar iz Bijele, iz porodice Milekić.
Zahvaljujući dobrim platama sa željeznice, selo Bijela se brzo razvijalo, a uz zalaganje entuzijaste Vitomira Tasića, željezničara, 1961. godine je dobilo „struju“ i bilo prvo i jedino selo na opštini, van centra mjesnih zajednica, koje je osjetilo blagodet elektrifikacije.
Stariji su prenosili priču da je 1906. godine „Franjo Josif, kada je pravio `štreku`, za gram iskopanog kamena u tunelu u Borijama davao gram zlata“ i da su je za nadnicu mnogi mještani Bijele gradili.
Tada je, kako se govorilo, „kroz Tasića zemlju“ pruga prošla u dužini od pet kilometara.
(www.palelive.com / Srna)
