„Viđelo“ – preporodilo selo

VIŠEGRAD – U kući penzionera Marinka Andrića u selu Veletovu, kod Višegrada, noću svijetle neonke, a senzori pale sijalice na svaki pokret ljudi i životinja preko dvorišta i na seoskom putu!

Sve je u znaku električne energije – tako je od prije 37 godina, kad je i u ovo selo konačno „stiglo svjetlo“.

„Sijalice smo dočekali ja i moj otac Kostadin, a sjećam se da su se neki ugledni domaćini u ovom selu tada protivili ovom tehnološkom napretku, tvrdeći da im je `dobra i lampa petrolejka`“, priča Marinko.

NJemu je otac pričao da ovakav „otpor“ svjetlu nije bio ništa čudno u odnosu na ono kako su Užičani doživjeli bljesak prvih sijalica u gazdinskim kućama još 2. avgusta 1900. godine.

„Pričao mi je otac, a njemu njegov otac – Radomir, da su mnogi te večeri kad su upaljene prve sijalice i kad je, kako su govorili, `sinulo viđelo` iz rijeke `Đetinje`, iz hidroelektrane, bježali u podrume i sakrivali se od nepoznate nemani“, priča Marinko.

Marinkov otac Kostadin je život proveo uz lampu na gas, petrolejku koja je imala malo okruglo ogledalo, koje je bar malo pojačavalo svjetlost.

„U vrijeme oskudice i neimaštine petrolejka se rijetko palila da bi se uštedio gas, a sjećam se da su mi roditelji savjetovali da učim `za vida` – da se ona ne bi palila i dugo gorjela“, prisjeća se Marinko.

Kad je željeznica stigla u ove krajeve 1906. godine, željezničari su dobili lampe „karabituše“ koje su, u to vrijeme, bile pravo čudo tehnike.

Privilegiju da lampom osvjetljavaju put dok noću idu „na službu“ iz sela višegradske opštine imali su samo radici na željeznici.

„Karabituša je radila tako što se u njeno tijelo stavljao karabit, kvasio se a njegovi gasovi su se palili i davali svjetlost“, objašnjava Marinko.

Djed Marinkov – Radomir cijeli život proveo je uz svijeću lojanicu, a samo su imućniji, ili oni koji su gajili pčele, za osvjetljenje skučenih prostorija koristili se svijećama od voska.

U cijeloj priči o „razbijanju mraka“ na selu najteže je bilo Marinkovom pradjedu Dadu, koji je drvenu kolibu osvjetljavao vatrom sa ognjišta.

„Da bi se mogli kretati po mraku, naši pradjedovi koristili su se zubljama od luča starih borova, koje su palili i nosili u rukama osvjetljavajući tako put. Ako bi, slučajno duvao vjetar, luč se gasio i oni su put prolazili `natamin` ili naslijepo, kako se danas kaže“, završava priču o „viđelu“ penzioner iz Veletova Marinko Andrić.

Zabilježeno je i to da u Veletovu prvu i jedinu sijalicu u kući imao u periodu poslije Drugog svjetskog rata domaćin Dimitrije Šijaković, koji je izgradio mini-elektranu sa jednosmjernom strujom na obližnjem potoku.

(www.palelive.com / Srna)