Avantura u magli Bioča

Pohod planinara, alpinista iz Pala na Mali Vitao na masivu Bioča u Crnoj Gori je „krenuo po zlu“ zbog velike magle koja se spustila na planinski masiv. Ovo je njihova priča.

„Ljubo šta misliš da penjemo Mali Vitao, da ne idemo na Maglić? Na Malom Vitlu nikada nismo bili“, rekoh i ne sluteći da će me zbog tih riječi zaboljeti glava.

„Važi Ruđo, neka ostali idu na Maglić, a nas dvojica idemo na Mali Vitao“, reče Ljubo.

Mali Vitao je planina koja se nalazi u masivu Bioča u Cmoj Gori i 10-tak metara je manji od Velikog Vitla koji je visok 2397 m, ali za penjanje je teži i nepristupačniji Mali Vitao, što je nama dvojici prekaljenih planinara, alpinista, bila prava poslastica.

– 28.06.2013. godine na Vidovdan, zajedno sa još osam članova PD „Romanija“ Pale krenuli smo put Trnovačkog jezera gdje ćemo noćiti taj dan, a već sutra krenuti u osvajanje vrha zvanog Mali Vitao. Dolazimo na Tjentište i tu srećemo planinare koji se okupljaju da krenu put Trnovačkog jezera. Srećem poznatog ultra maratonca Zeljka Blagojevića – Čakija i u razgovom sa njim saznajem da će vrijeme u periodu vikenda biti izuzetno loše (kiša, susnježica, snijeg). Ta vijest Ljubu i meni kvari raspoloženje, ali se opet nadamo da nas to neće spriječiti da ostvarimo svoj cilj.
 
Od Tjentišta krećemo ka Prijevom i nakon 2h napomog hodanja dolazimo do Trnovačkog jezera, gdje postavljamo šatore. Dan prekrasan, ništa ne sluti da će se vrijeme pokvariti.

– Jutro, 29.06.2013. godine u 05 h dvojica paljanskih planinara, alpinista, Ljubomir Jovanović i Dragan Rabota – Ruđo, kreću na pohod ka Malom Vitlu i ne sluteći da bi baš taj pohod mogao biti fatalan za obojicu. Prvi dio puta vodio je istom stazom koja vodi ka Magliću, da bi nakon pola sata hoda skrenuli na desnu stranu ka vrhu Trzivka ispod koje se mora proći na putu ka masivu Bioča.

Markacija ne postoji, Ljubo i ja zaobilazimo kleku, grabimo ka izlazu na sedlo ispod Trzivke. Usput nailazimo na snježnike koji su ogromni za ovo doba godine i teško je hodati po njima zbog klizanja. Žao mi je što nisam ponio dereze ili cepin, jer bi mi to olakšao kretanje. Dolazimo ispod sedla pored Trzivke. Imamo oko 200 m teškog uspona do izlaska na sedlo, dok je sve prekriveno snijegom koji je tvrd i teško se krećemo. Pokušavam kopati stope, ali mi zbog tvrdoće snijega to ne polazi za rukom. Ljubo je ispred mene. U jednom momentu pri samom izlasku na sedlo sam se okliznuo, ali su me od pada spasili planinarski štapovi. Da nije bilo štapova, mogao sam kliznuti oko 200 m i možda se povrijediti.

Glečer iznad Trzavke

Izlazimo na vrh sedla, vrijeme se pogoršava, ispunjavaju se Čakijeve prognoze. Nebo se oblača, magla se počinje navlačiti. U momentu mislim da je možda bolje da odustanemo, ali se ne izjašnjavam. Vidim da je i Ljubo zabrinut zbog pogoršanja vremena, ali nastavljamo dalje, tek smo na pola puta.

Dalje nas dočekuje nepristupačan teren, kombinovan sa siparom koji moramo prijeći ili se penjati uz njega sa snježnicima koje ne možemo zaobići, a koji nam stvaraju dodatne poteškoće. Vrijeme se i dalje pogoršava, a mi smo u situaciji kada nismo odlučni da li ći dalje ili se vratiti. U lošem raspoloženju i mračnim mislima dolazimo u podnožje masiva Bioč. Usiljenim maršem krećemo ka vrhu Malog Vitla, koji je kako sam mogao shvatiti mnogo manje posjećen od Velikog Vitla, jer je teži za penjanje. Poslije 4 h napora i muka tačno u 9 h Ljubo i ja nogama stajemo na Mali Vitao.

Na vrhu Malog Vitla

U jednom momentu magla se počinje razilaziti, i mi se nadamo da ćemo proći bez tog najvećeg neprijatelja na planini. Radost zbog osvojenog vrha. Saginjem se i ljubim kamen na vrhu, zahvalan planini što nam je dozvolila da se popnemo na nju. Na vrhu smo ostali desetak minuta da se slikamo i presvučemo. Valja nam nazad u dolinu. Počinje da pada kiša, koja nam, onako umornim predstavlja dodatne probleme. Da sam u tom momentu znao šta nas čeka, na kišu se sigumo ne bi obazirao. Silazimo, priječimo preko sipara i sniježnika. Moramo oprezno, jedna greška i padamo, a pad nimalo nije dobar. Samo da nam se dograbiti sedla ispod Trzvike, poslije će biti lakše.

Dolazimo do sedla i uz veće napore spuštamo se niz snježnike, ali tad počinje drama. Kiša prerasta u susnježicu i navlači se gusta magla. Vidljivost je nekih dvadesetak metara. Nas dvojica pokušavamo da pratimo tragove (po snježnim površinama) kojima smo došli, ali to nam ne polazi za rukom. Počinjemo da upadamo u vrtače obrasle klekom, ali kako izađemo iz jedne vrtače tako nas dočeka druga. Magla je kao tijesto, kiša pomiješana sa susnježicom i dalje neumomo pada. Pokušavamo da se izvučemo, ali bez uspjeha, vrtimo se u krug, panika zauzima mijesto zdravom razumu. Odbijam ružne misli od sebe, ali ne ide baš najbolje. Razmišljam o tome dokle će magla potrajati, šta ako moramo baš tu prenoćiti? Promrzli, mokri do gole kože, iscrpljeni… Neću valjda skončati u toj vrtači obrasloj klekom?

Zar poslije svih avantura po Materhomu, Olimpu, Triglavu, Prokletijama baš da tu završim? Pade mi na pamet pokojni Braco Karišik. Bio je dobar visokogorac, prošao je mnogo toga i na kraju poginuo na Magliću. Nećemo valjda nas dvojica tako skončati i to na sat hoda od Trnovačkog jezera. Magla nam ne da mrdati. Ljubo je iskusniji. Jedanaest godina se zajedno penjemo, vjerujem mu, ali vidim da je i on zabrinut. U momentu mi sinu ideja! Krenućemo pravo kroz kleku i moramo doći na stijene iznad Trnovačkog jezera, ali odmah odustajem od toga jer mislim da od guste magle ništa nećemo moći uraditi. Čini mi se da je bezizlazna situacija, naša borba da se izvučemo trajala je 2h, ali meni je izgledalo kao vječnost. Odjednom, magla počinje da se razilazi, kiša takođe jenjava. Pred nama se na lijevoj strani iznad ukazala Trzivka. Moramo desno, ali nema veze, samo da se magla ponovo ne navuče. Ljubo kreće prvi, ja za njim, probijamo se kroz kleku i nakon sat hoda ugledasmo planinare koji se spustaju sa Maglića. Sada smo na sigurnom, pomislih, i to mi uli dodatnu snagu da nastavim. Konačno dolazimo na put koji vodi sa Maglića na Trnovačko jezero.

Gotovo je, izvukli smo se. Došli smo na stazu koja vodi ka Trnovačkom jezem. Iako je bilo klizavo, bez većih problema spustali smo se do jezera sa planinarina koji su se vraćali sa Maglića. Razmjenjujemo utiske sa njihovog i našeg pohoda. Oni su, takođe, imali puno problema sa maglom, ali i sa grmljavinom koja ih je dočekala na visini od oko 2000 m.

Na svu sreću sve je prošlo dobro za sve, niko nije povrijeđen. Sve je jedna velika opomena da se u takvim uslovima mora dobro organizovati pohod uz vodičku službu.

(www.palelive.com / Dragan Rabota Ruđo)