Pjesnički pomen Milanku Vitomiru Malom

SOKOLAC – U organizaciji Ustanove za kluturu „Pero Kosorić“ Sokolac i Književnog kluba „Sveti Sava“ iz Pala, sinoć je prostorijama sokolačke Narodne biblioteke održan poetski pomen romanijskom pjesniku Milanku Vitomiru Malom.

U uvodnom dijelu ovog druženja u prostoru koji dodiruje hiljade knjiga, prisutni, među kojima je bila Milankova rodbina, prijatelji, poznanici, pjesnička bratija sa kojom je proveo decenije svog života, imali su priliku da vide zanimljivu video storiju, koju su pripremili pjesnici Nedeljko Žugić iz Pala i Radomir Jagodić iz Rudog.

Video zapis je govorio o svakodnevici Milankovoj, trenucima porodične radosti, u kojima je posebno mjesto pripadalo njegovoj kćerki Jasiki, majci Ljubi, rodnim Đedovcima.

Mogla se osjetiti tišina njegove sobe u potkrovlju stare porodične kuće u selu koje je neizmjerno volio i kome se uvijek s radošću vraćao iz gradske vreve, čuti kako je pokojni poeta stihozborio na večerima poezije, vidjeti fotografije iz prijeratnog, ratnog i poratnog vremena… Sve je to upakovano na pjesnički način, kao toplo ljudsko sećanje na dragi pjesnički lik ispod visova romanijskih.

Nakon uvodne priče, pjesnik iz Pala Nedeljko Žugić kazivao je o Milanku Malom, istakavši da je on „pisao lapidarnim stilom, iz okamenjene tišine, a čitalac je imao utisak da čita gatke, kletve, neku dragu pjesmu koju smo zaboravili“.

Ostao je u koletivnom duhu. Njegova individualnost se na tome završila. Ušao je tek u pedeset devetu kada ga je smrt zaustavila. Da je živio samo dvije godine više, mnogo bi ostavio iza sebe, jer su to godine kada zrela duša na rijeci života pjenuša.

Pisao je pomalo stegnutim riječima, štedeći izraz. Poezija i jeste kada se čovjek ne rasipa i kada štedi izraz. Bio je to jezik kao Teslini skalarni talasi, koji su čas stišljivi i čas su divlje razjareni, kao da u jednoj sekundi mogu da premreže cijelu planetu, rekao je Žugić.

O pjesničkom djelu Milanka Vitomira Malog besjedio je i pjesnik iz Rudog Radomir Jagodić, rekavši da je Milanko Vitomir jedinim zaklonom od života, onim nadimkom svojim Mali, kako je rekao u predgovoru njegove knjige pjesama „Ispod visine vjetra“ njegov prijatelj – pjesnik Nedeljko Babić, „svoju dušu, onu ljudsku i čovječansku, nosio po svijetu kao zastavu one čudesne gorštačke plemenitosti Romanije, živio kao i što je umro na Blagovijesti 7. aprila 2001. godine – blag i čestit, kao čovjek i stvaralac, čije djelo, kako godine prolaze, postaje kao vino – sve pitkije i sve bolje“.

Pjesnici su uvijek važili za odvažne i ljude koji ne mare za društvena pravila i norme. Zato su često na ovim balkanskim prostorima to skupo plaćali.

Vitomir Milanko pisao je o životu bez suvišnog filozofiranja i bez dozvole kontrolisanja svog i tuđeg doživljaja, slijedeći u stvaralaštvu cilj koji je samo njemu bitan, pa mu je umjetnost ono unutrašnje zanimanje, ali i unutrašnji glas i svjetionik na mračnim putevima. Jer poezija je ona domanintna forma kada su u pitanju emocije, želja da se one podijele sa dugim ljudima, i kao ohrabrenje i kao zanimanje.

On nikada nije kalukulisao. Govorio je i živio iskreno, ljudski, bez uslovljavanja i licitiranja, tjeskobe, straha i beznađa, čak i u ovom zadnjem ratu, nikada ne zaboravljajući ono što je jednom nekada rekao i napisao Vilijam Karlos Vilijams – „da je jedino lokalno univerzalno“.

Jer cijelo mu je umjetničko i pjesničko postojanje bila i ostala njegova dobra majka o kojoj, ma koliko o njoj pjevao, nikad nije dovoljno stihom rekao, o kojoj, sigurno, sada negdje tamo pjeva. I, možda je zato sa krilima anđeoskim ostao kao i naziv njegove zadnje zbirke pjesama „Naslonjeni na nebo“. Kako se preselio u bolje mjesto, sahranjen u nedjelju, na Dan ulaska Isusa Hrista u Jerusalem, sigurno stoji pored puta, naslonjen na zid svjetla, miran, nasmiješen, držeći u ruci jerihonsku ružu i jabuku ševteliju za svoju majku, da joj miriše na prozoru ispred kojeg čeka svog Vitomira, rekao je Jagodić.

Poeziju Milanka Vitomira Malog govorio je pjesnik iz Rudog Radomir Jagodić. Naravno, čule su se pjesme iz cvih njegovih zbirki „Naslonjeni na nebo“, „Niz kaurske kaldrme“ i „Ispod visine vjetra“, pune sočnih i „ljekovitih riječi“, kovanica koje je samo mogao narodni pjesnik Mali iskovati i svom rodu ostaviti.

Stihove su kazivali i hanpjesački pjesnici, Milankovi prijatelji – Milutin Savčić i Savo Radulović.

Sokolački pjesnik Radislav Ćivša podsjetio je na početak druženja sa pokojim Milankom.

Sreli smo se u bašti starog hotela „Romanija“, kada je krenulo naše prijteljovanje.

Napisao sam pjesmu „Ludi vjetar“ u vrijeme dok ga nisam poznavao. I tada, u prvom susretu, pomenuo sam mu te stihove. Bili su napisani tako kao da mi je njegov život bio instipracija. Kada sam ga upitao – da li želi da mu tu pjesmu posvetim, on se nasmijao, ustao i poljubio me. Tako je „Ludi vjetar“ posvećen mom vrlom drugaru i prijatelju. Na molbu njegovog brata Velemira, koji, nažalost, nije među nama, da napišem nekrolog koji će stajati na „čelu“ Milankovog spomenika, učinio sam to iste noći, u jednom dahu sam napisao:

„Smirio sam svoju brigu

na putu do crnog metra.

Sada pišem vječnu knjigu,

tu, ispod visine vjetra.“

U toku poetskog pomena, pjesnik Nedeljko Žugić pročitao je i ono što je napisano na stranicama Interneta, nakon najave pjesničkog druženja u sokolačkoj Narodnoj biblioteci. Javili su se mnogi, oni što su poznavali Milanka Vitomira Malog, ali i oni koji su ga upoznali kroz njegovu poeziju.

Gordana Šućur je napisala:

„Ako nebo ima svoju Romaniju, posutu kamilicom, stoprocentno se niz njena polja šeta, niz Margetiće, niz lude vjetrove i gore snimšlja stihove“.

Radenko Pavlović, bivši učenik sarajevske elektrotehničke škole, sjetio se svog profesora.

„Pokoj mu duši. Ostao mi je u sjećanju kao jedan od najdražih profesora u elektrotehničkoj školi“.

Božidar Škobić, pjesnik iz Višegrada, takođe je ostavio poruku na interenet stranici. Između ostalog, Škobić kaže:

„Kad umre pjesnik, kiše učestaju,

priroda kao da prestane da diše.

Kad umre pjesnik, nepo zatreperi,

anđeo jedan na nebu je više“.

Oglasio se i profesor doktor Simo Bozalo, koji je, nakon druženja sa Milankom Malim na Jahorini 13. novembra 1996. godine, napisao:

„Goniše te sve nevolje, 

sugrebe se pregazio.

Nadao se – biće bolje,

dizao se iz pepela,

opjevao svoje sela.

Grizle su te ljute zmije

u njedrima Romanije.

Izdržo si, Vitomire,

strašne more.

Prijatelji tvoji bliski,

krstiše te, evo, danas,

u bor zeleni romanijski“.

I publika se uključila u sjećanja na romanijskog pjesnika Malog.

Prota Milorad Ljubinac je rekao da ga je pokojni Milanko cijenio kao čovjeka i sveštenika.

Čovjek i pjesnik takvog kalibra mora ostati u našim sjećanjima. Teško je o njemu kao čovjeku, pjesniku, drugi i prijatelju naći prave riječi. Neka mu duša počiva u blaženstvima koja je na volšeban način isticao i o kojima je u svojim knjigama pisao, rekao je prota Ljubinac.

U ime porodice Vitomir, s primjetnim ubuđenjem, o svom djeveru govorila je Slava, Kratko je rekla:

„Svi u prodici smo ga voljeli. U duši i srcu je imao nešto posebno, što mnogi nemaju. Prošao je trnovit put. Nikada o nevoljama nije govorio. Stoički ih je u sebi nosio. Živio je kao i njegova poezija, rekla je Slava.

(www.palelive.com / www.opstinasokolac.net)