Огласи
Bilans krvavog pira – 42 ubijena vojnika i civila, i to u Domu JNA jedan, Radničkom univerzitetu „Đuro Đaković“ tri, na Skenderiji 14, Dobrovoljačkoj ulici devet i na drugim lokacijama u Sarajevu 13…
Krivična prijava protiv glavnog tužioca Salihovića
Advokat Milan Romanić podnio je Tužilaštvu BiH krivičnu prijavu protiv glavnog tužioca BiH Gorana Salihovića i tužioca Jadranke Lokmić-Misirača, jer ni nakon više od tri godine nije dobio odgovor na pitanje zašto nisu riješeni prigovori porodica oštećenih u vezi sa obustavljanjem istrage u slučaju „Dobrovoljačka“.
Romanić je punomoćnik porodica pripadnika JNA Zdravka Tomovića i Obrada Gvozdenovića, koji su ubijeni početkom maja 1992. godine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu.
Tužilaštvo BiH je 17. januara 2012. godine donijelo naredbu o obustavljanju istrage u slučaju „Dobrovoljačka“ protiv ukupno 14 lica, među kojima Ejupa Ganića, Zaima Backovića i Jovana Divjaka.
Istragu je obustavio međunarodni tužilac DŽud Romano, koji je tada obavijestio Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske da „samo oštećena strana ima pravo da podnese pritužbu“, što su porodice poginulih boraca i učinile.
Politički predstavnici institucija Republike Srpske godinama naglašavaju da su glavni krivci za tragične događaje u Dobrovoljačkoj ulici članovi političkog vrha tadašnje Republike BiH, ali i paravojne muslimanske jedinice u Sarajevu, poput „zelenih beretki“ i drugih.
Opšti stav Republike Srpske jeste da Tužilaštvo BiH, koje je pod snažnim pritiskom i uticajem međunarodne zajednice i bošnjačke političke elite, snosi veliku odgovornost, jer je predmet „Dobrovoljačka ulica“ potpuno zanemarilo i ignorisalo.
„Šta je poslije intervencija stranih tužilaca u Tužilaštvu BiH uradio glavni tužilac Goran Salihović, osim što je dezavuisao i obmanjivao javnost nespretnim i neistinitim izjavama da će se Tužilaštvo BiH baviti procesuiranjem onih koji su počinili ratni zločin u Dobrovoljačkoj“, upozoravao je predsjednik Kluba poslanika SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Staša Košarac.
Prema njegovim riječima, Salihović je odgovoran i za ćutanje Tužilaštva BiH na prigovore MUP-a Republike Srpske i srpskih porodica, koji su oštro reagovali na obustavljanje istraga i traženje određenih pojašnjenja.
Početkom maja 1992. godine, pripadnici takozvane Armije BiH počinili su zločin nad vojnicima, oficirima i građanskim licima na službi u JNA tokom dogovorenog mirnog povlačenja vojske iz Sarajeva. U zločinima su učestvovali i pripadnici Teritorijalne odbrane RBiH i paravojne muslimanske falange, kojima su komandovali predratni kriminalci i siledžije iz sarajevskog podzemlja.
U organizaciji Odbora Vlade Republike Srpske za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova, u Istočnom Sarajevu i Sarajevu i ove godine će u nedjelju, 3. maja, biti obilježene 23 godine od stradanja pripadnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici /2. i 3. maja 1992. godine/.
I ove, kao i prethodnih godina, cilj organizatora je isti – da svojim odlaskom u Dobrovoljačku ulicu, na mjesto zločina, preživjeli pripadnici JNA, članovi porodica stradalih i predstavnici srpskog naroda i institucija Republike Srpske ponovo posvjedoče o zločinu i spriječe da se on zaboravi i potisne u stranu, ispred očiju uspavanog pravosuđa u BiH, koje je na volšeban način zaustavilo istragu o ovom predmetu.
Javnost u Republici Srpskoj sve ove godine ogorčena je na sporost i neefikasno procesuiranje zločina u Doborovoljačkoj ulici, iako su u istragama najčešće pominjana imena: Jovan Divjak, Ejup Ganić, Jusuf Pušina, Hasan Efendić, Zaim Backović Zagi, Dragan Vikić, Jovica Berović…
Zatim Emin Švrakić, Damir Dolan, Jusuf Kecman, Ibrahim Hodžić, DŽevad Topić zvani Topa, Fikret Muslimović, Rešad Jusupović, kao i neizostavni Ismet Bajramović Ćelo.
Napad na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj, koja se početkom maja 1992. mirno povlačila iz Sarajeva prema sporazumu i uz garanciju mirovnih snaga UN na čelu sa generalom Luisom Mekenzijem, rukovodili su tadašnji član Predsjedništva BiH Ejup Ganić i rukovodstvo tadašnje takozvane Republike BiH.
Iako je za bezbjednost vojnika garantovao tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, kolona JNA nije bezbjedno izašla iz Sarajeva, već je prekinuta i napadnuta.
Za samo nekoliko dana mučki su ubijena 42 pripadnika JNA, 71 je ranjen, dok ih je 207 zarobljeno. Prvi napad je izvršen 2. maja napadom na Dom JNA, a sve kasarne u Sarajevu bile su blokirane i pod opsadom muslimanskih paravojnih snaga, koje su im isključili struju, vodu i telefone.
Bilans krvavog pira iznosi 42 ubijena vojnika i civila, i to u Domu JNA jedan, Radničkom univerzitetu „Đuro Đaković“ tri, na Skenderiji 14, Dobrovoljačkoj ulici devet i na drugim lokacijama u Sarajevu 13.
Prema nacionalnom sastavu, ubijena su 32 Srbina, šest Hrvata, dva muslimana i dva Albanca, od toga 10 oficira, 28 vojnika i četiri građanska lica koja su radila u JNA.
Struktura ranjenih – Dom JNA 26 lica, Radnički univerzitet tri, Skenderija tri, Komanda Druge vojne oblasti 30, Dobrovoljačka ulica šest, a na drugim lokacijama 26. Dakle, tada je ranjeno 71 vojno lice, od toga 10 oficira, četiri građanska lica i 28 vojnika JNA.
U svim dosadašnjim izvještajima upućenim Tužilaštvu BiH, MUP Republike Srpske je navodio da napadi 2. i 3. maja 1992. godine na objekte i pripadnike JNA, a posebno u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu predstavljaju krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ranjenih i bolesnih, ratnih zarobljenika…
Riječ je o protivpravnom ubijanju i ranjavanju, kao i povredi zakona i običaja rata, što je potom preraslo u bezočni, nehumani i planirani atak muslimanskih paravojnih jedinica na vojnike, oficire i građanska lica u bivšoj JNA.
Prema saznanjima i dokazima kojima raspolaže MUP Srpske, nakon stravičnog zločina počinjenog 2. i 3. maja 1992. godine nad pripadnicima JNA u Sarajevu, pripadnici „Zelenih beretki“, „Patriotske lige“, „Bisera“ i drugih ozloglašenih paravojnih muslimanskih jedinica počeli su progon njihovih porodica.
Oni su utimali djecu i supruge vojnih lica iz sarajavskih stanova, da bi ih potom ucjenjivali i razmjenjivali s ciljem stvaranja atmosfere straha i panike među Srbima početkom rata u Sarajevu.
Obimni dokazni materijal – Jovan Divjak među izvršiocima
Jovan Divjak izvršioc zločina u Dobrovoljačkoj ulici
Obimne istražne radnje MUP-a Republike Srpske u slučaju „Dobrovoljačka“ rezultovale su Izvještajem od 45 stranica, a u 122 priloga, uz izvještaj Tužilaštvu, dostavljeno je 117 dokumenata sa oko 470 stranica u kojima je precizno opisan zločin nad pripadnicima JNA u Sarajevu 2. i 3. marta 1992. godine.
Priložena su i tri fono zapisa – audio kasete, dva kompakt diska sa presretnutim razgovorima i dva video zapisa, koji dokazuju postojanje krivičnih djela i neposredno učešće osumnjičenih lica, a posebno generala Jovana Divjaka, u njihovom izvršavanju.
Pravosuđe BiH ponovo je ostalo nijemo ne samo na ove dokaze, već i navode srpske strane da je u Sarajevu tokom rata bilo 126 logora i da je oko 3.200 civila srpske nacionalnosti stradalo u tom gradu na različite načine.
Dana 2. maja 1992. godine oko 11.30 časova, oko 200 pripadnika jedinica teritorijalne odbrane takozvane RBiH i „Zelenih beretki“, među kojima su bili Sakib Puška, Jusuf Juka Prazina, Emin Švrakić i drugi, kao i jedinica kojima je komandovao sarajevski kriminalac Ismet Bajramović Ćelo, držali su u blokadi, a potom izvršili i napad na Dom JNA u Sarajevu, otvarajući vatru iz cjelokupnog raspoloživog naoružanja.
Jedan od naoružanih pripadnika paravojnih muslimanskih jedinica, pucanjem iz vatrenog oružja, ranio je u grudi i ruke načelnika Doma JNA potpukovnika Bogoja Božinovskog, a u istom napadu ubijen je portir Doma DŽevad Bidžo.
Tom prilikom zarobljeno je deset pripadnika JNA i građanskih lica na službi u JNA, i to: potpukovnik Božinovski, vojnik Ducan, poslovođa restorana Dragoslav Mitrović, zatim građanska lica Selver Švraka, Đorđe Sokolović, Todor Sokolović, kuvar Mustafa Čaušević, konobarica Munira Buga, radnica Milka Šuša i domaćin Doma JNA Petar Stanišić.
Komandant Druge armije JNA general Milutin Kukanjac uputio je pukovnika Šuputa sa 40 ljudi sa naredbom da odblokiraju opkoljene vojnike, međutim, oni upadaju u zasjedu. Tada je ubijeno šest pripadnika vojske i uništen transporter. Ostali vojnici ostali su opkoljeni i, kasnije, zajedno sa osobljem Doma JNA, zarobljeni.
Prema svjedočenjima nekih od žrtava zločina u Dobrovoljačkoj, 3. maja oko 8.00 časova odlučeno je da komandant Druge armije i vojne kolone JNA general Kukanjac napusti Komandu, međutim, vojska i oficiri to nisu dozvolili.
Oko 13.00 časova u razgovoru između kanadskog generala Luisa Mekenzija /prvi komandant UNPROFOR-a u BiH/ i generala Kukanjca dogovorena je razmjena – predsjednika /krnjeg/ Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića za izvlačenje vojske i oficira iz Komande na Bistriku ka Lukavici. Razmjena je dogovorena za 15.00 časova.
Međutim, u Komandu dolazi lično Izetbegović sa kćerkom Sabinom i pratnjom u kojoj su bili Zlatko Lagumdžija, Jusuf Pušina i još neki ljudi iz Izetbegovićevog vrha.
Prema ranijem iskazu jednog od učesnika kolone Marinka Milidraga, „uz lažni blagoslov i lažna obećanja Alije Izetbegovića da će konvoj biti bezbjedan“, vojska je napustila kasarnu u 18.00 časova.
Na čelu kolone, koja je brojala oko 40 vozila sa oko 300 ljudi, bili su general Mekenzi, general Kukanjac i Jusuf Pušina.
Dolaskom kolone u Dobrovoljačku ulicu, u blizini Miljacke, otvorena je vatra na kolonu.
„Pucali su na nas sa svih strana. Sa krovova i prozora“, rekao je Milidrag i dodao da je vatra otvorena iz streljačkog naoružanja, a korištene su i tromblonske mine.
„Pucano je i na obilježeno sanitetsko vozilo u kojem je poginuo primarijus doktor pukovnik Radulović. Ubijen je i pukovnik Mihajlović, oficir bezbednosti, koji je u penziju otišao dan ranije.
Pripadnici `Zelenih beretki` i Patriotske lige izvlačili su oficire iz vozila i hladnokrvno ih ubijali“, rekao je Milidrag u jednom od svojih ranijih iskaza.
„Legitimne mete“ u vidno obilježenom sanitetskom vozilu?!
Gordana, sestra ubijenog Obrada Gvozdenovića, koji je u činu potporučnika bio u službi pri Komandi Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu, u svom svjedočenju ističe da se Komanda ne može smatrati borbenom vojnom jedinicom, već se radi o – administrativnoj jedinici.
„Moj brat Obrad ubijen je 2. maja 1992. godine u vidno obilježenom sanitetskom vozilu JNA dok se kretao iz Vojne bolnici prema Domu JNA zajedno sa medicinskim osobljem.
Smatram da je istraga u ovom predmetu započela sa velikim zakašnjenjem, da je vođena nestručno, neprofesionalno i tendenciozno, a sve s ciljem zataškavanja tragova, odnosno neutvrđivanja svih potrebnih i relevantnih činjenica koje bi dovele do optuženja osumnjičenih lica za ovaj zločin“, navodi Gordana.
Ona kategorično odbacuje konstataciju Tužilaštva BiH da je tokom istrage utvrđeno da su pogibije i ranjavanja pripadnika JNA, a među njima i njenog brata Obrada, nastale kao rezultat „zakonitih radnji zbog toga što su žrtve u momentu kada je na njih otvorena vatra predstavljale `zakonite mete`“.
Gordna ovu odluku smata nastavkom stvaranja mita o pripadnicima oružanih snaga BiH kao pripadnicima „pobjedničke oslobodilačke vojske“, s jedne strane, a pripadnika JNA, kao agresora i okupatora.
Gordana podsjeća da početkom maja 1992. godine u BiH nije proglašeno ratno stanje, te da se JNA nije mogla smatrati „stranom okupacionom silom ili agresorom“, kako je u to vrijeme nazivana.
Čak je i Sporazumom o sukcesiji imovina bivše JNA pravedno raspodijeljena između svih šest bivših republika SFRJ.
Prema njenim riječima, Tužilaštvo BiH sve ovo vrijeme bilo je pod velikim političkim pritiscima, ne samo moćnih političkih krugova iz Federacije BiH, nego i pod uticajem i snažnim političkim pritiskom takozvane međunarodne zajednice na čelu sa SAD.
Gordana smatra da su pod istim pritiscima bili i sudovi u Engleskoj, odnosno Austriji, prije donošenja odluke o izručenju Ejupa Ganića, odnosno Jovana Divjaka Srbiji.
I Tužilaštvo BiH bilo je pod istim pritiscima prilikom donošenja drugih odluka o obustavi istrage kao što je na primjer obustava istrage u slučaju „Tuzlanska kolona“, gdje je 15. maja 1992. godine, po istom scenariju, napadnuta kolona vozila JNA u povlačenju.
Ista stvar je i sa jednim od komandanata takozvane Armije BiH generala Atifa Dudakovića, jer se sa istragom odugovlači, odnosno ne provodi se godinama.
Slične stavove zastupa i Bogdana Tomović, majka Zdravka Tomovića, koji je ubijen tokom napada takozvane Armije BiH i paravojnih jedinica na konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici, 3. maja 1992. godine.
„Smatram da je istraga u ovom predmetu započela sa velikim zakašnjenjem, da je vođena nestručno, neprofesionalno i tendenciozno, a sve s ciljem da se zataškaju tragovi, odnosno da ne budu utvrđene sve relevantne činjenice koje bi dovele do optuženja osumnjičenih lica za ovaj zločin.
Iz prikupljenih informacija kojima raspolaže naša porodica sumnjamo da je istraga stvarno trajala od 2. oktobra 2006. godine do 18. januara 2012. godine i vjerujemo da je u istrazi bilo velikih prekida, a sve zbog političkog uticaja vladajućih političkih elita u Federaciji BiH na Tužilaštvo BiH“, naglašava Bogdana.
Ona smatra da nije bilo stvarne volje u Tužilaštvu BiH da se na predmetu „Dobrovoljačka ulica“ radi objektivno i profesionalno.
Bogdana Tomović u svojoj prijavi navodi dokaze, odnosno snimke tadašnje RTV Sarajevo, koja je uživo prenosila, odnosno snimala prolaz kolone JNA kroz Dobrovoljačku ulicu.
Tako se, ukazuje ona, na tim snimcima, pored kolone vozila i transportera UN, prikazuju i prostorije Predsjedništva BiH u kojima se nalazio Ejup Ganić, tadašnji zamjenik predsjednika Predsjedništva, sa slušalicama na ušima.
Čuje se glas tadašnjeg htvatskog člana /krnjeg/ Predsjedništva BiH Stjepana Kljujića, kao i Ganićev glas, koji kaže: „Šuti, Kljuja /misli na Kljujića/ ja vodim ovu akciju“.
Prema njenim riječima, nekoliko minuta kasnije na snimku TV Sarajevo se čuje glas Ejupa Ganića koji izdaje komandu: „Ubij Aliju“, što dokazuje da je napadom na kolonu rukovodio upravo Ganić, koji je izdao naredbu za ubistvo tadašnjeg predsjednika /krnjeg/ Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića.
Ganić je, zajljučuje ona, imao namjeru da to ubistvo pripiše pripadnicima JNA, a nakon ubistva da sebe ustoliči za predsjednika Predsjedništva.
Kad pravosuđe otvoreno štiti ubice
Goran Salihović – štiti ubice
Zbog svih propusta i opstrukcija u istrazi masovnih napada i ubistava pripadnika JNA 2. i 3. maja u Sarajevu, advokat Milan Romanić podnio je krivičnu prijavu protiv glavnog tužioca Gorana Salihovića i tužioca Jadranke Lokmić-Misirača.
Romanić, punomoćnik porodica ubijenih pripadnika JNA Zdravka Tomović i Obrada Gvozdenović, pojasnio je za Srnu da je još 25. i 26. januara 2012. godine podnio prigovor Kancelariji glavnog Tužilaštva BiH, povodom Obavještenja Tužilaštva BiH od 23. januara 2012. godine da se istraga u predmetu „Dobrovoljačka“ – obustavlja.
„U vrijeme podnošenja prigovora, vršilac dužnosti glavnog tužioca BiH bila je Jadranka Lokmić-Misirača, koja tada, kao i Salihović kasnije, nisu preduzeli ništa da se prigovori porodica Tomović i Gvozdenović riješe za vrijeme njihovih mandata, a što je u suprotnosti sa načelom legaliteta krivičnog gonjenja“, ističe Romanić.
U međuvremenu, porodice Tomović i Gvozdenović sa Han Pijeska su posredstvom Romanića dostavili Tužilaštvu BiH podatke o svjedocima-očevicima zločina u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, sa adresama i brojevima telefona, a podnijele su i četiri urgencije za rješavanje ovih prigovora.
Romanić naglašava da je početkom ove godine Visokom sudskom i tužilačkom savjetu /VSTS/ BiH – Kancelariji disciplinskog tužioca podnesena i disciplinska prijava protiv Salihovića, zbog prekršaja iz Zakona o VSTS BiH, ali bez rezultata.
„Od podnošenja prigovora na Obavještenje Tužilaštva BiH o obustavi istrage u predmetu `Dobrovoljačka` do danas, prošlo su tri godine i tri mjeseca, a jedina informacija dobijena od prijavljenog glavnog tužioca je informacija o formiranju tima koji radi na rješavanju ovih prigovora?!
Porodice Tomović i Gvozdenović smatraju da je ovakvo neprofesionalno ponašanje Salihovića i njegove prethodnice Lokmić-Misirače nedopustivo“, kaže Romanić.
On napominje da porodice Tomović i Gvozdenović smatraju da su se u radnjama, odnosno ovako pasivnom ponašanju čelnika Tužilaštva BiH, stekla sva obilježja krivičnog djela neprijavljivanje krivičnog djela ili učinioca, odnosno sva obilježja krivičnog djela nesavjestan rad u službi.
„Ta službena lica dužna su da preduzimaju određene radnje lakšeg vođenja krivičnog postupka, naročito u slučajevima kad je poznat počinilac krivičnog djela, kao što su u ovom slučaju Ejup Ganić, Jovan Divjak i drugi, kad se prema Krivičnom zakonu BiH za isto djelo može izreći kazna dugotrajnog zatvora“, objašnjava poznati banjalučki advokat.
S druge strane, ističe Romanić, Salihović i Lokmić-Misirača su propuštanjem dužnog nadzora i kršenjem odredaba Zakona o krivičnom postupku BiH o trajanju istrage i slučajevima kad se ista može produžiti, očigledno nesavjesno postupali u vršenju svoje dužnosti.
Usljed toga su teško povrijeđena prava drugoga, porodica poginulih vojnika u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja 1992, među njima porodice Tomović i Gvozdenović, jer te porodice nisu doživjele satisfakciju da odgovorni budu procesuirani i kažnjeni za pogibiju njihovih bliskih rođaka.
Samim tim oštećene porodice ne mogu ostvariti svoja prava na imovinsku odštetu, nematerijalnu i materijalnu.
Oštećene porodice Tomović i Gvozdenović u više navrata su, o čemu je Srna već pisala, ukazivale na neke od brojnih propusta Tužilaštva BiH.
Iako je krivična prijava u ovom predmetu podnesena još 29. maja 1996. godine, a dopunjena 27. aprila 2005. godine, istraga je otvorena tek 2. oktobra 2006. godine?!
Tokom istrage oštećene Bogdana Tomović i Gordana Gvozdenović nikada nisu ispitane od Tužilaštva BiH, niti od drugih istražnih organa, odnosno organa gonjenja, iako su sve vrijeme bile dostupne na svojim kućnim adresama, poznatim Tužilaštvu BiH.
Romanić ističe da nisu ispitane ni druge porodice poginulih vojnika i oficira, kao ni majka poginulog poručnika Nidhata Kastratija, koja živu u Požarevcu, niti ranjeni oficiri i vojnici tadašnje JNA, kao na primjer ranjeni bivši general JNA Enes Taso, ranjenji pukovnik JNA Josip Ivanović, ranjeni vojnik Dragan Lazukić…
Nisu ispitani ni tada ranjeni vodnik Dragan Matić, brat poginulog vojnika Mladena Nikolića – LJupko Nikolić, vodnik JNA Aćimović, a nisu ispitani ni brojni svjedoci, strani i domaći novinari koji su očevici napada pripadnika „Zelenih beretki“ i „Patriotske lige“ na Dom Armije 2. maja 1992. godine…
Iste formacije su napale i sanitetsko vozilo JNA koje se kretalo preko Skenderije tog istog dana.
Sva ova lica žive na adresama u Srbiji, poznatim i advokatu Romaniću i Tužilaštvu BiH, a poznati su i njihovi brojevi telefona. Romanić dodaje da su mu se mnogi od njih i javili u vezi sa zastojem u istrazi o zločinu u Dobrovoljačkoj.
Dokazi o zločinima u Sarajevu, na Skenderiji, 2. maja 1992. godine, kao i dokazi o događanjima u Dobrovoljačkoj ulici, 3. maja, te dokazi o odgovornim licima, nalaze se i na snimcima stranih i domaćih televizija, a te snimke posjeduje i Tužilaštvo BiH.
„Oštećene porodice smatraju da su Tužilaštvo BiH i prijavljeni tužioci pod velikim političkim pritiscima, da namjerno čekaju da ovaj slučaj padne u zaborav, odnosno da čekaju da nestanu brojni materijalni dokazi, a svjedoci i osumnjičeni umru da bi se na taj način okončao ovaj predmet“, upozorava Romanić.
Ovakvo ponašanje prijavljenih, upozorava on, je nelegalno, nemoralno i nedopustivo. Umjesto da tužioci svojim zakonitim radom doprinesu rasvjetljavanju svih slučajeva ratnih zločina u BiH, kaže Romanić, oni na ovaj nači štite jednu od strana u sukoba u proteklom ratu i time samo doprinose stvaranju još dubljih međunacionalnih podjela i nesporazuma, čime čine nemjerljivu štetu BiH i svim njenim narodima.
On ističe da oštećene porodice imaju puno pravo da uporno traže otvaranje istrage i krivično procesuiranje prijavljenih kao najodgovornijih lica zbog kojih njihovi prigovori na Obavijesti Tužilaštva BiH od 23. januara 2012. godine da se istraga u predmetu „Dobrovoljačka“ obustavlja još nisu riješeni, odnosno zbog čega još nije podignuta optužnica u predmetu „Dobrovoljačka“.
(www.palelive.com / Srna)
