Огласи
Psiholog u Centru za mentalno zdravlje na Palama Vanja Tešanović rekla je Srni da ovoj ustanovi nedostaje logoped jer je u posljednje vrijeme sve više djece koja ne razvijaju govor.
„Posljednje tri godine imamo logopeda, ali na pola radnog vremena. Zakonom je predviđeno da na određen broj stanovnika dolazi logoped na četiri sata“, istakla je Tešanovićeva.
Ona je navela da razni uzroci utiču na razvoj govora kao što su internet i televizija, dodajući da svako drugo dijete koje uđe na vrata Centra dolazi zbog toga što ne govori.
Tešanovićeva je navela da se sve to može riješiti postupnim radom u saradnji sa roditeljima i njihovim aktivnim radom kod kuće.
Ona je napomenula da svako dijete u različitim uzrastima treba da posjeduje određeni fond riječi i da zna određen broj glasova.
Tešanovićeva je dodala da o trenutnom broju pacijenata ne može govoriti jer se svakim danom on mijenja, ali da su zadovoljni što su ljudi prepoznali njihov rad i ne boje se da dođu u ovu ustanovu.
„Mi pomažemo koliko možemo i trudimo se da osobu osnažimo kako bi ona sama našla rješenje za svoje probleme, tako da svaku osobu posmatramo kao zasebnu individuu“, istakla je Tešanovićeva.
Ona je navela da Centar za mentalno zdravlje ima odličnu saradnju sa Srednjoškolskim centrom „Pale“, osnovnim školama, vrtićima, Centrom za socijalni rad, policijom, nekim nevladinim organizacijama, te da su članovi Udruženja za pomoć djeci „Mreža“.
Centar za mentalno zdravlje na Palama osnovan je u maju 2012. godine i funkcioniše u sklopu Doma zdravlje Pale. Od 2013. godine posjeduje i sertifikat koji ga čini Centrom sa kvalifikovanim osobljem.
Broji oko 1.800 registrovanih korisnika i pruža raznovrsne usluge u domenu struke. Bavi se prevencijom i promocijom mentalnog zdravlja, prevencijom mentalnih poremećaja, radom sa djecom, savjetovanjem roditelja i djece, kao i liječenjem.
(www.palelive.com / Srna)
Koliki je broj autistične djece u Palama? Kako postupiti ako niste roditelj djeteta koje ne govori, ne registruje pojave koje ga okružuju (ne odaziva se na ime, ne reaguje na zvukove, na životinje, na poznate i nepoznate ljude), ne prati pogled, ne uspostavlja kontakt očima, ne izražava osjećanja (čak se ne smije), ima epizode samopovrijeđivanja (udara glavom u pod, namještaj, radijatore i sl. ), ustaje u zoru, igračke okreće naopako, ljude doživljava kao stvari, nije mu moguće pažnju usmjeriti ka bačenoj lopti ili ka njegovoj nozi kada ga blago štipnete, hoda na prstima i uopšte živi u nekom svom paralelnom svijetu, a roditelji odbijaju svaku vrstu dobronamjernog savjeta ili ponuđene pomoći i dijete drže izolovano od druge djece i gotovo neprekidno u krevetcu iako dijete ima gotovo dvije godine. Kako ispravno postupiti ako roditelji odbijaju da dijete odvedu kod bilo kog dječijeg ljekara, koji bi znao kako da pruži stručnu pomoć?