Огласи
Putnička kompozicija u željezničkoj stanici Pale sa lokomotivom 85032, 1968. godine.
Kad sam se prije nekoliko mjeseci zaputio prema Palama, put kroz tunel Čeljigoviće je zbog renoviranja bio zatvoren. Stanem pred tunelom, vidim zapreka i znak zabrane i ono više nesvjesno, parkiram tu auto na proširenju i izađem iz auta.
Moja saputnica me iznenađeno pogleda, ali ništa ne reče, kao da je osjetila kakva bura trese moju raznježenu dušu. Sjetim se onih godina kad se ovaj tunel probijao, i nestrpljivosti i još više razdraganosti Paljana što će konačno biti povezani sa svijetom. Ko se tada nije radovao toj modernoj saobraćajnici.
Radovi na tunelu Čeljigovići, 2011. godine
Sam tunel je skratio put Sarajevo – Pale za pet kilometara i sad je iznosio svega 16 km. Koliko god je narod ovog kraja bio ogorčen na ukidanje uskotračne pruge, toliko ovoj radosti zbog novog puta nije bilo kraja. Nekako se prenuh iz tog razmišljanja i nehotice bacih pogled na drugu stranu kanjona Miljacke i jos uvijek vidljivu trasu bivše pruge sa ponekim kamenim podzidom. Eno baš ondje je Valter digao onaj švapski voz u zrak. Obuze me neka tuga, pa i pomalo bijes. Bože, kakva je budala mogla narediti i to jednim dekretom, da se jedan čitav kraj, regija, odsječe od svijeta. A tek taj kanjon i taj prelijepi krajolik, kroz koji je čitavom svojom dužinom vijugao, dimio, pušio naš voz, kojim se nekad moglo i do Beograda. Svi smo ga zvali, da li od milja, da li da mu tepamo, ili da mu se zbog njegove skromne brzine podsmjehujemo, naš Ćiro. Znalo se da je ovu prugu pravila Austrougarska i da je dionica do Višegrada završena tamo davne 1910. godine. Znala se i uvijek iznova pričala i legenda, kad je ono zapela gradnja, pa onaj glavni izvođač otišao lično kod cara Franje da mu kaže da su udarili na tvrdo, da ni kilu kamena ne mogu razbiti, a car će ti njemu: „E da ja tebe pitam nešto, ako ja tebi za svaku kilu odbijenog kamena platim kilu zlata, može li se trasa onda probiti?“ Ovaj odgovori da tako može.“E onda nastavite raditi“, završi car Franjo. Koliko je ta legenda istinita, niko nije znao, ali smo je mi svi uvijek rado prepričavali.
Kad je moj stari, eto zbog boljeg posla preselio iz Sarajeva u Pale, još davne 1962, dobio je stan u novoizgrađenim blokovima zgrada, na Koranu. Znam da su onda neki ljudi, pa i one seljanke iz okolice što su nam donosile mlijeko, Koran zvali Blok, što je mene jednostavno ljutilo, ni dan danas ne znam zašto. Iz Sarajeva smo došli vozom, ja imao nekih pet godina. Bio je negdje kraj zime, a ja nikad neću zaboraviti tu moju prvu vožnju, uzbuđenje i strah, pa i onaj smrad dima, kad voz uđe u tunel. Ne znam, sa koliko godina dijete počinje da pamti, ali eto ja to putovanje i dan danas dobro pamtim.
Željeznička stanica Koran
Kad je voz stao na stanici Koran i ja sa majkom i sestrom izašao iz voza, gotovo da sam oslijepio. Bio je snijeg, a ja u onom zagušljivom i čađavom Sarajevu, nisam ni slutio da snijeg može biti bijel, osim kad tek pada. A onako sunčan dan i ona bjelina, ma nisam mogao oči otvoriti. Naša zgrada je bila ni 50 metara od željezničke stanice, tako da sam se veoma brzo navikao na zvuk (pisak) voza, pa ga i zavolio. Kloparanje voza se moglo čuti i na daljinu, a mogao se voz pratiti pogledom sve do mosta kod Šabanovića vile, a onda je voz nestajao iza jedne krivine i iz našeg vidokruga i odatle mu je počinjao najveći uspon, gore prema Stambulčiću. Od Šabanovića vile pa do stanice Koran je vozu trebalo tačno 7 minuta. Eto, toliko je meni vremena trebalo kad ga čujem da je kod vile, da ustanem iz kreveta, spremim se na brzaka, istrčim iz zgrade i opet stignem uskočiti u voz. Sa takvim navikama sam ja kao i svi moji drugovi, koji su kao i ja, imali bolji uspjeh u osnovnoj školi, počeli vozariti u srednje škole u Sarajevo. Na Palama je tada postojao samo zanatski školski centar. Ja se upisao u Prvu sarajevsku gimnaziju. Kad sam počeo vozariti, postojao je samo voz Ćiro, voz koji je vukla parnjača lokomotiva. Lokomotiva na dizel pa potom i motorni voz, su puno kasnije došli u upotrebu. Nikad nisam znao zašto se ovaj naš voz zvao Ćiro, pa evo i sad, dok ovo pišem, tražim po Google-u, ali bezuspješno. Stanica Koran je bila jednostavna građevina sa malo čekaonicom, klupama u njoj, malom pećicom „kraljicom“ i šalterom gdje su se kupovale karte. Desno od stanične zgrade je bila česma gdje su se putnici mogli napiti vode, a preko puta je bio bife „Uranak“ koji je uvijek bazdio na ustajali duhanski dim i na jeftinu brlju. Kafana je bila uvijek puna, toga se sjećam, a još punija je bila kad je bila plata u Famosu, jer je takoreći bila uz put i radnicima sa Korana, a i onim iz Pala. Ja sam u tu kafanu ušao samo jednom, kad me majka poslala da dovedem starog kući, jer su došli neki gosti. Ma šta reći o kafani, bircuz, kao i mnogi po Palama gdje se lokala jeftina šljiva i one klipače Sarajevskog piva. Sjećam se onih šarenih, kockastih stolnjaka, a mislim da se tu moglo nešto i pojesti. Ona se zatvorila kao neuslovna onda kada se nešto kasnije, sa druge strane pruge, tj. na ovoj našoj strani naselja, uz samu stanicu otvorio moderni ugostiteljski objekat, velikih prozora i velike kvadrature, sa mnoštvom stolova. Objekat je otvoren, možda godinu prije ukidanja pruge, pa je, pošto je bio i napravljen upravo radi blizine stanice, ubrzo po ukidanju pruge i on, kao nerentabilan bio zatvoren. Šta li je tu danas i na tom mjestu, e to ne znam. Kao velika novina, koja je toliko puta bila prokleta od žena, sa Korana i Pala, bila je novootvorena tombola. Tu su se gubile teško zarađene radničke plate, zbog tog objekta su mnogi brakovi zapadali u krize i mogu samo zamisliti koliko su se radovale naše majke, kad se taj objekat konačno zatvorio. Čak sam se i ja bio pomalo zarazio tom „Štelom“ ili „Činkvinom“ kako se tombola, među nama tada zvala. Neki put sam valjda i dobio po koji peterac, sitnu paru, ali puno, puno više izgubio. Kao uostalom i svi drugi, kao uostalom i svi koji se na bilo koji način kockaju, sa nadom da će nešto dobiti i sa krajnjom nadom da će im se život od sutra promijeniti.
Kad jedan osnovac doraste do voza, za naše roditelje je to bio već jedan znak zrelosti da, eto dijete je naraslo, samostalno je, ma vozari svaki dan samo u Sarajevo u školu, nije šala. Tako su s’ dozom ponosa govorile naše majke. Ta zrelost je za nas značila i obavezu, jer ja znam, da čim sam počeo vozariti, počeo sam cijepati, slagati u podrumu drva, nositi ih na treći sprat, a onda isto tako i ugalj. Moja dvije godine mlađa sestra i pet godina mlađi brat su bili maksumčad, kako ih je moja majka zvala. „Ma šta ćeš od njih moj sinko“, govorila je svaki put kad bih ih zamolio za pomoć, „Njihove kosti su sitne“. Stari, kojem su čitav život bili i ostali najveći prijatelji paljanski autoprevoznici, kojima je on kao vrhunski majstor u Famosu poslije posla popravljao kamione, je vazda govorio, kad bih se šta pobunio: „Vidi ti klipana, treba li ja da ih cijepam i donosim, zar nije dosta što sam ih dovezao i izrezao?“ A ja znam da mu je to Vlado Lizdek džaba dovezao, a Simo i Murat, legende paljanskog drvodeljstva, za sitne pare izrezali. Ta drva su se dovozila, obično poslije godišnjih odmora, u septembru, kad je i škola počinjala i nema tog čovjeka na svijetu koji je toliko mrzio taj mjesec, kao ja. Trebalo je onda sakupiti mobu, tj. moje drugove da se sve to iscjepa. A znam da nikad nije bilo manje od 12 metara drva. Prije par godina sam, baš negdje u to vrijeme slučajno vozio autom kroz Koran i pred svakom zgradom sam vidio ta brda od iscjepanih drva, i vidim da se malo toga po tom pitanju promijenilo. A zimu na Palama, znam to iz iskustva, čovjek nije smio bar bez 10 metara drva dočekati. Zamisli samo da ih moraš u januaru, napolju cijepati, na -20, a snijeg zap’o najmanje metar. Kad bih tako skupio ekipu za cijepanje, iznio bih kasetaš, odvrnuo ga do daske i dok Smoke on the Water dere, mi bi navalili po drvima. Začudo, ni komšije se tada nisu bunile zbog tolike buke i onako glasne one strane muzike, mada su to redovno radili, kad sam slušao muziku u stanu. Kad bi mi počeli sa cijepanjem, stari bi tada ko biva odriješio kesu, te naredio majci da se onim „banditima“ dolje donese šta za pojesti i popiti. Bilo ponekad i piva, pa i rakije koju je stari sam peko i čuvao, za specijalne prilike. Uhh, to sa cijepanjem drva se znalo baš odužiti, u zavisnosti kako je moj stari procijenio, koliko će duga biti zima.
Do sada neobjavljena fotografija „Ćire“ na pruzi od Sarajeva do Pala
Kad sa ove vremenske distance gledam, zaista se divim našim roditeljima, kad su se odvažili, da nas tek iz osnovne škole izašludjecu, šalju na takav put, pun iskušenja, na školovanje u Sarajevo. A da su iskušenja vrebala, jesu. I to na svakom koraku. Ja sam prvu cigaretu zapalio na vozu, i to u 15 godini. Redovno sam počeo pušiti već sa 16. Na vozu sam doživio i prva pijanstva. Tu se donosila rakija kad bude neka slava i sl., pa kad se pekla oko novembra, a kad je nije bilo, cijelo vrijeme je kroz voz kružila ekipa, koja je prodavala pivo po vozu. Počev od Cara, pa Guje, Ćašeta, do Cige. Sve smo ih znali i uslovno rečeno, bili su raja sa nama. Nekad smo pive dobijali i po nabavnoj cijeni, kad nismo imali dovoljno para (a to je bilo skoro redovna pojava). Iz dosade se počelo i kockati, prvo u male, a potom u sve veće pare. Znam puno današnjih intelektualaca, kojima se to kockanje bilo duboko uvuklo pod kožu i samo je Božija volja tako htjela, da se otrgnu na vrijeme, te završe srednje škole, a potom fakultete. Neki nisu bili te sreće, pa su sami sebi odabrali životni put i postali, hm, uspješni kockari. Na vozu se obično igrala poklapa, zatim poker, a vrlo rijetko ajnc (jer se znao otegnuti). Karte su bile one iz Čika (ko još ne zna za prvi časopis one golotinje, u socijalizmu kod nas. E oni su uz svaki broj poklanjali po jednu kartu, pa da, kartu, pa se to skupljalo i kompletiralo). Obično je vlasnik tih karata bio u velikoj prednosti jer je znao svaku kartu napamet. Sa punom odgovornošću tvrdim da je za kockanje na vozu kriva dosada i takoreći redovno kašnjenje vozova. Naročito onih vozova koji su vozili iz Sarajeva za Pale i dalje (mislim, pored Pala i Korana i na Stambolčić, Sjetlinu, Podgrab, Praču i Renovicu, jer su odatle, uglavom i bili vozari koji su išli u škole u Sarajevo). Vozove smo čekali obično ili na Bistriku ili na Čengić Vili. Nama gimnazijalcima iz Prve gimnazije je bio bliži Bistrik, ali to je bio uspon. Uspon, ali kakav. Do Principovog mosta ili tačnije do samoposluge pod Bistrikom je bilo ravno i nekako, a onda kao uz nos. Za taj uspon, a redovno se žurilo pa čak i trčalo uz brdo, pa i zimi po poledici je stvarno trebalo i kondicije, ali i snage. Kad ono u žurbi, pa još u goloj vodi nekako dođeš na Bistrik, dočeka te hladan tuš na sve to, voz kasni neograničeno. Može doći za deset minuta, može za sat, a može i za 6 sati. Znam samo da nas Ćiro nikad nije ostavio, uvijek je došao, kad tad, ali je došao. Kad sam bio lijen da se penjem uz Bistrik i kad sam imao dovoljno vremena, sjeo bih pred školom na Drveniji na tramvaj dvojku, koji je vozio do Čengić Vile, a odatle si za 2 minuta na željezničkoj stanici, koja je ujedno bila i polazna stanica za putnike. Skoro svi đaci koji su pohađali tehničke škole, koje su uzgred rečeno skoro sve bile kod kasarne „Maršalke“, su dolazili na Čengić Vilu i nisu se kao mi, pentrali uz Bistrik.
Željeznička stanica Bistrik – Sarajevo
Mi vozari smo imali i poneku prednost, da nam eto ponekad voz, posebno zimi, kasni neograničeno, kad pođemo sa Pala u školu. A onda smo vremenom počeli i da to zloupotrebljavamo, tj da lažemo. Ako je bio koji pismeni, recimo iz matematike ili te grupe predmeta, dovoljno je bilo samo ručno napisati potvrdu i da ti u stanici, gdje su se karte prodavale, udare pečat i to je to. Naravno da si ko fol slučajno zaboravio staviti koliko je minuta voz kasnio, a to je rijetko ko gledao. Svi mi koji smo redovno išli u školu smo imali, a što je normalno, mjesečne karte i to sa velikim povlasticama. U to doba, sjećam se ja, Tupče i Cale smo svaki dinar šparali da kupimo tada skupe longplejke. Cale provalio neku adresu u Engleskoj, pa se moglo poslati cener, ona crvenka u pismu i za nju kupiti, recimo, orginal King Krimsona, Nursery crime od Genesisa ili u to vrijeme, najveću rijetkost dupli album Umma Gumma, od Pink Floyda. Bilo je i onih longplejki iz Jugotona, nešto i jeftinijih, ali jako skroman izbor. Nekako slučajno se došlo na ideju da se ona mjesečna karta koja se vrlo malo razlikovala od obične vozne karte, obični komad kartona gdje se samo upisivao broj iskaznice i mjesec i godina, može falsifikovati. Ako je to službenik u stanici kojim slučajem napisao nalivperom, tj. tintom, e to se moglo otkuhati u vodi i tinta sama spadne, a ostali obrazac ostane. Naše karte su se doslovno raspadale od otkuhavanja. Uhvatiti nas u laži je bilo lako, jer je ta karta išla zajedno sa iskaznicom u kojoj je bila i slika, a iskaznicu je izdavala škola koju je vozar pohađao. Bilo je onih konduktera, koji su bili strah i trepet, jer su doslovno sve provjeravali i redovno oduzimali i kartu i iskaznicu, a onda (hehe), je valjalo švercovati se, dok sve to ne izvadiš iznova. I dan danas se sjećam imena tih konduktera, bio Duran, pa Sućeska i negdje pred kraj moje gimnazije, neki „Dvospratni“ kako smo ga zvali, a bio je smrt za švercere. I sva ta muka i bježanje kroz voz od konduktera tipa dvospratni ili od revizora, je bilo, recimo, zbog jedne longplejke. Danas, neshvatljivo.
Znam da sam ja, kao vozar bio vječito gladan, kao uostalom i većina mojih drugova. Moj dnevni džeparac je bio taman toliki, da sam za te pare mogao kupiti četvrt hljeba i zdenku sir ili 10 deka parizera, a ja, eto bio počeo čak i pušiti. Da bih kupio kutiju, za naše uslove jedino mogući filter 57, morao sam tri dana gladovati. Moj, tada najbolji prijatelj Jole je i tu došao na orginalnu ideju i vazda sa sobom nosio mali nožič. Naime, voz Ćiro je vozio tada do Titovog Užica, a od tamo su svakodnevno dolazili Srbijanci i prodavali po sarajevskim pijacama, da l’ suho meso, da l’ kajmak, onaj masni, srbijanski. Trebalo je samo imati hljeba. Suho meso je obično bilo u hodniku u onim jutanim, krompirskim vrećama, dok su umorni Srbijanci obično spavali ko zaklani u kupeima. Dovoljno je samo nožićem malo razrezati vreću i gozba je bila tu. Jole me, ponekad tako znao iznenaditi, da sam baš ono, ostajao na paf. Pođemo, recimo u kino poslije škole, onda je bilo popularno kino Dubrovnik, pa me on pita imam li za četvrt hljeba. Pored kina se, dobro se sjećam, prije par godina, otvorila robna kuća „Sarajka“, najveća i najmodernija u cijeloj BIH, tog vremena. Dolje u podrumu, ogromna samoposluga, prva sa onim kolicima za kupce uopšte, kontrola gotovo nikakva (kamere su produkt novijeg vremena). A Jole ode da kupi četvrt hljeba, a kroz izbušene džepove u tankerici ubaci pet šest onih malih staklenki, nećete vjerovati, kavijara. One najmanje, neprimjetljive u onolikoj tankerici. Onda smo išli prije početka filma, tamo, preko puta u Koševski park i jeli kavijar namazan na hljeb. Ne treba ni reći, da nikada nije uhvaćen u svojim nedjelima. Danas Jole plovi kao pomorac, po svim morima svijeta, ne vjerujem da se ikad sjeti tog kavijara. Nisam ga doduše vidio više od dvadeset pet godina.
Motorni Ćiro kod Pala
Doba našeg vozarenja se poklapa i sa vremenom našeg izrastanja iz bubuljičavih pubertetlija u one momčiće sa onim macastim bradicama (Ho Ši Min, kako smo ih zvali) i brčićima, a neki od nas su se već uveliko i brijali. Već u tim godinama smo gotovo svi imali neku djevojku iz Sarajeva. Međutim, posljednji putnički voz za Pale i dalje, sa Čengić Vile je polazio u pola devet naveče, a tada je tek počinjao „život“ u sarajevskim diskotekama i ašikovanje, na „Klupi“, pred Parkušom. Za nas je to bila nemoguća misija, zakazati curi sastanak i ostati u gradu, poslije zadnjeg voza, ako nisi imao neke rodbine, da kod njih prenoćiš. A koncerti tih godina u „Skenderiji“, koja je postajala sve popularnija u životu mladih Sarajlija tog vremena, su bivali sve češći. Tih godina, grupa „Jutro“ je izrasla u „Bijelo dugme“, „Indexi“ na vrhuncu slave. Iz Beograda dolazila „Ju-grupa“ i još popularnija „Korni grupa“, pa „Smak“ iz Kragujevca, iz Zagreba Dado Topić i „Time“. A par godina kasnije, sva ona plejada iz mlade sarajevske Rock scene, od Teške industrije, Formule 4, Vatrenog Poljupca, Kod, pa do Crvene jabuke, Zabranjenog pušenja, Valentina, Hari Mata Harija i Merlina, a onda potom najezda, dobre i predobre svirke iz bivše nam Juge, počev od Buldožera, Drugog načina, Azre, Prljavog kazališta, Filma, pa do Riblje čorbe, Idola, Atomskog skloništa, EKV-a, Galije, Đorđa Balaševića, Leba i soli. I sve se bojim da sam nekog izostavio. Koncerti su bili u Domu mladih, svake subote. Tu je u podrumu, takođe bio i čuveni „Kaktus“ gdje je muziku puštao, još čuveniji Čičak. Za one najveće tog vremena, Bijelo dugme i Indexe, koji su svirali u Velikoj dvorani „Skenderije“, nije bilo pardona, moralo se otići po svaku cijenu, jer to je bio hepening o kome se mjesecima, pa i godinama pričalo. Jole i tu smislio genijalnu ideju. Negdje je snimio da ima neki teretni voz oko pola dvanest sa Bistrika i oko pola jedan je na Koranu. Problem je samo jedan, nije stajao ni na Palama, ni na Koranu. Znači trebalo je iskakati iz voza. Nema tog vozara koji nije ovladao te vještine, uskakanje i iskakanje iz voza. I ne bi to bio problem da je suho, kad nije klizavo, kad nema snijega i leda. Najvažniji koncerti su bili obično zimi, a to je značilo skakati u duboki snijeg kad voz uspori, pa šta ti Bog da. Srećom, a sreća nas je uvijek pratila, u suprotnom, hehe, ne bih ovo ni pisao sad, uvjek smo se dobro prizemljili. Jedan koncert, a bio je, neću ga nikad zaboraviti, 10. februara 1975, Bijelo dugme. Petnaest hiljada duša u Skenderiji. Kažu nikad više, od kad postoji Skenderija. Ludnica. Histerija u dvorani kad je završen koncert. Ja i Jole u trendu, u onim dupljacima od kožnjaka, (ma od skaja, iz Trsta), plus bijele rolke.
Kad smo stigli na Bistrik, mislim da je bilo minus 20. Uskočimo u vagon bez problema i pritajimo se dok voz nije pošao. Vagon ono nizak, balvani čini mi se, natovareni. Voz krenuo, sve je po planu, a onda vjetar. Kako se voz zahuktavao, on sve jači, probija, duva sa svih strana, a na minus 20. Pribijamo se jedan uz drugog da se ugrijemo, ruke se lede, nemamo ni kape, ni šala, ni rukavica. Ništa ne pomaže, cvokoćemo, psujemo i koncert i koja nas budala na to nagovori. Ma ništa ne pomaže. Smrznut ćemo se, ništa nas ne može spasiti. Ja patetičan, savjetujem Joletu, negdje čitao: „Nemoj samo da zaspimo“. „Pa koja će budala, matere ti, zaspati na ovom kijametu, nego haj‘mo odavde, do one kućice tamo, inače ćemo se smrznuti“. Pa da, kako se ranije nismo sjetili. Svaki drugi ili treći teretni vagon, inače, ima onu malu kućicu, nešto kao stražarsku u koju se može smjestiti pratioc voza. Ova od nas ni 10 metara daleko, doduše po mraku, ali šta ćeš. Prvi skoči Jole, a ja za njim. Stigli do kraja vagona i on treba samo da pređe ono kačište vagona jednog za drugi i eto ga u onoj kućici. Kad je prešao u tu kućicu, ja začuh dvostruki vrisak i ukočim se od straha. Ubrzo međutim čujem razgovor i Joleta kako me zove da dođem. On, kad je onako iz mraka banuo, iznenadio onog pratioca voza, željezničara, na spavanju, pa ovaj prenut iza sna vrisnuo od straha, a onda i Jole za njim, jer ga je i on tek tada spazio u mraku. Nekako su našli zajednički jezik i Jole mu objasnio u čemu je stvar. Kad sam ja ušao u kućicu, situacija je već bila pod kontrolom. Željezničar, neki fin stariji čovjek, skoro pred penzijom, negdje je od Višegrada, već kupljen Joletovom pričom i pun sažaljenja prema nama smrznutim, skide onaj svoj željeznički šinjel i ostade u onoj čohanoj bluzi, ogrnu nas svu trojicu sa šinjelom i tako nekako stigosmo do stanice Pale. A onda je upalio onaj crveni fenjer i negdje pred Koranom, zapištao pištaljkom i počeo mahati fenjerom. Otpravnik vozova na Koranu ga je vidio i naredio mašinovođi da zaustavi voz, sto je ovaj i učinio. Zahvalismo se čika željezničaru i izađosmo iz kućice, a da eto, nismo morali iskakati iz voza. Ja vidljivo dirnut takvim gestom, nastavim tako sve do kuće hvaliti starog željezničara, a Jole će ti meni: „Ma Suki, pravo da ti kažem, kad je ono skinuo šinjel i onako nas ogrnuo svu trojicu, meni se učinilo da je stari peder, a ti kako hoćeš“. Eh, sad šta da mu kažem, takav je bio moj prijatelj Jole. Nikome nije do kraja vjerovao i uvijek je bio na oprezu.
Željeznička stanica Sarajevo
I tako u nedogled, još bi bilo tu priča sa voza koliko hoćeš. Ko god je vozario, vjerovatno ima svoju. I sve su različite, a sve tako liče, jer ih sve veže uspomena na naš voz, na Ćiru. Puno se toga zaboravilo, a puno se toga i dogodilo, da bi se sve zapamtilo. Znam samo jedno, da ja onome, koji je dekretom naredio da se pruga ukine, nikada to neću oprostiti, pa makar se i ovaj novi put napravio, pa makar se i put za Sarajevo kroz ovaj tunel „Čeljigovići“ skratio za 5 km. Jer, u narodu koji to pamti i dalje kruži legenda, da Ćiro, nikada, nikoga nije ostavio. Negdje, u zadnje vrijeme, čujem da postoji neka inicijativa da se ta pruga ponovo obnovi, pa makar kao turistička atrakcija, pa čak i kao neka biciklistička staza i da neka grupa entuzijasta već radi na tome. Da je to u nekom drugom, plemenitijem dijelu svijeta, to bi se vjerovatno već odavno i uradilo, i onaj koji je nekad pogriješio bi pokušao da se na neki način iskupi za svoj promašaj, a to bi onda bilo kao u bajci, da dobro u čovjeku uvijek pobjeđuje, jer u suprotnom, život nema smisao. Međutim, ja poučen gorkim iskustvom, znam da samo kod nas, u našim krajevima, bajke nemaju sretan kraj, a više od ikoga bih volio da se u tome, bar jednom u životu prevarim.
Piše: Suad Džanko
Vezani članak:
Željeznica – Voz Ćiro
(www.palelive.com)
