Огласи
SOKOLAC – Za osamedesetogodišnjeg Aleksu Barjaktarevića iz sokolačkog naselja Majdani potpuno važi narodna izreka koja opisuje vješte ljude i nadarene majstore: „Što oči vide – to ruke stvore“.
Od djetinjstva Aleksa je radio sa drvetom, praveći razne predmete i alatke za poljoprivredne poslove, gradio je objekte i uređivao enterijere od drveta i postao samouki majstor. Taj talenat i umijeće naslijedio je od oca Dimše.
Sve što je počinjao da izradi od drveta uspijevao je, a njegove rukotvorine su replike nekadašnjih upotrebnih predmeta korištenih u svakodnevnom životu ovih krajeva.
Posebno su korišteni u seoskim sredinama i predstavljaju minijaturnu muzejsku zbirku zaboravljenih predmeta od drveta, bez kojih je bio nezamisliv život do pola vijeka unazad, pa i kasnije.
Međutim, Aleksa se interesovao i „išli su mu za rukom“ i „ženski poslovi“, kao što su pletenje, tkanje i vezenje.
NJegove rođake pričaju da je najbrže „prepočinjao“ nove „mustre“ i načine pletenja i tkanja, pa su djevojke i žene iz njegovog rodnog sela Vilič, u ilijaškoj opštini, dolazile da im pokaže kako da počnu da pletu neki odjevni predmet na način koji ranije nisu koristile.
Aleksa je odavno penzioner. U ratu su mu poginula dva sina, a nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma napustio je rodni Vilič, pa se, nakon nekoliko godina izbjeglištva u Srebrenici, preselio na Sokolac, gdje je sagradio kuću i živi sa suprugom, sinom Nikolom i njegovom porodicom.
Ovdje je, kaže Aleksa, bliže humkama poginulih sinova Duška i Gorana, čiji su posmrtni ostaci preneseni na Mali Zejtinlik. Često ih posjećuje, prislužuje svijeće i oplakuje.
Najviše vremena provodi praveći razne predmete od drveta. Kaže da mu tako najbrže prolazi vrijeme i da se stvaralaštvom bori protiv tuge.
Skromnim alatom izrađuje minijaturne predmete koji su se nekada koristili u domaćinstvima i poljoprivredi. Pravio je razne alatke, a u posljednje vrijeme se posvetio duborezu i izradi rezbarenih ikona, ikonostasa, polica i rafova.
On ističe da je rezbarenje veoma zahtjevan zanat koji traži umijeće, strpljenje, preciznost i smirenost, te neku vrstu nadahnuća i inspiracije jer to nije posao za svaki dan.
NJegove ikone i ikonostasi, kao i drugi predmeti koje je načinio od drveta stigli su na sve kontinente, a, prema narudžbama, izgleda da će ih još mnogo „otputovati“ preko okeana.
Mnoge ikone i ikonostasi koje je izradio stigli su do Amerike, Australije, Rusije, Novog Zelanda i nekih afričkih i azijskih zemalja, kao i velikog broja evropskih zemalja.
Veća prostorija u brvnari, koju je napravio svojim rukama i u kojoj je sa porodicom živio do useljenja u novoizgrađenu kuću, pretvorena je u muzej minijatura i alatki od drveta. Zidovi su ukrašeni ikonama u duborezu, ikonostasima i rafovima, a u jednom dijelu je Aleksin alat i prostor za rad.
U toj „galeriji“ nalaze se minijaturne replike skoro svih drvenih predmeta koji su nekada korišteni, ali su pod uticajem modernizacije izgubili vrijednost, a postoji i veliki broj onih koji se još koriste.
Posebno mjesto odredio je za police za slavske ikone, svijeće, kandilo i kadionicu, te rezbarene i ukrašene ikonostase, koje poklanja prijateljima. Na preporuku, mnogi dolaze i naručuju ikonostase, ikone i police.
U manjoj prostoriji su alatke koje se još koriste – kao što su vile, grablje, kose, brezove metle, drvene lopate, „ključevi“ za sijeno, te štila /držalice/ za motike, krampove, lopate i košnice.
Za dobijeni novac Aleksa nabavlja materijal za dalji rad, a kaže da mu nešto drveta za obradu dovezu i neki stari prijatelji, kojima pokloni neku od svojih rukotvorina.
U „galeriji“ su različiti ramovi za slike i ogledala, ramovi za košnice i košnice, kao i trnke, kavezi za ptice, mini-vodenica sa žrvnjem i svim alatkama potrebnim vodeničarima, koje su nepoznate najvećem broju mlađih ljudi.
(www.palelive.com / Srna)
