Огласи
SOKOLAC – Napad na humanitarni konvoj kod Žepe, koji je dopremao hranu vojnicima na TV repetitoru na Zlovrhu, jedno je od najmasovnijih stradanja srpske vojske u minulom odbrambeno-otadžbinskom ratu.
Svake godine 4. juna predstavnici opština i boračkih organizacija Sarajevsko-romanijske regije polažu vijence na spomenik kod Žepe na kome su ispisana imena 45 poginulih učesnika kolone.
Koloni vozila čiju su pratnju činili vojnici sa područja Pala, pridružila se i grupa boraca sa područja Sokoca sa nekoliko transportnih i borbenih vozila sa zadatkom da obezbijede put.
Među njima je bio i Zoran Borovčanin, danas pedesetšestogodišnjak, koji je borbenim vozilom obezbjeđivao sam kraj konvoja.
On će kaže ove godine prvi put nakon 26 godina posjetiti mjesto stradanja svojih saboraca, ubijenih na Spasovdan 1992. godine.
Nikada ranije nije želio da govori o podmuklom napadu muslimanskih snaga iz Žepe, u kome su nasumice ubijali ljude u koloni koja je trebala da dopremi hranu i vodu za vojnike kod TV repetitora na koti Zlovrh.
Oni su se našli u okruženju muslimanskih snaga i bili odsječeni od komande, pa je veliki broj srpskih boraca ubijen, masakriran, ranjen ili zarobljen.
Prema pregovorima predstavnika JNA i predstavnika muslimanskih snaga iz Žepe, kolona je trebala proći mirno do kote Zlovrh, pored sela Berak, ne ulazeći u Žepu.
„Iako su nas mještani srpskih sela sa tog područja upozoravali da ne bi trebalo da vjerujemo u obećanje muslimanske vojske, kolona je nastavila put sve do kanjona u kome smo mučki napadnuti sa visokih litica obrušenim stablima i ogromnim stijenama, dok su ljudi na čelu kolone pokušavali popraviti porušeni most“, sjeća se Borovčanin.
On kaže da se prvi tenk, koji je imao ulogu zaštite u slučaju napada na konvoj, nasukao na oborena stabla i skliznuo sa puta, pa je kretanje kolone vozila u konvoju bilo potpuno onemogućeno.
„Sa kraja kolone gledao sam sav taj užas ispred sebe, a nisam mogao pomoći ljudima koji su ubijani bez mogućnosti da se brane ili nađu izlaz za povlačenje. Noć je donijela dodatne nevolje i samo smo mogli čuti tupe udare otisnutog kamenja i stabala sa okolnih litica i jauk ranjenih ljudi“, priča Borovčanin za Srnu.
On smatra da su ljudi sa područja Žepe bili iskusni lovci i da su lovačkim puškama i snajperima pucali na sve što se kreće na blokiranom putu.
Borovčanin navodi da je bilo onemogućeno bilo kakvo aktiviranje nekoliko borbenih i transportnih vozila zbog visoke šume i kamenih litica, sa kojih su se odbijala dejstva po učesnicima u konvoju.
NJemu je u posebnom sjećanju ostao trenutak kada je nekako uspio da se probije do kombija u kome je trebala da se nalazi hrana za vojnike na Zlovrhu.
„Kada sam podigao ceradu – vidio sam mnogo poginulih. Dva-tri časa nakon toga bio sam van sebe i nisam znao šta se dešava“, prisjeća se Borovčanin.
Tek nakon dva dana, kada je 6. juna stigla jedna od jedinica Vojske Republike Srpske u pomoć i kada je omogućeno povlačenje preživjelih, među borcima se čula priča da je poginulo gotovo 50 ljudi, da su neka tijela poginulih naknadno bila zapaljena i da je ranjena polovina učesnika u konvoju.
Borovčanin kaže da je zahvaljujući toj jedinici Vojske Republike Srpske spaseno desetak zarobljenih boraca iz seoske škole, ali da se, nažalost, i dalje vode kao nestali nekoliko vojnika koji su pokušali naći spas izvlačeći se iz blokiranog kanjona.
On podsjeća da za ovaj zločin niko do sada nije odgovarao i da je napad na humanitarni konvoj sa hranom i vodom bio izveden na prevaru, te ocjenjuje da je uporno nastojanje da kolona nastavi put dalje i nakon prve blokade bio veliki propust komande.
(www.palelive.com / Srna)
Gospodin Borovčanin ukratko iznijo je pravu istinu o stradanju Srpskih boraca u Žepi. Pogotovo je u pravu kad kaže da je insistiranje za dalje kretanje poslije prve bolokade, bio veliki promašaj, za teškim i žalosnim posljedica-nepotrebno izgubljeni ljudski život. Neko je morao da za ovo odgovara, ali nažalost niko nije.