Огласи
Samo u jednom danu 14. novembra 1943. godine, ustaše su u naletu bijesa i mržnje prema ovim gorštacima spalile Jelovce gotovo do temelja. Pobili su, poklali i spalili sve one koji su se zatekli u selu i selo napustili kličući „velikoj pobjedi“ nad golorukim narodom.
Ko su i odakle su bile te ustaše? U to vrijeme njihova „postaja“ je bila u Palama, bili su vlast Nezavisne Države Hrvatske – NDH, a najbrojniji su bili upravo muslimani iz okoline Pala i sela koja gravitiraju Goraždu. Pričalo se da su se po zlu posebno isticale ustaše iz Prače i Ilovače.
Projekat masovnog uništenja Srpskog naroda na Palama i Mokrom su vodile ustaše, najviše iz zapadne Hercegovine, o čemu postoje brojni zapisi i dokumeti, a muslimani su bili izvršioci najtežih i najmonstruoznijih zločina po selima na Mokranjskoj parohiji. Posebno su se po zlu isticali Ivan Červenko, Đorđe Rojs, pa neki mađar Šanika, Emin Delahmetović, Muharem Aganović, zapovjednici Metikoš, Stipković, Francetić, Bilić, Majetić i Lukić…
Ovo je neispričana priča iz Jelovaca. Priča o kojoj ne postoje zapisi već spomenici kao trajni svjedoci stravičnih zločina koje su ustaše počinile u Jelovcima 1943. godine.
Svi koji nešto znaju o ovim i sličnim događajima treba o tome da pišu, a oni koji ne znaju, treba da čitaju, jer to je nešto što se jednostavno niti može, niti smije zaboraviti. Jelovci nikada nisu bili malo selo, ali nikada nisu bili toliko veliki da bi u jednom danu ili vremenu mogli podnijeti tolike žrtve. A to se ipak dogodilo.
O tako velikom zločinu malo se pisalo. Da li Srbi zaista nemaju pravo na istinu o zločinima nad sopstvenim narodom ili se možda nedovoljno bore za tu istinu? Neki će reći da su Srbi isuviše ponosan narod da bi dželatima ispostavljali račune, ali ovo nije pitanje ponosa. Možda strah, ali od koga? Ako postoji strah onda on može biti samo od Boga. Ako se bojimo grijeha kao što bi trebalo, onda ovakve događaje ne smijemo zaboravljati.
Nema zapisa ni dokumenata. Sve do sada zapisano, nažalost se nalazi samo na spomenicima, a oni na sreću postoje. Onaj na kome su ispisana imena 47 žrtava nalazi se na groblju Jasike. Drugi spomenik sa upisanih 30 imena nalazi se na groblju Miljevo brdo u Jelovcima. Na jelovačkom groblju nalazi se i spomenik izginulim Rakićima. Oni su živi spaljeni na Rakovcu. I Rakovac ima svoju tragičnu priču. Na spomeniku kod mokranjske crkve upisana su imena 6 jelovačkih žrtava ustaškog terora, a na groblju Visočnik više od trideset.
Spomenik stradalim Jelovčanima na groblju Jasike
Na spomeniku stradalim Jelovčanima u groblju Jasike je ispisano: Izginuli od ustaša 14.XI 1943 godine Lopatić Mile, Žarko, Slavko, Ranko, Tadija, Neđo, Tomo, Milan, Milka, Milica, Jelka, Jovanka, Janja, Mara, Koviljka, Ilinka, Bojka, Ljeposava, Stana, Borka, Zdravka, Milosavka, Ana, Nada, Dušanka, Rada. Babić Dušanka. Karišik Janko, Vladimir i Vitomir. Kusmuk Rade, Bojo, Gospava, Desa, Pejka, Anđelka, Radmila . Gajović Gavro, Anka i Slavka. Radenković Joka, Janja i Ljeposava. Vučićević Vukosava. Gazivoda Novo i Tarsa. Trobok Neđo
Spomenik podižu porodice: Lopatić Toma, Mlađen, Mikailo, Rajko, Miladin, Krsto, Aleksa , Gavro, Babić Nenad, Karišik Nemanja, Kusmuk Vlado, Gajović Gavro, Radenković Đorđo, Vučićević Jovo, Gazivoda Spasoje, Trobok Bogdan, Andrić Sava.
Ko su bile ove žrtve? Ko je i kako preživio? Ko su potomci stradalih? Ima li preživjelih? Mnogi svjedoci su umrli i sahranjeni, a sa njima su sahranjene i strašne istine o stradanju Jelovčana.
Jedan od rijetkih svjedoka tog vremena i tih događaja je Petronije Lopatić, Mlađenov sin iz prvog braka, rođen 1936. godine. Petronije nikada nije, niti će prežaliti braću i sestru, prve rođake i prve rodice, svoju familiju i svoje komšije koje su ustaše tog nesretnog novebmra svirepo pobile u Lučicama. Sedamdeset godina Petronije živi sa strašnim slikama stradanja svoje porodice i svoje familije. Ponekad mu se učini da ga neko doziva iz Braje i Lučica. Zaspi, a onda čuje plač djece. Probudi se, a djece nema. Prekrsti se i opet zaspi, kad ono rođaci Žarko i Slavko kose i pjevaju, a Ilinka im nosi vodu. Neka čudna magla ih ovija, a oni i dalje kose i pjevaju. Magla prelazi u mrak i oni nestaju, a zora sviće. Sa zorom dolazi i novi dan. A takvih noći i takvih dana bilo je mnogo, mnogo i previše za jedan život običnog čovjeka.
Petronije Lopatić – fotografija 2014. godine. Jedan od rijetkih svjedoka stradanja u Jelovcima. Njegova želja da ova istina ugleda svjetlo dana polako se ostvaruje. Da li će se ispuniti i druga njegova želja, da se sve jelovačke žrtve skrase na jednom mjestu i pod jednim spomenikom, ostaje nama na čast.
Možda se Petronije ne sjeća nekih detalja iz Sarajeva gdje je proveo najveći dio svog života iz sarajevskog „Zraka“ gdje je penziju zaradio, ali stradanja u Jelovcima se sjeća kao da je to juče bilo.
Mjesto strašnih zložina: Jelovci – Zaseok Polje. Ovdje danas živi Petronije Lopatić koji je 1992. godine izbjegao iz Sarajeva. Da li je time izbjegao da ponovo bude svjedok stradanja Srba ili nešto još gore?
Njegova priča je autentično zabilježena u novembru 2014. godine
„Moj otac Mlađen i majka Mara su imali petoro djece, četiri sina i jednu ćerku. Milosavka je bila najstarija i imala je jedanaest godina, ja sam imao devet, Grujo pet, Tadija tri godine i Neđo je bio beba od devet mjeseci. Bio je 14. novembar 1943. godine, Vračevdan i krsna slava familije Klisara u Prutinama, kada sam sa ocem otišao u Brda da dovezemo četine ovcama. Bilo je sušno ljeto i nije bilo dovoljno sijena, a četina je i zdrava za ovce. Nije bilo snijega i bilo je suvo. Uz put su nam se pridružili i rođak Andrija, treći sin strica Tome Lopatića i Jovica Radenković. Andrija je imao šest godina, a Jovica je bio dvije godine stariji od mene. Nismo ni stigli do Brda kada su se začuli prvi jauci u zaseoku Paljika. U prvi mah nismo znali šta se događa, ali čim smo izašli na čistinu vidjeli smo da gore kuće Đorđe Radenkovića i Gavre Lopatića. Potrčali smo kući da sklanjamo čeljad, ali već od Rakića kuće smo vidjeli grupu ustaša kako prilazi našim kućama. Zaobišli smo Rakića čistinu i stranom došli pod naše kuće. Bilo je kasno. Pred našom kućom su stajala trojica ustaša sa puškama na gotovs, majka je držala Neđu, a sestra Milosavka braću Tadiju i Gruju. Milosavka je očigledno pokušala nešto da kaže onom najvisočijem ustaši kad ju je ovaj kundakom udario u glavu i potom je pala. Pokušala je ustati, a ustaša joj stade na stomak i ona opet klonu. Možda bi je tu i dotukao da nije morao pomoći grupi koja je vodila Slavku i Žarku, moje rođake, inače sinove strica Mile i Milke Lopatić. Žarko je imao dvadeset jednu godinu, a Slavko šesnaest. Za svoje godine bili su odrasli i vrlo jaki tako da su ih ustaše stalno držale na nišanu. Za njima su išli stric Mile i strina Milka, a iza njih jedan ustaša. Taj je nosio pušku o ramenu i nešto je pokušavao da zgura u ruksak. Šta, nismo vidjeli. Bilo mi je žao jedine sestre i počeo sam da plačem, ali otac je rekao da je ovo samo pretres i da će ih sve pustati. Odjednom se vrata našeg podruma otvoriše i prvo izađe strina Janja i nosi Nadu u naručju. Pošto je stric Mikailo već bio u zatvoru kao i najveći broj domaćina iz Jelovaca, strina je bila sama sa djecom i živjela je u podrumu naše kuće. Najstarije dijete je bila Borka i imala je petnaest godina . Ona je za ruku izvela Radu, a Ana koja je imala devet godina vodila je jedinog brata Tomu koji je imao tri godine. Strina, koja je u naručju nosila Nadu, priđe mojoj majci Mari i pokuša joj nešto dati, ali to viđe jedan od ustaša i udari strinu tako jako da joj Nada ispade iz naručja i vrisnu. Iako je strina izvela sve petoro djece iz podruma naše kuće, prvo se čuo jedan vrisak, pa drugi, a onda jedan dugi krik. Neko zalupi vrata sa unutrašnje strane i sve se utiša.
Kada je Andrija vidio da privode i njegovu jedinu sestru Ilinku i majku Jelku, ustao je i krenuo kući, ali ga je otac brzo povukao na zemlju.
Jovica Radenković i Andrija Lopatić. Oni više nisu među živima. Sahranjeni su, a sa njima su sahranjene i slike strašnog zločina u Jelovcima
Lezi i šuti, prekorio je otac Andriju. Odjednom je njihovu pažnju privukla neka galama na Metaljci. Prvo vrisak, jedan, pa drugi, pa onda muk i onda oštra komanda: Kolona naprijed. Iza kolene se počinje dizati jedan stub dima, pa drugi, pa treći. To gori Aleksina kuća i Aleksina štala, a onda i Mićina kuća. Kada smo vidjeli da negdje iz pravca Krlja i Mrginja vjetar nanosi guste oblake dima, otac je naglo oborio glavu na zemlju i kratko rekao da ovo neće izaći na dobro. Otac je bez riječi pošao uz stranu, mi iza njega. Kada smo došli do puta koji vodi na Gajeve vidjeli smo da gori kuća Sretena Lopatića, da je oko Stevanovića kuća mnogo naroda, čuje se vriska i galama, čuje se plač djece i lelek žena.
Otvoriše se vrata našeg podruma i prvo izađe jedan ustaša, bez kape, raskopčane bluze, a zatim Dušanka, prvo potrča, pa pade i osta da leži. Onda izađe i drugi ustaša, udari je nogom negdje pod rebra i prodera se: Ustaj, kurvo vlaška, šta ti još treba?, reče ovaj drugi. Dušanka ustade, pođe nazad u podrum, ali je ovaj opet vrati i prodera se: U kolonu, marvo! Dušanka Babić je bila sestra Janje Lopatić, moje strine, i pomagala joj je dok je stric Mikailo bio u zatvoru.
O, Bože svevišnji, spasi nas, reče otac i poče da se krsti. Htjede još nešto reći, ali umjesto riječi poče da plače. Okreće se od nas i opet se moli Bogu. I opet se krsti.
Ma neće ih pobiti, reče otac i ponovo baci pogled prema kući odakle krenu kolona pravo prema nama, pravo na put u Gajeve. Tu su već bila čeljad sa Metaljke, prepoznali smo Tarsu Gazivodu i njenog Novu, ali nije bilo njenih sinova Sretena i Miladina, nije bilo ni kćeri Stake. Nema Gavre Lopatića iz Paljike, ali u koloni je njegova žena Jovanka i kćeri Zdravka i Ljeposava. Šta li je sa njegovim sinom Milanom, on je bolestan i gotovo nepokretan. Nema Đorđe Radenkovića, ali u koloni je njegova žena Joka i kćeri Janja i Ljeposava.
Na čelu kolone su išla dvojica ustaša u crnim uniformama i crnim kapama, sa „šmajserima“ o ramenu i stalno su pokazivali na sjever, gdje su kuće Stevanovića. Vidjeli smo još jednog u crnoj uniformi dok su ostali bili u običnim seljačkim odijelima i fesovima na glavi. Još uvijek ne prepoznajemo sve ali smo zaključili da u koloni nema Rajke, Žarkinog i Slavkinog trećeg brata. On je jutros otišao prema Gajevima i sigurno se nije vratio.
Pošto nam se kolona sasvim približavala, odlučili smo se povući u Luku i sakriti u potok. Voda je na više mjesta potkopala obalu, tako da je bilo odlično sakriti se ispod ispranih žila vrba i jošica. Ustaše su i ranije dolazile u selo, odvodile pojedine domaćine i pljačkale pojedine kuće, ali nikako nismo mogli pretpostaviti kuda i zašto vode ovu nejač. Kolona se na putu za Gajeve sasvim približila i mogli smo sasvim jasno čuti o čemu se govori. Jedan od ustaša se očigledno napio i stalno ponavljao kako je Ljeposava njegova i kako će biti njegova. Milka je molila da puste Žarku i Slavku pa neka uzmu sve. Neka ubiju i nju i Milu samo da puste Žarku i Slavku. Na to je jedan ustaša rekao da se ona ne brine, ali da im upravo njih dvojica trebaju. Jovanka je vodila Zdravku za ruku i stalno ponavljala zašto joj ubiše Milana, bolesnog i nepokretnog Milana. A ubiše ga bez metka, jednim udarcem sjekire u glavu.
Aleksine kćeri, Bojka, Stana i Koviljka išle su držeči se pod ruku kada im jedan od ustaša reče da se razdvoje i da idu jedna za drugom. Ne pričajte i idite, marvo vlaška, prodera se jedan ustaša sa dna kolone.
Tarsa je vodila Novu i plakala. Često se okretala prema Romaniji prema kojoj je pobjegla njena jedina kćerka Staka, ali gusti dim iz Mrginja nije obećavao ništa dobro. Ništa dobro se i nije desilo.
Moja majka je još uvijek nosila Neđu i kao da se umorila, počela je da zaostaje. Na to joj jedan ustaša reče da će je ubiti ako odmah ne stigne ostale. Pritrča Janja, Đorđina, starija kćerka, te uze Neđu u naručje pa majka sustiže kolonu. Dok je kolona prolazila pored nas, Andrija je stalno plakao i otac je pokušavao da ga umiri tako što mu je stalno držao ruku na ustima. Ja i Jovica smo se sakrili malo niže i pošto smo bili mali, gotovo da smo se potpuno zavukli pod žile. U jednom trenutku dvojica ustaša koji su išli posljednji, zastadoše i jedan reče: Stani, čini mi se da je neko dolje u potoku. Provjeri da li je metak u cijevi i strča do potoka, stade tačno iznad nas i čujemo ga kako zadihano diše. „Ma čini ti se, bolan Ibro“, reče drugi. „Hajde, odoše nam.“ „Ma zakleo bih se Alahom da sam čuo nekoga, isto ko da plače“, reče ustaša iznad nas i poče da zagleda. Ide niz potok i ponavlja kako je sigurno čuo plač, ali, evo ga nema, zaključi Ibro i vrati se na put za Gajeve.
Kada su već odmakli i počeli se spuštati prema Braji, do nas dođe otac i vodi Andriju. Andrija je bio sav prestravljen, mokar i malaksao. Sjeo je na zemlju, stavio ruke na obraze i počeo da jeca.
Otac je tada rekao da Jovica vodi Andriju u selo i da ga negdje skloni jer će ubrzo mrak, a on je mokar. Ti, Petronije, ideš sa mnom, reče otac i nastavi, ma moraju ih negdje pustati, šta će im one žene i djeca. Kada ih puste mi će mo im pomoći da se vrate, jer je to sve gladno i golo.
Išli smo bočno na oko 200−300 metara iza kolone i s obzirom na to da smo već zašli u šumu, bili smo prilično sigurno da nas ustaše neće opaziti. Otac se stalno čudio gdje i zašto ih vode i zašto baš u tom pravcu. To nije put ni za Pale niti za Mokro, gdje su ustaške postaje i kuda onda? Znali smo da Nijemci drže Han Derventu i da ustašama ne dozvoljavaju zatvaranje civilnog stanovništva.
Kolona je odjednom počela da zavija prema Braji. Čuli smo dozivanje ustaša, ovih iz ove kolone, sa nekim ko je bio sjeverno, otprilike na Stavanovića Ravanici. Sasvim smo jasno čuli kada je neko dva do tri puta ponovio: Povedite ih vamo, povedite ih vamo!
„Kud će ih pobogu“, reče otac. Ma sigurno će ih pustati pa je najbolje da se vratimo. Već je postalo jako hladno, ništa nismo jeli cijeli dan i umor nas je savladao. Naslonio sam se na jedno drvo i odjednom počinjem da sanjam. Sanjam Gruju kako mi nosi krišku masti. Otac skide kaput i ogrnu oko mene. Idemo nazad, doći će, reče otac i pođosmo nazad. Kada smo bili na pola Gajeva, čuli smo prvi pucanj, pa drugi. Čuli smo i neki jauk, ali kao da nije dolazio iz pravca Lučica nego iz Brda. Vraćali smo se kući sa uvjerenjem da će čeljad pustati i da će se do mraka svi vratiti, a da nismo ni slutili da su ustaše u Lučicama već zaigrali đavolje kolo.
Mjesto zločina, Lučice. Da li će u tami guste šume zasjati Krst pravednika?
Pokojni Bogdan Trobok i Mile Andrić, koji su sutradan prvi prišli mjestu stradanja, zatekli su stravičan prizor. Izmasakrirana i unakažena tijela jelovačkih djevojaka. Mile je pričao da i sam ne zna koliko su ukočeno stajali prije nego su prišli. Prvo što im je bila namjera je da idu u Han Derventu i traže pomoć Nijemaca koji su u to vrijeme otvoreno štitili srpsko civilno stanovništvo koje su ustaše klale i ubijale na svakom koraku, a li ih je prekinuo plač djeteta. Mislili su da im se priviđa, ali opet su čuli sitne djetinje jecaje. Bogdan je bio stariji i jači, pa je odlučio prići. Na mjestu zločina, među četrdeset i sedam teško postradalih Jelovačkih žrtava, teško ranjenu, ali živu, našao je Jelku Lopatić, Tominu ženu. Nije je odmah prepoznao jer joj se krv slivala niz čelo. Bila je pri svijesti i stalno je dozivala ćerku Ilinku koja je samo nekoliko metara od nje ležala glavom naslonjenom na bor. Dok je Bogdan podizao Jelku, opet se začu onaj dječiji jecaj i dijete koje je laželo ispod Jelke pođe da ustane. Malo se zatetura i pade. Pritrča Mile i uze dječaka u naručje te iznese na obližnju livadu. „Čiji si ti mali?“, pita ga Mile. „Mlađenov, Mlađena Lopatića“, reče dječak i poče da drhti.
Bogdan Trobok i Mile Andrić su Jelku i dječaka odnijeli u kuću Troboka, a zatim se vratili po ostale žrtve i sahranili ih u groblje Jasike.
Nakon nekoliko dana, od zadobijenih rana je umrla i Jelka Lopatić, a dječak Grujo Lopatić i danas živi u Kragujevcu. Živi od penzije i sjećanja, ali sa dubokim ožiljcima iz Lučica.
Grujo Lopatić. Jedini koji je preživio masakr u Lučicama 14.11.1943. godine. Kuća Troboka u koju su 1943. godine preneseni Jelka Lopatić i dječak Grujo Lopatić.
Svjedočenje Rose Stevanović, zabilježeno 1995. godine
Jedna od rijetkih koja je svjedočila o ovim događajima je i pokojna Rosa Stevanović, spruga pokojnog Riste i majka pokojnih Boška, Đorđe i Petka. Svi su pokojni i sada je pitanje ko je pročitao ili uopšte ko zna da postoji taj zapis.
Rosa Stevanović, zaseok Lipa u Jelovcima. Foto 2013. godine
Rosa je 1995. godine ispričala sljedeće: „Vidi se kuda idu ustaše, plamte drvene kuće kao da su posute gasom. Ludi vjetar pukao iz pravca Ravne planine, pripomaže da palikuće što uspješnije obave svoje orgije. Vatra sve guta – kuće, štale, mlječarnike, sušnice, čak i poljske nužnike. Plamte Jelovci, Krlje, Brda, Mrginj. Tamo su kuće Lopatića, Karišika, Gazivoda, Jakovljevića, Starovlaha, Kusmuka, Krljaša, Minića, Radenkovića, Vučićevića.“
Za života se Rosa sjećala ustaše kukastog nosa i namrštenih obrva, koji joj je oteo vjenčani prsten, poklon od đevera. I onog riđeg ustaše koji je donio slamu i zapalio im kuću. Rosa Stevanović je iz plamene stihije iznijela sinove Boška i Đorđu i s djecom u naručju pobjegla ustaškoj bagri zaokupljenoj oko košnica i meda. U potoku prema Gajevima našla je Milku Lopatić, Sretenovu ženu, koja je nosila sina Tadiju. Milka je jedva suzdržavala da ne vrisne jer je stalno nešto pokušavala da kaže, ali nije imala glasa. Gotovo nekontrolisano je stezala Tadiju i hvatala se za glavu. Umjesto riječi samo je puštala neke krikove i čupala kosu. Dok su njih dvije ležale u potoku ispod Medeništa, u kući Sretena i Milke Lopatić su gorjela i izgorjela djeca Dimitrije, Andrija, Ljubica i Milica. Tadija je preživio samo zato što je bio još nedorastao visini ustaškog rafala koji je kosio i pokosio njegovog brata i sestre.
U nastavku svoje priče, Rosa Stevanović je pričala: „Kada zađosmo u mir, siđem ja na Sarajevsku pijacu preko puta Vijećnice. Tamo vidim i prepoznam ustašu kukastug nosa i namrgođenih obrva, kojem sam dala zlatni prsten, a koji je potom zapalio našu kuću. Zadrhtala sam, počela sam se preznojavati, umalo nisam vrisnula. Suzdržah se teškom mukom. Ako ga prijavim, vlasti mu neće ništa, a mene će umjesto njega mučiti i zatvarati. Naći će mi ona moja dva momčića i zaklaće ih. Nisam nikome smjela reći da sam vidjela dželata na pijaci i ćutala sam do sada.“
Rosa Stevanović, Milka Lopatić, Boško i Tadija, Rajko i Rada, Gavro i Dušan i najveći broj sudionik tog vremana, već odavno počivaju u miru Božijem. Sa njima počivaju i strahote tog vremena, ali i istina koju satire ovo novo vrijeme.
Sreten i Milka Lopatić. Novi porod su podigli na zgarištu porodičnog ognjišta
Tadija Lopatić. Jedan od četvorice sinova Sretena i Milke Lopatić koga je majka uspjela izbaciti iz plamena i tako mu spasiti život. Tadija je kao radnik šumarstva poginuo 1977. godine.
U isto vrijeme, ustaše su zapalile i kuću Miloša Stevanovića u kojoj je izgorjela njegova žena Milena, kćeri Dragica, Slavka i Zorica, sinovi Milorad i Vlastimir. Rajka, jedina preživjela kćerka Miloša Stevanovića, kasnije se udala za Savu Minića i s njim rodila sina Boru. U kući Stevana Stevanovića su žive spalili Stevanovog sina Čedu i snahu Ilinku, Maksimovu ženu. Maksim i Ilinka nisu imali djece. Rajko, stariji sin Milana Stevanovića, priključio se četnicima, a Dušan je bio u zatvoru. Njihovu sestru Bosu, ljepoticu od dvadeset ljeta, ustaše su zvjerski, pred svima, ponizile i izmasakrirale. Danica, Milanova žena, vjerovatno nije ni osjetila kako je guta vatrena stihija jer je bol za jedinom kćeri Bosom bio jači i od toga.
Spomenik postradalim Stevanovićima na groblju Miljevo brdo u Jelovcima
U Jelovcima, svaki zaseok ima svoju priču iz 43. U isto vrijeme kada su paljeni Polje i Metaljka, planuo je i Mrginj. Ustaše su očigledno imale plan pobiti sve i opljačkati imovinu. Kao što su rijetki preživjeli Polje, Lipu i Braju, tako su i vrlo rijetki preživjeli masakr u zaseoku Krlje. Ustvari, u Krljama su preživjeli samo oni koji tog dana nisu bili tu. Čak su i svu stoku otjerali, kako onu iz štala, tako onu i sa livada.
Svjedok događaja iz Krlja 1943. godine danas je Joka Jakovljević koja živi u Jelovcima. Iako ostarjela i izmučena starica koju je tralo mnogo toga, iz njenog sjećanja nije moglo potrati sjećanje na taj strašni ustaški zločin.
Svjedočenje Joke Jakovljević, supruge Dušanove, zabilježeno 2014. godine
Jelovci – zaseok Mrginj u kojem su oduvijek živjeli i preživjeli Vučićevići, Jakovljevići i Karišici.
Napad na Jelovce u novembru 1943. godine je bio dobro osmišljen i isplaniran zločin, sa jasnim ciljem da se selo dobrih domaćina opljačka, a narod pobije za primjer dugima koji pokušaju pružiti i najmanji otpor. A otpor se morao pružati zulumu koji su stalno provodili dželati takozvane Nezavisne države Hrvatske. Srpski narod na Mokranjskoj parohiji je bio obezglavljen i podijeljen između onih koji su još uvijek vjerovali u Kralja i otadžbinu i onih koji su počeli da vjeruju u priče Slaviše Vajnera i njegovih sljedbenika.
Predstavljajući se kao legalna vlast, ustaše su pod izgovorom uzimanja izjava i saslušavanja prvo pozatvarali najviđenije domaćine, a onda ulazili u sela, pljačkali stoku i žito i iživljavali se nad nejakim i golorukim narodom. Često se događalo da se u povratku sa tih pohoda toliko napiju, pa čak i potuku oko plijena. Sutradan bi se u Mokrom i Palama pričalo kako je ova i ona satnija napadnuta na Rakovcu, Sinjevu ili Jelovcima i kako je hrabra ustaška satnija odbila sve napade bez gubitaka dok su neprijateljima naneseni veliki gubitci. Prije napada na Jelovce u novembru 1943. godine u zatvoru su već bili Dušan Jakovljević, Jovo Vučićević , Budimir – Butko Šipovac, Dušan Stevanović, Mikailo Lopatić i Stjepan Kusmuk. Jeremije Vučićević, Jovin brat je otišao sa partizanima, a Risto i Rajko Stevanović i Obren Lopatić sa četnicima.
Napad na Jelovce je izveden iz pravca Pala. Grupa koja je došla preko Ćemanovića i Šipovica se prije kuće Stjepana Kusmuka rastavila na dva dijela odakle je veća grupa otišla prema Krljama i Mrginju dok je manja grupa prvo pohvatala Kusmuke: Radu, Boju, Gospavu, Desu, Pejku, Anđelku i Radmilu a zatim sišla na Metaljku. Na Metaljci su se tog dana zadesili Janko, Vladimir i Vitomir, sinovi Nemanje – Mate Krišika iz Krlja tako da su i njih ustaše uhvatile i zajedno sa ostalim odveli prvo na Polje, a onda prema Braji. Na Metaljci, tog dana, gotovo da i nije bilo muških glava tako da su svu čeljad brzo okupili i odvelli na Polje, a kuće i štale popalili. Četiri Aleksine i tri Mićine krave, pedesetak ovaca i troje konja, trojica ustaša su odmah istjerali na put prema Šipovicama i zamakli u šumu prema Šajnjevićima.
Grupa koja je išla prema Krljama i Mrginju kretala se tiho i polako. Iako su znali da su Jovo i Dušan u zatvoru, ipak su se pribojavali zasjede. Na prvom proplanku prema Visočniku, kao preplašena srna, pred Ustaše je istrčala Staka Gazivoda, ćerka Spasoja i Tarse, prava ljepotica od dvadeset jednu godinu. Vidjela je Ustaše na Metaljci, vidjela je kako gori Aleksina kuća i čula je Koviljku kako kuka. Instiktivno je počela bježati prema Romaniji i znala je da je tu spas, ali ustaše su je preduhitrile. Pokušala je nazad, ali strah joj je „oduzeo i noge i glas” tako da je gotovo ukočenu zlotvori lako uhvatiše.
Na kakvim je mukama Staka umrla, dugo su pričali oni koji su je našli mrtvu i sahranili. Obesčašćeno i krvavo tijelo Stake Gazivode sahranjeno je na groblju Visočnik u Jelovcima.
Spomenik Staki Gazivoda na groblju Visočnik u Jelovcima
Sreten Gazivoda – Stakin brat. U znak sjećanja na voljenu sestru, svojoj ćerki je dao njeno ime. Želio je da uz sjećanje na sestru živio i njeno ime.
Sa Visočnika, jedna grupa ustaša je otišla u Krlje a druga u Mrginj. U Krljama su živjeli i danas žive familije Jakovljević i Karišik. Dušan i njegov otac Mitar su bili u zatvoru. Dušanovo porodica je bila velika i mngobrojna, ali niko od ukućana nije primjetio dolazak ustaša. Kada su prva dvojica Ustaša naglo šla u kuću i sami su bili iznenađeni da su sva ostala čeljad na okupu.
Pod izgovorom da im je potrebna hrana za vojsku ustaše su opljačale Jakovljeviće, pokupili sve što su imali, a stoku otjerali. Ali to im nije bio jedini cilj. U kući Mitra Jakovljevića u Krljama su živi spaljeni Mitrova žena Božana, sin Grujo i kćerka Anđelka. Stariji sinovi Milivoje i Miladin, kćeri Darinka i Jelenka su pobijeni na Jokića Braji pošto su prethodno svu stoku Jakovljevića i Vučićevića dotjerali do pred Sumbulovac.
Poklanoj i pobijenoj braći, sestrama i majci, spomenik podiže Dušan Jakovljević i jedina mu preživjela sestra Rada.
Uz spomenik, Dušan je sa suprugom Jokom podigao veliku i časnu porodicu, sinove Velimira i Milomira kao i kćeri Vojku i Radmilu. Za uzvrat im je država dodijelila spomenice od kojih nisu imali nikakve koristi, ali su imali obavezu da ćute. Najveći broj preživjelih Jelovčana je pod istim uslovima mogao dobiti i dobio je spomenicu za postradale srodnike.
Pričalo se da je Božana Jakovljević prepoznala nekog Hrvu iz Carevih voda koji i nije nosio pušku nego deblji štap i da im je on stalno govorio da im se ništa neće dogoditi. A ipak se zlo dogodilo.
Grupu ustaša koja je otišla prema Mrginju predvodio je izvijesni Bećir iz Ilovača koji je već bio poznat po zulumima i zločinima koje je počinio u okolini Pala i Podgraba. Čim su upali u kuću Đorđe Vučićevića, počelo je stravično zlostavljanje i iživljavanje nad izbezumljenom djecom.
Kada su ustaše banule u Mrginj, Đorđo Vučićević je bio na Romaniji. Njegov stariji sin Jovo je bio u zatvoru u Sarajevu, a mlađi sin Jeremije u partizanima, negdje oko Stambolčića. Kući je bila Đorđina žena, a Jovina majka Staka, Jovin sin Krsto i kćeri Rada i Dragica. Jovina žena, Vukosava je uhvaćena iznad Metaljke. Vukosava je bila iznad Raškovice kada su ustaše banule u njihovu kuću. Umjesto kući, brzo je potčala prema Metaljci, braći da javi da su ustaše u selu i da bježe prema Romaniji. Nakon što je uhvaćena, Vukosava je zajedno sa narodom sa Metaljke odvedena i ubijena u Lučicama.
Pretresajući kuću Đorđe Vučićevića, ustaše su uzimale sve ono što im treba i ono što im ne treba a mogu ponijeti, jer njihovoj pohlepi kraja nije bilo. Dok je trajao pretres kuće iz koje niko nije mogao izaći, jedan od ustaša je ispustio svu stoku iz štale i sastavio sa Jakovljevića govedima koja su niz Visočnik gonile Božanine kćeri Jelenka i Dušanka. Iza njih su vezani išli braća Milivoje i Miladin, a iza njih trojica ustaša
Nakon što su ustaše iz kuće Đorđe Vučićevića pokupili sve što se uzeti moglo, zatvorili su vrata kuće sa vanjske strane, navukli neke grede da niko izaći ne može, a kuću zapalili sa sve četiti strane. Tog dana u kući Jove Vučićevića su živi izgorjeli njegova majka Staka, sin Krsto i kćeri Rada i Dragica. Jovina žena Vukosava je preklana u Lučicama i sahranjena na Jasikama. Jeremije Vučićević je poginuo u partizanima negdje u okolini Stambolčića. Slomljen bolom, izmučen glađu i beznađem, samo mjesec dana nakon što je izgubio ženu, unuka i dvije unuke, 13. decembra 1943. godine je umro i Đorđo Vučićević.
Njegov sin Jovo, nakon što je izašao iz zatvora, vratio se u Mrginj zatekao je pustoš i spaljeno ognjište, ali nije dozvolio da se ugasi i posljednja iskra života. Vođen željom za životom i opstankom na temeljima svojih predaka, Jovo se oženio Anom Jokić koja je u Mrginj dovela kćerku Jovanku, a sa Jovom je izrodila Radu, Miloša, Dragicu, Koju i Slavku. Svi oni su danas živi i žive u velikim i uvaženim porodicama, ali malo je onih koji znaju da je Jovo Vučićević svoju veliku porodicu podigao iz pepela.
Spomenici porodici Đorđe Vučićevića na Visočniku kao trajni svjedoci ustaških zločina
Nedaleko od kuće Đorđe Vučićevića bila je kuća njegovog prvog rođaka Milana. Istoga dana kada su ustaše odvele u zatvor Jovu Vučićevića, Mikaila Lopatića, Dušana Stevanovića, Mitra i Dušana Jakovljevića, u zatvor je odveden i Milan Vučićević. Istoga dana kada su živa spaljena djeca Jove Vučićevića, stradala je i kompletna porodica Milana Vučićevića, supruga Stoja, sinovi Timotije, Radovan i Dimitrije, kćeri Milena i Janja. Treća Milanova ćerka Mira, preživjela je samo zato što toga dana nije bila kući. Prema pričanju Joke Jakovljević ona je sa Dušanovom sestrom Radom toga dana išla u posjetu svome ocu u zatvor. Milan Vučićević je preživio i zatvor i pogrom porodice. Dočekao je i kraj rata da bi ga četnici ubili 1946. godine.
Cilj ustaša je bio jasan. U Jelovcima niko ne smije preživjeti. To je bio već oproban recept u drugim selima oko Pala. Sve popaliti i uništiti do temelja, toliko zatrti da život u Jelovcima nikada ne oživi. Kako drugačije objasniti ubistvo Rajke Vučićevića, jednogodišnjeg sina Milorada i Jovanke Vučićević. Rajku su ubili u majčinom naručju a Milorada i sina mu Maksima odveli prema Palama. Zašto su ih odveli nije poznato, ali je poznato da su istog dana pobijeni u Krivodolima, dakle prije nego su i došli u Pale.
Milorad i Jovanka Vučićević su kao i najveći broj srpskih porodica u Jelovcima imali više djece. Pored Maksima i Rajke, Milorad i Jovanka su imali još tri kćeri, Desu, Zoru i Joku kao i sina Radu. Njih tri i brat Rade su samo voljom Božijom preživjeli masakr svoje porodice. Preživjeli ali nikada prežalili i zaboravili. Desa se udala u Careve vode, Zora u Jokića brdo, a Joka za Gojka Klisaru. Rade Vučićević i danas živi u Njemačkoj.
Možda je sudbina ili volja Božija bila da Miloradova i Jovankina djeca prežive i sada žive, ali bolna sudbina djece Milivoja Vučićevića je bila da sagore u ognju porodične kuće u Mrginju. Zajedno sa majkom Desom, izgorjeli su Novo, Slobodan i Tadija. Njihov otac Milivoje Vučićević je poginuo 1945. godine.
Da li je ovo kraj? Sigurno nije, i neka nam oproste žrtve jelovačke koje ovim tekstom ne pomenusmo. Ali nam je svima obaveza da im se smjerno poklonimo i Bogu pomolimo za smiraj duša njihovih.
Da li će se sve Jelovačke žrtve ponovo okupiti na jednom mjestu, pod istim krovom i istim spomenikom pitanje je ne samo za građane Jelovaca nego i Opštinu Pale. Trebali bi. Oni su zajedno živjeli sve do sudnjeg dana, dijelili i dobro i zlo i postradali od istog neprijatelja. I samo za to što su bili Srbi.
Nakon ovog zapisa, sasvim je jasno zbog čega svi Jelovčani nisu sahranjeni na jelovačkim grobljima. Najveći masakr o kojem su pričali Petronije Lopatić i Rosa Stevanović i Joka Jakovljević ustvari se dogodio u Lučicama, podnožju šumovitog brijega Braja na mjestu gdje se sastaju tri potoka i zajedno čine rječicu Komarušu koja se u Han Derventi ulijeva u Miljacku.
Takođe je jasno i zbog čega je 47 Jelovčana sahranjeno na groblju Jasike jer je to najbliže groblje Lučicama i Braji. Sahranili su ih Troboci i Andrići koji žive u neposrednoj blizini, jer Jelovčana više nije bilo. I nije ih imao ko sahraniti. Ta strašna istina je bila poznata gotovo svima koji su preživjeli i živjeli u Jelovcima, ali o njoj se malo pričalo. Toliko malo, da rođeni poslije 1990. godine gotovo da i ne znaju ni za to mjesto niti za taj događaj. Onda je došao i novi rat sa istim neprijateljima i svi su opet počeli da pričaju o Braji, o stradanjima Stevanovića, Vučićevića, Lopatića… U ratu od 1992−1995. godine Jelovci, Rakovac, Mokro i Pale, branili su se na Trebeviću, na Lapišnici, Borijama i dalje prema Lukavici i Vogošći.
Poslije svega što se desilo u Jelovcima, 1943. godine, bilo bi logično da selo nestane. Kuće i ognjišta opljačkani i spaljeni, narod pobijen i razbijen, stoka otjerana. Preostali Jelovčani su ginuli i 1944. i 1945. godine. Padali i dizali se iz krvi i pepela. Nisu se predavali jer je želja za opstankom, biološkim i duhovnim, nadjačala smrt.
I zaista Jelovčani su pobijedili smrt.
Mlađen Lopatić se kasnije oženio Milicom Lolović sa Vučije Luke i u zajedničkom braku su dobili sedmero djece: Jeremiju, Savku, Boška, Nikoliju, Stanka, Stojanku i Biljanu. Jeremije danas živi u Beogradu, Savka je sa Markom Lizdekom izrodila troje djece, Boško je dugo živio i umro u Njemačkoj. Njihova sestra Nikolija i danas živi u Njemačkoj, a Stojanka i Biljana u Zagrebu. Stanko je bio i ostao ponos Jelovaca. Pripadnik specijalne policije bivše Jugoslavije, državni reprezentativac i univerzitetski prvak svijeta u džudou. Umro je u Beogradu.
Mlađen i Milica Lopatić
Petronije i Dragica Lopatić danas žive u Jelovcima. Dragica, kćerka Jove Vučićevića iz Mrginja čiji su deda, majka, sin i dvije ćeri stradali istog dana kada je Petronijeva porodica.
Mlađenov brat Mikailo je bio u zatvoru kada su mu ustaše ubile ženu Janju i petoro djece: Borku (13 godina), Anu (9 godina), Nadu (6 godina), Tomu (3 godine) i Radu od 9 mjeseci. Zajedno sa njima je stradala i Dušanka Babić, Janjina sestra i Mikailova svastika, koja je bila kod sestre i pomagala joj u podizanju djce.
Mile i Milka Lopatić su imali tri sina: Žarku, Slavku i Rajku. Stradali su svi osim Rajke koji je bio u Gajevima kod ovaca. Od petočlane porodice, preživio je samo Rajko, koji je kasnije sa suprugom Radojkom dobio sinove – blizance Slavku i Vlajku. Slavko je sa Milom Šender dobio sina Milu i ćerku Daliborku, a Vlajko sa Rajkom Čamur sina Žarku i ćerku Danijelu.
Rajko Lopatić 1925-1990. Ustaše su mu zvjerski ubili oca, majku i dva brata. On se usvari vratio iz mrtvih i ponovo osnovao jednu uglednu i poštovanu porodicu.
Gdje je bio Toma Lopatić sa svojim sinovima Obrenom, Dragom i Timotijem kada su im ustaše uvhvatle i ubile ženu Jelku i ćerku Ilinku, nije poznato. Četrvrti Tomin sin, Andrija, bio je u Brdima zajedno sa Mlađenom, Petronijem i Jovicom Radenkovićem. Kada se poslije masakra jedna grupa polupijanih ustaša vraćala preko Brda prema Palama, prošli su pored Andrije i Jovice. Oni su bili skriveni ispod nekog ogromnog panja, Andrija je sav mokar i promrzao ponovo zaplakao i ponovo su ustaše čule taj plač. Ponovo su zastajkivali, osluškivali, vadili noževe, ali taj plač se uvijek gubio negdje u nebu i strašno iritirao u krvi ogrezle zločince. Da li je to plakao Andrija, ili je to u stvari bio plač anđela?
Tri ćerke Alekse i Rose Lopatić su takođe stradala u Braji. Bojka, Stana i Koviljka dok su sina Ranka odvele i ubili na Trebaviću. Preživjeli su sinovi Vojko i Jovo koji su se poslije rata poženili i stekli velike i ugledne porodice.
Braća Vojko i Jovo Lopatić. U Jelovačkom masakru su izgubili tri sestre i brata. Oni danas imaju svoje velike i ugledne porodice. Njihovi potomci imaju obavezu da priču o Jelovcima čuvaju od zaborava
U zaseoku Paljika, u Jelovcima, živio je Gavro Lopetić sa suprugom Jovankom. Imali su dvije kćeri, Zdravku i Ljeposavu, kao i sina Milana. Milan je bio teško pokretan i ustaše su ga ubile u kući dok su Jovanku sa kćerima odveli u Braju i zvjerski ubili. Zajedno sa njima iz Paljike su odvedene i ubijene i tri kćeri Đorđe Radenkovića, Joka, Janja i Ljeposava. Đorđo se ponovo oženio, a njegovi sinovi Miloš i Vlade formirali su velike i ugledne porodice. Miloš je sa Milojkom dobio pet kćeri koje su bile i ostale plemeniti primjer čuvanja tradicije i običaja Romanijskog kraja.
Gavro Lopatić se kasnije oženio Milojkom. Iz tog braka su rođene Jovanka, Bogdanka, Zdravka i Radovan
Spomenik kod Crkve Uspenija presvete Bogorodice u Mokrom na kojem su upisane i žrtve iz Jelovaca.
Janja Šipovac se udala za Peru Krljaša i dovela Budimira, Rosu (udatu Stevanović) i Kasandru. Pero Krljaš je iz prvog braka sa Milkom Stanišić već imao kćeri Vasiliju i Plemu a Budimira je doveo jer su mu umirala muška djeca. U zajedničkom braku Janje Šipovac (rođene Trifković) i Pare Krljaša rođeni su Dana, Boško, Ljuba i Kostadin. Budimir, kao najstariji, rano se oženio Petrom i dobio sinove Vasu i Vukašina. Njegovu porodicu ustaše su zvjerski pobili i popalili u zaseoku Lipa. Budimir se kasnije oženio Anđom Janković (rođenom Lopatić), koja dovodi sina Simu, a Budimir i Anđa su u zajedničkom braku izrodili Radojku, Slobodana, Nadu i Janju.
Cilj ustaša je bio: pobiti sve bez obzira na starost, godine ili pol
Zar ovaj spomenik nije dokaz tome. Teško je mjeriti zločine. Strašna je priča Milke Lopatić koja je spasila sina Tadiju, a izgubila Andriju, Dimitrija, Ljubicu i Milicu. Da li je možda strašnija priča Budimira Šipovca koji je izgubio sestru Kasandru, suprugu Petru i sinove Vukašina i Vasu. Ili možda priča Jove Vučićevića koji je izgubio kćeri Radu i Dragicu, sina Krstu, brata Jeremiju, majku Staku i đeda Mitra. Ili možda strahote porodice Dušana Jakovljevića koji je 15.9.1943. godine, izgubio tri sestre − Dušanku, Jelenku i Anđelku, tri brata − Milivoja, Miladina i Gruju i majku Božanu. Kako danas živi Rajka Minić koja je u jednom danu izgubila majku, tri sestre i dva brata, ili ostalih dvadeset Stevanovića? Strašno, da strašnije biti ne može.
Nestale su kompletne porodice Vučićevića u Mrginju i zbog toga je sveta obaveza živih da istini ne daju da umre. Kada bi se smrt mogla vagati onda bi bilo teško izvagati težinu muka koje je podnijela dvadesetjednogodišnja djevojka Staka Gazivioda, koja se, umjesto da se raduje životu, radovala smrti. A poslije najmonstruoznijih ponižavanja koje su doživjele od ustaških krvoloka. I zvijeri imaju pravila, ali ovi su bili posebna sorta. Ili muke Bose Stevanović, Rajkine i Dušanove sestre koju su ponižavali pred svim ukućanima, jedan pa drugi, pa treći. Monstrumi i krvoloci. Rada i Cvijeta Rakić su žive spaljene na Rakovcu, 1943. godine, kada su i Rakovčani stradali. Gavro i Joka Krljaš su pobijeni a zatim i spaljeni u štalama na Kućetinama.
Ako je stradala nejač, žene i djeca, gdje su u to vrijeme bili oni koji su ih trebali zaštititi. Najveći broj vojno sposobnih je izašao na Romaniji na poziv Vajnera i Pere. Mali broj se pridružio grupicama neorganizovanih četnika, a oni najugledniji koji su trebali organizovati otpor i odbranu već su bili po ustaškim zatvorima.
Pravda Božija
Opet su se u Jelovcima rodili i Mile i Žarko Lopatić i Ljubica i Andrija. Rodili su se i Milan, Đorđe i Dušan Stevanović… Rodila se i Zdravka Lopatić i Janja Radenković. I Milan i Boško i Pavle i Nikola… Unuk Rajke Minić danas sa ponosom nosi đedovo ime Miloš. Ovo selo nemože i neće izumrijeti. Jer selo čini narod, narod koji odlazi i vraća se. Ako čovjek ili ljudi ne privole pravdu da kaže posljednju riječ onda je tu Bog i Božija pravda. Danas 2015. godine, u Jelovcima živi 44 domaćinstva sa 128 stanovnika. Upravo toliko ih je na najsvirepiji način postradalo 1943. godine. A koliko se tek Jelovčana rasulo po bijelom svijetu. Koliko je uspješnih, poznatih i priznatih. E, to je Božija pravda. Ostajmo doslijedni duhu Pravoslavlja i praštajmo. Ali ovo nikada niti možemo niti smijemo zaboraviti.
Ponovo zajedno – juni 2015. godine. Petronije Lopatić sa braćom Grujom i Jeremijom
Autor: B.K. Jelovci, novembar 2015. godine
(www.palelive.com)
