Огласи
Dugo sam se spremao za ovu priliku. Navukao sam piva ispekao gotovu picu, smrznutu, ali pravu talijansku i udobno se namjestio u fotelju. Nažalost sam, ali sam se već na to navikao. Na ovom sterilnom zapadu, ma kako on drugima divno izgledao, čovjek je većinom sam.
Ili je sam sa sobom, što je još gore. A evo, dogadjaj godine, ma šta godine, decenije, samo što nije počeo u Düsseldorfu. Fortuna-Düsseldorf igra kvalifikacije za ulazak u prvu ili Bundes ligu. Negdje u ranijem mom pisanju sam objasnio da fudbal i nije bio moj sport broj jedan, jer je moja mladalačka ljubav bila košarka. Pošto taj sport u Njemačkoj niko ne gleda i ja sam se morao nekako prilagoditi, pa sam počeo pratiti fudbal, koji je bez premca na prvom mjestu i po intresovanju i po prihodima koje donosi, ovdje u Njemačkoj. Naučiti voljeti fudbal i naučiti uživati u njemačkom pivu su prve dvije stvari, koje stranac, koji se želi integrisati u ovo društvo, mora savladati. A to ne ide lako. Bar što se piva tiče. Ja sam prije dolaska u ovu zemlju bio ubijeđen da je sarajevski Marlboro najbolji na svijetu, a od piva, da od Sarajevskog nema boljeg. Možda donekle Nikšićko, ali opet ni blizu Sarajevskom. Pričale su se legende o tom pivu, da je za proizvodnju piva najvažniji kvalitet vode, a da je Austrougarska, kad je pravila Sarajevsku pivaru, izbušila bunar i da je vadila vodu sa 800 metara dubine. Navodno je ta voda bila najbolja u cijelom Austrougarskom carstvu, te da su od te vode i u Beču pravili njihova najbolja piva. Jedan mi Klačar sa Dragulja, a koji je radio u pivari, pričao davno da kad je Kirk Daglas za Olimpijadu bio u Sarajevu i probao Sarajevsko pivo, naredio Sarajevskoj pivari da mu svaki mjesec isporučuju određenu količinu piva. Toliko mu se svidjelo. Doduše, ja sam čuo i drugu priču o Kirk Daglasu. Kad je bio kod Deska u kafani i probao njegovu rakiju i kiseli kupus, da mu je to Desko svake godine morao slati u Ameriku. Hajde, šta je od tog istina, đavo će ga znati, ali Sarajevsko pivo je za mene bilo neprevaziđeno.
Kad sam prvi put probao njemačko pivo, mislio sam da me neko zajebava. Pa koja budala može piti tu odvratnu gorku splačinu. Živjeli kumašin i ja u nekom malom njemačkom selu i pili smo neko lokalno pivo. Ja tada mislio, ma to je samo neko lokalno pivo, sigurno ima boljih, po gradovima. U selu samo jedan kafić, svi svakog znaju i kad dođemo u kafić, niko ništa drugo ne pije osim piva. I samo jesi li sjeo za šank, konobarica te ništa i ne pita već ti odmah donosi pivo. Najteža su mi bila prva dva. Poslije nekako već klizi niz grlo. Ujutru me od tog piva obavezno davila kiselina. Teško je Nijemcima reći da im ne valja pivo, pa zaboga oni su ga i izmislili. Ovdje će se opet neko pametan naći i reći, e nisu Nijemci, već Česi. E vidiš ja hod’o, bio u Buđevicama (Budweiser), bio u Plzenu i pio Pilsner. Tačno je to da je da su ta mjesta danas u Češkoj, ali onomad je to bilo njemačko carstvo. I svuda u svjetu gdje sam hodio, su mi ljudi pričali da Nijemci proizvode najbolja auta na svijetu i prave najbolje pivo. A eto meni ne valja, a hajd’ im to reci. Udaraš na obraz. Kao da u Banjaluci kažeš da banjalučki ćevapi ne valjaju vragu ili ne daj Bože da stisneš petlju i u ćevabdžinici “Željo“ na Baš Čaršiji ponoviš to isto. Ma ne bi znao šta te snašlo. I ja sam slutio da bi Nijemce uvrijedilo moje mišljenje o njihovom pivu, pa sam nekako veoma diplomatski zaobilazio tu temu, i počeo da pijem vino. Wulfi, gazda kafane, sa kojim sam se u međuvremenu baš sjaranio (zbog zajedničke muzike koju smo slušali, naravno) me pita, a koje ću vino. Misleći valjda da se ja razumijem u vina. Mi na Palama, znam, smo uvijek pili Samotok sa litrom kisele, a kad smo bili pri šutu i pri lovi, onda onu „Žilavku“ sa onom popratnom knjigom. A ovdje u Njemačkoj, ma gdje će to imati. Pitah ga , koje ima, a on poče nabrajati, Bordolo, Souvignon, Chato, ovaj, Chato onaj, neka burgundska vina, pa rajnska, mozelska. Ne znam ni jedno. Negdje pomenu i Porto. Aha, to ću. „Mateus“ se zvalo, a bilo najskuplje vino u ponudi kod Wulfija. „Ali to je rose vino, jesi li siguran da ćeš baš to“, pita Wulfi. „Ma to i nikako drugo“, samouvjereno, znalački ću ja. „ Pa dobro, ako baš to hoćeš“, reče, sumnjičavo vrteći glavom. Za svaki slučaj je ostavio i flašu da sam doljevam. E vidiš, na taj fazon sam i ne znajući, upecao moju buduću, sad već bivšu suprugu, Njemicu. Njoj baš ono uzbudljivo i nesvakidašnje izgledalo, a i zanimalo je, ko je taj zagonetni čovjek koji sjedi, okružen seljacima pivopijama i pije sam rose vino, najskuplje od svih vina u toj kafani. Možda, da sam pio viski, konjak, votku, ne bi izazvalo njenu pozornost, ali vino, e tu nije mogla odoljeti. Došla je da mi se pridruži, da ne pijem sam. Vrhunac svega u pijenju tog vina su bile čaše od jedan decilitar, a one su bile one sa visokim stopalama u raznim bojama, izrađene od finog venecijanskog stakla. I to u nekom je*enom, zabačenom njemačkom selu. Meni se to vino, vremenom, zaista svidjelo i počeo sam ga stalno piti. U početku sam slabo ili nikako razumio njemački, ali kad sam onako sam sjedio i sa onom pljosnatom bocom vina ispred sebe, znao sam često uhvatiti, radoznale i začuđene poglede Nijemaca na meni. Kasnije, kad sam se malo sa njima zbližio, saznao sam šta su i mislili i pričali o meni, izmedju sebe. „Guck mal nur dieses Weib, hab‘ ich immer gedacht dass, das er ein Schwul ist“. U prevodu je to značilo: „Ma vidi samo tu pi*kicu, oduvjek sam ja znao da je on peder“.
Wulfi za svojim šankom
Negdje među te lokalne Nijemce pivopije zalutao i jedan iz „naših krajeva“. Slovenac Alojz, gastarbajter, koji je tu, u to selo zalutao još prije četrdeset godina. Tu je prije par mjeseci zaradio i penziju, dok su mu žena i djeca živjeli u Sloveniji, negdje u okolici Krškog, na samoj granici sa Hrvatskom. Sin mu, navodno, doktorirao nešto u Ljubljani. Alojz je faktički bio penzionisan, vratio se u Sloveniju čekao prve penzije iz Njemačke, a onda je tu njemačka birokratija nešto pobrkala. On ponovo došao na lice mjesta da to ispravi i evo ga tu već mjesecima, ispravlja, sve je u redu, a penzije nema. Tako sam ga i upoznao. Odnosno, on je tražio preko Wulfija da upozna te „Jugoslovene“. „ A ti si taj Bosanac, je li?“, upita me sa dijalektom koji je meni odnekle bio poznat, ali se eto ne mogoh odmah sjetiti (sad znam). Mješavina slovenačkog i hrvatskog jezika. “Pa Boga vam vašeg što se vi onako, tamo po Bosni tučete i rušite, onako lijepu zemlju. Osim toga vi ste i bogati, imate onaj, kako se ono kaže, „Bodenschätze“, izusti u dahu Alojz. „Bodenschätze, na šta tačno mislite, možda na rude, ili?“, upitah ga ja. „Ma da, to, to. Trebaće to nama“. „Kome vama?“ iznenadih se. „Ma nama Slovencima“, samouvjereno će on. „A tebi, vidim, ne valja ovo njemačko pivo“. „Piješ vino“, reče, pokazujući glavom na flašu vina ispred mene. „Ako, ako, ali da ti kaže nešto čika Lojze, Nijemci ništa bolje nisu mogli izmisliti“, hvalio ih je, na sva usta. „Pa da su samo ovo izmislili, dosta od njih“, a ja sam gadljivo okretao glavu, čudeći se šta je to lijepo našao u tom jadu. „Ma Lojze, iskreno da ti kažem, uguši me žgaravica od tog piva, previše je, vala, gorko za moj ukus“. „Ma polako, polako, naviknućeš se ti na njega. Poslije i kad vodu budeš pio, biće ti bljutava. Pa ćeš piti njemačko pivo, kad god ožedniš i kad god pomisliš na vodu. Hehe, ko da sebe gledam, kad sam tek došao. Sad će tebe čika Lojze da nauči pravilima igre, ovdje u Njemačkoj. Kad sam ja onomad došao u Njemačku…“ Tako je Alojz počinjao svaki naš budući razgovor. Nikad ga nisam prekidao. Znao je puno toga. Prošao komplet gastarbajtersku školu. Nema građevine po Njemačkoj gdje nije bio. Ženi je slao pare, a da je godinama nije viđao. Ona ga uvojek čekala. Pričao mi je o pufovima po Frankfurtu, o St Pauliju u Hamburgu i gdje sve nije kurve tražio po DDR-u dok je bio u snazi i dok je tamo radio. „Sve sam, što bih zaradio, ipak slao ženi i djeci. A patio sam se, nije da nisam. Nego moj Bosanac, vidim ja da si ti pametan, ali da ti čika Lojze kaže, bježi od bauštele, ko đavo od krsta. Slomiće te Švabe, nisu tvoje ruke za tog. Koristi tu glavu i ne žuri sa poslom. Uči jezik, trebaće ti, a naučićeš ga brzo. Vidim ja kako lijepo govoriš engleski i kako te Švabe sa zavišću slušaju. Nisi ti, niti ovaj tvoj kum, gastarbajteri. Vidi se na vama. Daleko ćete vi dogurati. Znam ja dobro, ko su gastarbajteri, vi to niste, niti ćete ikad biti.“ zavši Alojz. Čekajući da njemačka država ispravi grešku, siromah Lojze je mjesecima visio kod Wulfija. Čak je imao i svoju stolicu u kafiću. Ne znam samo, odakle mu pare za takav život, ali meni gotovo nikad nije dao da platim piće. Eto toliko o škrtim Slovencima koji samo sebi piće zovu. Stalno me pitao da li mi treba para. „Ma vratićeš kad se zaposliš“, uvijek je govorio. Jednom sam mu rekao: „Dobar ste vi čovjek čika Lojze“. A on će ti meni: „Ma nisam ja dobar, niti sam ikad bio dobar, onoliko koliko sam ja htio to da budem. Eto možda sam tebi sada dobar, ali nisam mojoj matoroj, tamo u dežali, jer me ona tamo čeka, a ja sa tobom provodim skoro svako veče, po kafanama.“
Jednom nam Wulfi doveo u kafić jednog Hrvata, Tonija iz Slavonskog Broda. Došao bio, tek sa fronta. Bilo je to negdje u ljeto 1993, baš ono, u jeku rata. Pričao nam da je bio gore na Posavini, dok nije, kaže, pala. Evo ga sad kod strica u Njemačkoj, traži posla. Drag momak bio Toni, brzo nam ušao pod kožu i meni i Zokiju. Kad nas Nijemci vide, onako skupa, kako ispijamo šljivovicu na eks, nas četvoricu, Slovenca, Hrvata, Bosanca i Srbina, te 1993, kunem se svim i svačim, ništa im više nije bilo jasno. I pitaju se, što kaže Đoka Balašević na jednom koncertu: „Bože dragi, od kakvih smo mi to budala izgubili rat“. Ipak to nije bilo baš sve tako idilično. Dok smo mi koji smo bili „zaraćeni“, se nekako intenzivno družili (ma bili smo slična godina i navika), moj ti se Lojze nekako vazda, kad je Toni tu bio, povlačio u stranu. Jedino bi meni, onako na uho, ali kad dobro popije, na čudnoj mješavini njemačko-slovenačko-hrvatskog jezika govorio: „Znaš nešto, da ti Onkel Lojze kaže was. Tebi i Zokiju svaka čast, al’ ovog Tonija ne mogu nikako. Kod nas u Sloveniji kažu, a to mi je i moj otac pripovedal, Hrvat nikad nije bio brat, a uvijek je bio tat.“ Nekako sam razumio šta mi je Lojze htio reći, ali meni je Toni i dalje bio dobar drug. Toni je imao ponekad i „orginalnih“ ideja, kad smo onako pričali, kakav posao da nađemo. „Čujte dečki, a kaj mislite da se zaposlimo ovdje u komunalnom preduzeću. Dobra lova, a niko od Nijemaca to neće da šljaka. Ma imaš par svojih ulica, odradiš ih u akortu i do deset ujutru si doma, u svom krevetu. Ma zaboli vas neka stvar, niti si ti u Sarajevu, niti ti u Beogradu, pa da se stidite. Niko vas ne poznaje“, ali smo mi to bez daljnje diskusije, glatko odbijali „Ma idi se Toni u k. krasni. Uh je*ote , doš’o u Njemačku da radim ko smetljar“. Na to će kumašin: „Ma prije bih banke obijao, nego to radio“, složih se i ja sa kumašinom. „ De Toni, zdravlja ti, kako ćeš neku koku maznuti ovdje, hajde reci, kad joj kažeš da radiš ko smetljar“, pokušah da mu to malo slikovitije opišem. „Ma kad tako kažete, jeste, u pravu ste, nako ja samo predložio“.
Međutim, kako je Toni brzo pao među nas, tako se brzo i izgubio. Pitali Wulfija gdje je, ne zna ni on. Par godina kasnije čujem od Wulfija, pričao mu Tonijev stric, da se Toni, poslije bezuspješnog traženja posla u Njemačkoj, ubrzo, već krajem ljeta te godine, vratio u Hrvatsku, a da je već u jesen poginuo na frontu, negdje oko Vinkovaca. Eto šta ti je život. Onako u sebi pomislim, kud ga ne poslušasmo, pa da se zaposlimo u tom je*enom komunalnom, onda. Da smo samo malo od tog našeg ponosa htjeli žrtvovati, on bi danas bio živ. Ali ko to zna, ma svako od nas ima svoju sudbinu.
Sličnu sudbinu doživjet će i Alojz. Družio se sa nama oko šest mjeseci. Uspio je riješiti te birokratske zavrzlame i zaista jedno veče ja ušao kod Wulfija, a on preda me flašu „Matheusa“. „Ovo te časti Alojz, dobio je danas prvu penziju. Sutra ide za Sloveniju“, ispriča mi Wulfi. U tom će i Lojze na vrata. Svi mu čestitaju, on svima piće zove. Sa nama se posebno oprostio. „Čim mi se matora popne na vrh glave, ja bum prihajal opet ovamo, kod vas. A kad dođem ponovo, svakom ću od vas donijeti po flašu slovenačke šljive, a tebi Bosanac, litru pravog vina, našeg „Cvičeka“. Ne znam koliko je stari Alojz ranije pio, ali u zadnje vrijeme ga ja nikada trijeznog nisam vidio. Kako bilo, da bilo, Alojz se vratio u Sloveniju i jedno veče, pričao nam Wulfi poslije, kad se onako pijan vraćao kući i prelazio ulicu, naletio isto tako neki pijan vozač na njega i pregazio ga. Alojz je kažu umro na licu mjesta. Eto tako je još jedan lik tiho nestao iz mog života. Ubrzo poslije tih događaja sam i ja u potrazi za boljim životom i poslom napustio to njemačko selo i sa svojom dragom preselio u Düsseldorf. Od tada pa dok ovo pišem je prošlo osamnaest dugih godina. Dobro sam upamtio lekcije starog Alojza i uvjek se podalje držao od raznih bauštela. I učio jezik. Vremenom sam i zavolio ovaj grad na Rajni. I kao što je stari Lojze prorekao, zaljubio sam se u njemačko pivo. Doduše ne pijem neko seosko pivo, nego najprodavanije pivo na svijetu, Krombacher. Ono nije onako gorko i pijem ga često, umjesto vode. Kad nekad dođem u Sarajevo, pijem Laško pivo, jedino mi ono donekle liči Krombacheru. Sarajlije Laško ne mogu smisliti. Ljeti sam u Sarajevu znao naručiti Laško pivo i sprajt i to dvoje miješati. To u Njemačkoj zovu Radler. Kad sam, prije par godina to dvoje miješao na terasi hotela „Evropa“, ljudi su, a pogotovo konobari, mislili da sam sišao sa uma. Danas više pivara na našim prostorima, pa čak i Sarajevska pivara, pravi „Radler“ i danas ga u Bosni svi rado piju. Ja Sarajevsko pivo danas ne mogu piti. Isti ukus u pet deka imaju, osim Laškog, gotovo sva piva sa naših prostora. I Ožujsko i Karlovačko, Jelen, Lav, Nektar, Nikšićko i Tuzlansko. Ja sam do danas stekao dosta iskustva, što se tiče piva i odgovorno tvrdim, da sva gore nabrojana piva imaju previše slada i premalo su odstajala, vjerovatno iz čisto ekonomske računice. Pivo se pravi od tri sastojka, od ječma (ili pšenice), hmelja i vode. I nije to neka posebna nauka. Nauka je da treba da odstoji, da dobije onu prijatnu gorčinu, pa da se tek onda pakuje i prodaje. Najvažnija ja pak nauka, koju sam ja naučio. Da pijenje piva u stvari i nije neka nauka, nego je samo stvar ukusa i navike. I da je najgluplje pitanje nad pitanjima ono, koje je pivo najbolje na svijetu.
Potpuno drugačije je sa fudbalom. Ona moja davna teza da košarku igraju intelektualci, a fudbal seljaci, ovdje na zapadu, ne vrijedi pet para. Fudbal je u Njemačkoj nauka. Fudbaleri spadaju u red najbogatijih ljudi u Evropi. Ako neko za našeg Džeku plati 40 miliona evra, a on čitavo prvenstvo gotovo presjedi na klupi, možete zamisliti, dokle sve to ide. Koliko danas vrijedi Mesi ili Ronaldo. I koliko god da su preplaćeni, on još toliko para donesu u kasu kluba za koji igraju. Jer, sve su utakmice Reala ili Barcelone unaprijed rasprodane. Probajte naći kartu za bilo koju utakmicu Šalkea u slobodnoj prodaji, ma šipak, nema. Kad je ova moja Fortuna, prije petnaest godina ispala iz Bundes lige, za ovu večerašnju utakmicu svih utakmica, protiv Herte, su karte već tada, prije petnaest godina bile rasprodate, samo što se eto, toliko dugo čekalo. I ne igra tu novac za ulaznice neku ulogu. Nema karata jednostavno zato, jer je zanimanje, tj potražnja za kartama višestruko veća od ponude. Sve su te današnje arene, tako grandiozne i velike, ali ipak premale da prime sve, koji tu hoće. Ma to je ludilo, histerija, fenomen, sindrom. Ma, ne da se opisati. Evo i mene večeras drma ta euforija, iako sjedim pored malog ekrana. Za Fortunu me vežu posebne uspomene. Još prije petnaest godina, moja prva utakmica i moj prvi doživljaj te atmosfere na njemačkim stadionima, bila je, moj prvenac, Fortuna protiv Bajerna. Izgubila Fortuna, dva prema nula. Oba gola za Bajern postigao Memet Šol, danas, kažu, najveći obožavalac Fortune. Zabio tada dva gola i isprašio Fortunu iz Bundes lige. Sjećam se da je trener Fortune tada bio Aleksandar Ristić. Naš čovjek, iz Sarajeva. Bio je simbol grada Düsseldorfa. Uspio je tada, nešto nemoguće. Da iz treće lige, u samo tri godine, dovede Fortunu u Bundes ligu. Aleks Ristić je jedini Bosanac svih vremena, kome su Nijemci prepravili jednu staru pjesmu grupe Toten Hosen (inače oni su zaštitni znak i grada na Rajni i Fortune) “Hier kommt Alex“, njemu u čast. Ta pjesma je bila veliki hit tog vremena. Toten Hosen su ga obožavali i veličali njegovu sposobnost, dizali ga u nebo, na svakom svom koncertu. A poseban doživljaj je, gledati ih uživo ovdje, u Düsseldorfu.
{denvideo http://www.youtube.com/watch?v=JeXGiDkYiBA&feature=related&fb_source=message}
Ja kao klinac sam navijao za Želju, oduvijek. Kad bih bio kod starijih rođaka, koji su živjeli na Dolac Malti, često su me vodili na Grbavicu da gledam Želju. Za Želju je tada igrao legendarni Švabo i još se sjećam komentara na radiju, Mirka Kamenjaševića , kad je prenosio neku utakmicu koju je igrao Željo, a on kaže: “Poštovani gledaoci, javljam se sa stadiona Karaburme, loptu je upravo dobio Ivica Osim, koji je predriblao jednog igrača, predriblao je drugog igrača, evo sad je i trećeg. Ma dragi gledaoci, javiću se ja ponovo za jedno desetak minuta, kad mu oduzmu loptu“. Jedan je bio Švabo. Još uvijek se sjećam onih drvenih tribina stadiona Grbavica, ofarbanih crnom bojom i čekanja pred glavnim ulazom, da te neki čiko uvede na utakmicu, jer mi pare za ulaznicu nismo imali, a i djeci je ulaz bio dozvoljen samo u pratnji odraslih. Tako su me moji rođaci, uz to još i naučili da mrzim FK „Sarajevo“ i „Crvenu Zvezdu“, a da pored „Želje“ volim još „Partizan“. Ljubav navijača Željezničara i Partizana, datira još iz davne 1971. na 1972., kad je Partizan, u zadnjoj odlučujućoj utakmici, pustio Želju da ga visoko pobijedi u Beogradu sa 4:0 i da tako Željezničar osvoji prvu titulu prvaka u svojoj istoriji. To posljednje kolo je Zvezda na Koševu pobijedila Sarajevo sa 4:2. Svi koji su bili na toj utakmici, kažu da je bilo namješteno i da je Sarajevo pustilo Zvezdi tu utakmicu. Eto, od tada datira to rivalstvo, pa i više od toga, između Želje i Sarajeva. A na drugoj strani simpatije Željinih navijača prema Partizanu, kao i velika solidarnost i razumijevanje između ta dva kluba. Zvezda je često uzimala (kupovala) igrače iz FK Sarajevo, tamo je igrao Sejo Sušić i bio zvijezda, Radomir Savić, Srebrenko Repčić. Presedan je napravio igrač Želje, Refik Šabanadžović, kad je potpisao za Zvezdu. Uh, kad se samo toga sjetim i te priče. Pa kud će u Zvezdu, govorili su vatreni Željovci, pa ako je već odlučio da ide, što bar ne ode u Partizan. Ne vjerujem da su mu ikad to oprostili, a bio je dobar igrač.
{denvideo http://www.youtube.com/watch?v=ItmaFu0CvZ8&fb_source=message}
Sada, dok ja ovo pišem, sve je ovdje već poznato. Fortuna je povela protiv Herte, već u tridesetoj sekundi. Ja mislio, ma ovdje je sve riješeno, pogotovo što je u prvoj utakmici u Berlinu, Fortuna pobijedila dva prema jedan. A onda se zakuhalo. Herta uspjela izjednačiti. Fortuna povela opet, sa dva jedan, a onda pred kraj Herta izjednačila. Herti fali još jedan go i Fortuna ispada. A go visi u zraku. Ja ne dišem. Utakmica je zbog nereda produžena sedam minuta. Dva minuta pred kraj, publika uletjela na stadion. Haos. Čupaju busenje sa travnjaka. Ne tuku se, nego raduju. Neko im rekao da je utakmica završena. Sudija neće da nastavi utakmicu, dok sve i jedan gledalac ne napusti teren. Kad su velikom mukom i uz silnu policiju, sve istjerali, sad Herta neće da izađe na teren. Sudije su ih ipak nagovorile da izađu i odigraju do kraja. Utakmica je nastavljena, dva minuta su prošla, Fortuna je u Bundes ligi. Uprava Herte rekla da će se žaliti. „Ma žalite se upravi vodovoda“, mislim u sebi. U Düsseldorfu, neopisivo slavlje. Kakva je to samo drama bila. Eto, to čini fudbal sportom broj jedan u Evropi, daleko ispred svih drugih sportova. Tu istu noć, kad je Fortuna ušla u Bundes ligu, moj Željo je osvojio duplu krunu u BiH. Remizirao je protiv Širokog u Širokom Brijegu i pošto je prvu utakmicu na Grbavici dobio, osvojio je i Kup BiH. Prvenstvo je osvojio glatko i postigao svojevrstan rekord u Evropi. Odigrao je najviše utakmica, a da nije izgubio, niti na domaćem terenu niti u gostima. Kažu da se prošetao kroz prvenstvo. Ja sam to sve pročitao na internetu. Od svih igrača Želje, znam samo trenera, Amara Osima, Švabinog sina. Eh, da mi je to nekad neko rekao.
Piše: Suad Džanko
(www.palelive.com)
