Огласи
ISTOČNO SARAJEVO – Republika Srpska je san NJegošev i muka Zimonjića, vojvode i sina mu svetitelja, junaka i mučenika, posljednji savjet Kralja Petra Oslobodioca i Aleksandrova misao poslije posljednje misli, poručio je protojerej stavrofor dr Darko Đogo, vanredni profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Svetog Vasilija Ostroškog Univerziteta u Istočnom Sarajevu povodom Dana Republike Srpske i treće decenije njenog rođenja.
Srna u cijelosti prenosi slovo oca Đoge o Republici Srpskoj:
Nikada mi nisi bila apstrakcija, nikada prosti skup „institucija“, nikada samo „država“ jer i država ima raznih. Nikad bez lica, i kad me boliš i kad ti se beskrajno radujem.
Ti si onaj stećak kraj oltara, ti si zavjet Vlađa Bijelića i radosna vijest Hrista Boga blagovjernog kralja Stefana Tvrtka da smo pobijedili jer smo bili na poprištu kosovskome.
Ti si prokletstvo onoga koji se postidi vjere i svetinje: Človeče tako da niѥsi prokletь netikai u me. Lюdie i narodi, tako da niѥste prokleti – netikaite u nas.
Ti si vaskrsnuće posljednjih uzdaha svijeta hrišćanskoga što se bacao o hridi tvojih gradova, od 1459. do 1485, da ne dočeka ropstvo inoplemenika Agarena, ti i si posljednji zalog u Dubrovniku stare gospode i kraljeva Nemanjića i Kotromanića, Pavlovića i Miloradovića, i velmože i sebra, vjera „gospocьka“ i čežnja vlaška. Ti si zlatom vezena svila na kojoj gospe vezu molitve i zavjete – ako ih ukloni Gospod i Presveta Mati NJegova od ove napasti, da će dati sve svoje. Ili bar ako opet slobodu vaspostavi…
Ti si moje krstoliko i bijelo znamenje još nepostavljeno „ase leži va Hrista Gospoda…“ kada pođem NJemu.
Ti si san NJegošev i muka Zimonjića, vojvode i sina mu svetitelja, junaka i mučenika, i posljednji savjet Kralja Petra Oslobodioca. Ti si Aleksandrova misao poslije posljednje misli. Ti si Otačastva zapadna strana, dok se opominjemo još zapadnijih krajeva. Ti si život jednog naroda, ti si Solunski front na kome nisam bio, ti si hercegovačka Gračanica koju kada gledaš – slutiš Hrista iznad Trebinja i duša se otima Kosovu i sve ti govori: idi na Kosovo, tamo ti je izvor i sudbina!
Ti si drugi naziv za zbjeg svega naroda koji se u tebe konačno zbježao. Ti si kosti Mirjanine iz Ilidže i Spomenka divjunaka Gostića i njihove porodice nebivale i djeca nerođena. Ti si san nedosanjani onih iz Jošanice i Kravice
Ti si braća moja. Ovaj moj rođeni, Marko, što ga nisu mogli ni potkupiti, ni uplašiti. Sestra Vanja, što je onog dana kada je odstajala sahranu Mladenovom ocu i svome svekru, kao i prethodnih sedam, došla da me liječi pažnjom, koliko lijekovima. Brat moj Bojan, koga u pola noći zovem da mi pomogne i on dolazi. Ti si ono najbolje u nama, koje još ima snage da sjajni u magli sitnih šićardžija i tenderaša. Ti si bogastvo slavskoga ručka, radost okupljanja, ti si naša snaga sa kojom stojimo nad odrom kad se srce cijepa, ti si Hristova ruka blaga kojom nam se srce ušiva kad prokrvari od života i odlaska najvoljenijih ljudi.
Ti si bol i potmuli odjek bola, ti si radost sviše bola i život naroda koji je umirati svik`o.
Ti si snijeg onaj iz Rajkove pjesme i iz njegove i naše sudbine, ti si šumske jagode u kojima sve naše počima. Ti si mi, sa svim što nikako da ispravimo u životu i karakteru, ti si mi sa svime zbog čega nas Gospod traži mimo sve ovce iz svoga stada. Ti si Gospodnja potraga za nama i naša za NJim. Ti si one igračke što nam ih je Risto obećao kupiti i nikada nije. Ti si naš zaborav od svakog Ristovog prijatelja i naša nepokolebljivost da iz tebe ne odemo.
Ti si Jelenina utroba koja carski rađa, zamlađuje i voli. Ti si moja žena: i dalje sposobna da četvrto djece nosiš uz sebe kada je otac na litijama i po putevima Otačastva, ti si uporno pribježište i krov i topla pogača napravljena u pet sati da bi je djeca pojela u sedam. Ti si hiljadu neprospavanih noći, uz molitvu i brigu i toplomjer. Nad knjigom i peglom.
Ti si obećanje da neću ćutati: da ću ujutro pogledati oštrim okom sebe, prije nego što uopšte pogledam gore ka Spasu Blagome. Obećanje da neću zaćutati ni kad vidim da se na tvome jarbolu zapatila rđa, da izjede ono što spaja krvlju natopljeno tlo i krvlju natopljenu zastavu, njeno plavetnilo mora i neba, bjelinu snijega slobodnih gora. Ti si odlučnost moja da neću odustati, da ću ostati ovdje. Ti si onaj trag Smisla kad me diktatura stvarnosti slomi i naizgled obesmisli sve, ti si napor da ustanem kada se čini da je ostalo još samo da se legne. Ti si borba sa sobom, pa sa svakim drugim.
Srpska zemljo moja, evo se prvi dan Hristova roždestva primiče Saboru Presvete Bogorodice. Eto je i slava kraljeva naših. Slava tvoja i moja. Gleda nas Sveti Stefan, poručio je otac Đogo na kraju svog osvrta o Republici Srpskoj.
(www.palelive.com / Srna / Foto: UIS)
