Fočanski Sokolovići – potomci četiri patrijarha čuvaju ikonu Bogorodice iz 16. vijeka

FOČA – Slavna loza Sokolovića, koja je srpskom rodu podarila četiri patrijarha, ali i turskoj carevini više vezira, i u Foči vijekovima ima svoje izdanke, takođe, poznate po svešteničkom pozivu, kao i po svetinji koja se čuva u njihovoj kući – velikoj ikoni Majke Božije za koju se vjeruje da je čudotvorna.

Prema porodičnom predanju koje je Srni ispričala Bojana Srdanović, unuka Radmile Sokolović iz Foče, majka čuvenog Mehmed paše Sokolovića, velikog vezira turskog carstva, kada su joj Turci oteli sina u „danku u krvi“, zaklela se da će svaka generacija Sokolovića dati po sveštenika.

Bojanin rođak u Americi Teodor Sokolović, unuk sveštenomučenika Budimira Sokolovića, je 43. svešteno lice od roda Sokolovića, koliko ih pominje porodično predanje.

Od njih 43, fočanski ogranak dao je 16, među kojima i jednog od igumana manastira Pive, jeromonaha Vikentija.

On je 1781. godine sahranjen na starom groblju u Srpskoj varoši u Foči, a poznat je i po „Fočanskoj Aleksandridi“, prepisu srednjovjekovnog romana, koji je donio iz Pive u rodnu Foču, tačnije u kuću Sokolovića, a koja ima izuzetnu istorijsku vrijednost i danas se čuva u Trebinju.

OBNOVOM PATRIJARŠIJE UJEDINILI I OČUVALI SRPSTVO

Manastir Pivu u 16. vijeku podigli su upravo Sokolovići, tačnije, patrijarh Savatije Sokolović, četvrti u nizu poglavar obnovljene patrijaršije iz ove porodice, nakon Svetog Makarija, Antonija i Gerasima.

Zahvaljujući ovoj lozi, kako njenim pravoslavnim članovima, tako i Sokolovićima koji su primili islam, a obavljali su važne funkcije u turskom carstvu, u teškim vremenima pod turskim ropstvom 1557. godine obnovljena je Pećka patrijaršija sa uvećanim granicama, čime je kod porobljenog naroda očuvana i utvrđena srpska svijest.

Tada je, ističe srpski istoričar Vladimir Ćorović, prvi put izvršeno ujedinjavanje srpskog naroda na cijelom njegovom etničkom prostoru.

Ukazujući na ogroman značaj Sokolovića za očuvanje srpskog naroda, Ćorović napominje da se nikada dotad nisu ni državne ni crkvene granice poklapale sa područjem cijelog srpskog naroda, pa tako Bosna nije ulazila u sastav Savine crkvene organizacije, ni u granice Dušanove patrijaršije, a isto tako i Srem.

„Za djelo srpskog narodnog ujedinjenja, obnovljena Pećka patrijaršija učinila je najviše. Ona je prihvatila vođstvo u narodu, kad drugog vođstva nije bilo“, piše Ćorović.

Imajući u vidu ove zasluge, Srpska akademija nauka i umjetnosti uvrstila je Svetog Makarija Sokolovića među 100 najznamenitijih Srba.

IKONA MAJKE BOŽIJE SA ODSJEČENIM PRSTIMA

Nasljednici ovih velikana u Foči, koji s ponosom nose prezime svojih predaka, od davnina su, Božijom promišlju i blagoslovom, odabrani da budu čuvari velike svetinje.

U kući fočanskog samardžije i crkvenjaka Jova Sokolovića, koji je sa suprugom Maricom početkom 20. vijeka izrodio 11 djece, čuva se velika ikona Bogorodice sa Hristom, za koju se vjeruje da je čudotvorna i kojoj hodočaste i molitveno pristupaju ne samo pravoslavni, već i muslimani i ljudi drugih vjera.

Jovo je na samrti u amanet ikonu ostavio svom unuku Veljku Sokoloviću, čija supruga Danica priča da je Anika Skovran, čuveni istoričar umjetnosti, koja je devedesetih godina prošlog vijeka posjetila njihovu kuću, procijenila da ikona potiče iz 16. vijeka.

Na velikoj drvenoj ploči, Bogorodica – Carica nebesa i zemlje, prikazana je sa krunom. Ne zna se tačno kada, kako i odakle je ikona došla u nasljedstvo u porodicu Sokolović, a kako je Danici ispričala pokojna svekrva Mila, predanje kazuje da ju je donijela jedna od popadija u ruho.

„Svekrva mi je pričala i da se vjeruje da je ikonu radio isti ikonopisac, koji je oslikao Čajničku Bogorodicu“, navodi Danica.

Fočanska ikona Majke Božije je, takođe svjedoči porodično predanje, nekada bila okovana u srebro, koje su u Drugom svjetskom ratu ustaše većim dijelom skinule.

„U Drugom svjetskom ratu ikonu su krili koliko su mogli, ali su je ustaše pronašle, otkinuli su srebro, ostala je samo šaka Majke Božije sa dva prsta i oreol na glavi Isusa Hrista“, kaže Danica.

Ustaše su odsjekle tri prsta, za koje se može pretpostaviti da su bili skupocjeno ukrašeni, a ostali su palac i kažiprst.

U staroj kući Sokolovića u Srpskoj varoši, gdje je narod iz raznih krajeva dolazio donoseći ulje da prisluži kandilo ispred ikone i da se pomoli za svoje najmilije, čuvala se do šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je Jovo Sokolović preselio u novu kuću na Gornjem Polju, gdje se ikona i danas nalazi.

U velikoj prostoriju u kojoj je ikona, a u kojoj Sokolovići slave krsnu slavu, ulazi se sa velikim strahopoštovanjem uz obavezno poklonjenje i cjelivanje svetinje.

Posljednjih decenija posjete vjernika nisu toliko česte, ali i dalje u narodu živi vjerovanje da je ikona čudotvorna.

„LJudi su dolazili, ne samo jednom, neki su se i vraćali u više navrata, i muslimani i Srbi. Mislim da ne bi dolazili da im nije pomagala“, navodi Danica Sokolović.

JOVOVI SINOVI STRADALI KAO PRIPADNICI JVuO

Jovo Sokolović bio je poznati fočanski samardžija, odnosno sedlar – pravio je drvena sedla za tovarne konje i imao je svoju radnju u Prijekoj čaršiji, koja je u Drugom svjetskom ratu porušena, a na tom mjestu se danas nalazi poslovni prostor ove porodice.

Od osam njegovih sinova, teške ratne i poratne godine preživjela su trojica. Sin Savo preminuo je kao dijete 1931. godine, a u ratu su kao pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini poginuli Vlado 1943. i Mićo 1945, dok je Veljko ubijen nakon rata 1946. godine u blizini Ustiprače. Brane Sokolović preminuo je 1950. godine.

„Nijedan od njih nije bio oženjen, nisu imali djecu. Pošto su Sokolovići bili u četnicima, poslije Drugog svjetskog rata, preživjeli članovi porodice nisu imali pravo glasa, dobijali se nekakve tačkice“, kaže Danica Sokolović.

Uz tri ćerke Saju, Fimu i Staku, rat su preživjela trojica sinova – Božo, Niko i Neđo, od kojih danas nijedan nije živ.

Neđo Sokolović je, priča njegova supruga Jelena, bio trgovac, Božo mesar, a Niko šnajder.

„Šnajderska radnja bila mu je u Prijekoj čaršiji u objektu sa plavim vratima koji je vlasništvo porodice Sunarić, tu je radio 40 godina, do 1986. godine. Taj zanat prenio je na Božovog sina Veljka, koji je sada u penziji, a i danas pomalo radi u Prijekoj čaršiji“, priča Jelena Sokolović, koja živi u jednoj od tri njihove porodične kuće sa zajedničkim dvorištem.

Uz veliku ikonu Bogorodice, u kućama Sokolovića čuvaju se još dvije manje ikone – Svetog Đorđa i Svetih vrača Kozme i Damjana.

„Koliko je stara ikona Svetog Đorđa ne znam tačno, znam samo da je mnogo stara, kako mi je pričala jetrva, i ona je u kući zatekla tu ikonu, a došla je tridesetih godina“, kaže Jelena.

POBOŽNI I POSVEĆENI CRKVI – ĆERKA FIMA PRVI GLAS CRKVENOG HORA

Siniša Ćebović i Mira Jelić Hadživuković, koji žive u blizini Crkve Svetog Nikole u Srpskoj varoši, pričaju da je porodica Jova Sokolovića bila dosta pobožna, više od svega posvećena crkvi i izrazito muzikalna, a da su njegove ćerke imale najljepši glas u crkvenom horu.

Koliko je Jovo bio odan pravoslavlju, navodi Siniša Ćebović, govori i činjenica da je uspio da ode na hodočašće na Hristov grob u Jerusalim, mada je skromno živio i nije bio toliko imućan kao tadašnje trgovačke porodice u Foči, kojima je to bilo dosta lakše priuštiti.

„Jovo je zvonio u crkvi i svi su ga zvali adžija, jer je bio na Hristovom grobu, a njegova supruga Marica bila je veoma vrijedna, u Foči je bila najvještija u izradi svijeća za crkvu, kako malih, tako i velikih slavskih voštanica. Ona je pripremala i vaskršnje peretke, ne samo za sebe, nego i za crkvu, i to u posebnoj peći, koji su se u crkvi uz jaja dijelili za Vaskrs. Ostalo mi je u sjećanju da se, kada bi kod nekoga uspjeli, govorilo kao da ih je Marica pekla“, priča Ćebović.

Marica je iz Crne Gore, iz Pive, odnosno iz Crkvičkog polja, od Živkovića, a njen brat Božo bio je poznati funkcioner u opštinskoj vlasti u Foči.

Saja, ćerka od Jova i Marice je, nastavlja priču Ćebović, pravila vijenac od cvijeća za svaki Veliki petak za Hristov grob, odnosno za plaštanicu, a Sokolovići su sa ostalima koji su se dobrovoljno javljale za taj posao, svake nedjelje i pred praznike čistili crkvu i portu.

„Bili su liturgijski i muzički obrazovani, u njihovoj kući za malu stvar bilo je veselje, divna porodica u svemu. Posebno su Staka i Fima divno pjevale u crkvenom horu, a Fima bi o Velikom petku kao solista pjevala `Plač Majke Božije`, što je za sve u crkvi bio veliki doživljaj“, kaže Ćebović.

I on se sjeća da su ljudi svih vjera dolazili kod Sokolovića da se pred ikonom Majke Božije pomole za zdravlje svojih ukućana.

„Kada bi neko bio bolestan, njegovi bi nosili ulje Sokolovićima da se ispred ikone Majke Božije prislužuje kandilo za ozdravljenje. Dolazili su ljudi svih vjera, ko je god u nevolji, vjerovalo se da ikona pomaže i da je čudotvorna“, kaže Ćebović.

Mira Jelić Hadživuković kaže da je kao dijete sa majkom išla u kuću Sokolovića da cjeliva ikonu Majke Božije.

„Sjećam se da se stalno pričalo o ikoni, vjerovalo se da je čudotvorna, puno svijeta je išlo, i muslimani su išli pred ikonu da se mole. Mama mi je pričalo da je mnogima pomoglo i da je bilo ljudi koji su ponovo išli iz zahvalnosti, sa darovima“, kaže Mira Jelić.

Ikona fočanske Majke Božije podijelila je tešku sudbinu fočansih Srba u Drugom svjetskom ratu, u kojem su stradala i tri Jovova sina, ali je ipak sačuvana.

Ikona je preživjela, a i fočanski Sokolovići su produžili lozu, baš onako kako je to Marica poželjela kada joj je 1950. godine preminuo i četvrti sin Branko, ali se rodio i unuk Mićo. Uprkos neprebolnim ranama na srcu, pronašla je životnu snagu i poslije 40 dana žalosti zapjevala i rekla da će dati Bog da joj preostala tri sina nadokande svu djecu. Želja joj je ispunjena – unuci i praunuci ponijeli su imena nastradalih sinova.

(www.palelive.com/Srna)