Огласи
VIŠEGARD – Na 21. Saborovanju likovnih umjetnika u Višegradu u avgustu, ruske slikarke Irina Dremina i Olga Fedotova oslikaće još fresaka u manastiru Dobrun.
Osim velike freske Uspenija Presvete Bogorodice na portalu crkve, koju su uradile prošle godine, one će dodati još neke freske i tako će ovoj svetinji biti vraćen, bar djelimično, izgled od prije nekoliko vijekova.
Prije tačno 661. godine sa isturenog zvonika manastira Kruševo, danas Uspenija Presvete Bogorodice u Dobrunu, oglasila su se crkvena zvona.
Zvona manastira dobrunskog ječala su i zvonila vjekovima, pa i onda kada je zbog paljenja i rušenja, u bunama i ratovima, pustošenjima i poharama, crkva opustjela.
Požutjeli spisi, kao što je Jankov i Dečanski ljetopis, svjedoče da srednji sin Stefana Nemanje – Vukan, veliki knez, „sozda monastir Moraču i Dobrun crkvu kod Višegrada bliz Drine“.
Iako je ovaj podatak u nauci osporavan, arheološka istraživanja u porti i crkvi manastira tokom 2004. i 2005. godine dala su osnova za tvrdnje da je svetinja u Dobrunu postojala možda i u osmom vijeku.
Kada je konačno utvrđeno da su vladarski portreti na freskama likovi cara Dušana, carice Jelene i Nejakog Uroša, dokazano je da su ktitori manastira u Dobrunu – župan Pribil, njegovi sinovi Petar i Stefan i protovestijar Stan.
Istoričar umjetnosti Dragiša Milosavljević, autor knjige „Srednjovjekovni grad i manastir Dobrun“, kaže da su ktitori hram podigli na temeljima strog svetilišta i da su ga, što je najvažnije, odslikali.
„Freske su dragocjeno svjedočanstvo o životu naroda ovog kraja i srpske vlastele, one govore o njegovim običajima, nošnji i pobožnosti“ – kaže Milosavljević.
Manastir i njegove konake poharali su turski osvajači sredinom 15. vijeka. Obnavljala ga je vlastelinska porodica Pavlović, a monasi su pred naletima zla bježali u druge bogomolje pa se ponovo vraćali u dobrunsku.
Rušili su ga u osvetničkim pohodima turski vojnici iz Bosne, bio je oštećen za vrijeme Prvog srpskog ustanka, a Karađorđe je u njegovoj porti s vojskom prenoćio.
Prekrasne freske najviše su stradale u ustanku 1875. godine. I u obnovi manastira 1884. godine majstori su uništili veliki dio živopisa, ali i promijenili izgled crkve.
„Ovo nije izgled prvobitne svetinje. Ovo je rezultat projektnog zadatka mađarskog arhitekte Vancaša kome je poslije aneksije BiH od austrougarske vlade povjereno da hram obnovi i da mu novo lice“ – pojašnjava Milosavljević.
U Drugom svjetskom ratu manastirsko zdanje bilo je njemački magacin eksploziva. Pri povlačenju Hitlerove armade, 20. januara 1945. godine, crkva je minirana.
Od eksplozije je sačuvan samo zapadni dio crkve – srećom sa freskama ktitora i vladarske porodice.
Zahvaljujući svešteniku Josu Bogdanoviću, narod ovog kraja, bez pomoći vlasti, za šest mjeseci samoinicijativno je obnovio svetinju.
Dobrunske freske su nadahnuće nepoznatog umjetnika, svjedočanstvo o vremenu i nastanku svetinje i dokaz trajnosti i postojanosti zadužbina velikih ljudi.
LJeta Gospodnjeg 2000. mitropolit dabrobosanski Nikolaj, na putu iznad kamene česme „iz koje plače zemlja i iskre novčići za sreću“, podigao je ruku i pokazao mnogo konaka oko bisera crkve na tek pokošenoj livadi.
Štapom je prekrstio stijenu i najavio spomenik Karađorđu. O muzeju dabrobosanskih mitropolita i Prvog srpskog ustanka govorio je lagano, mirno, monaški…
Govorio je i o galeriji slika, štampariji, narodnom domu, biblioteci. Podigao je ruku i pokazao prugu. I garavog „ćiru“ je vidio. Bilo je to prije mnogo godina. Gledali su ga sa nevjericom.
Ali, mitropolitove vizije su se ostvarile. Manastir dobrunski za više od decenije postao je veliki pravoslavni duhovni centar koji okuplja vjernike i umjetnike.
Da li je manastir pohodio car Dušan nije potvrđeno, ali pred njegovim oltarom molili su se Stefan Lazarević, Đurađ Branković, Kotromanići, Pavlovići, Altomanovići. I Karađorđe se pred ikonom Bogorodice dobrunske molio.
I NJegova svetost patrijarh srpski Pavle poručio je iz ovog manastira: „Budimo ljudi..”
„Smisao života nije samo na zemlji, pa se monah zbog vječitog carstva Hristovog odriče svijeta i odlazi u samoću manastira da bi tamo uz post, molitvu i poslušanije sačuvao svoju dušu.
Monah nema puno slobodnog vremena da ga đavo ne bi zaposlio, njegov život je ustrojen kao kod vojnika. Čovjek, pa i monah, stalno se bori protiv đavola i za taj boj mora uvijek biti spreman i u pripravnosti – kaže monah manastira dobrunskog Serafim.
Među brojnim freskama na sjeverozapadnom palistaru u manastiru Uspenija Presvete Bogorodice u Dobrunu ističe se monumentalna figura Isusa Hrista Pantokratora.
Ova freska, visine dva metra i širine 70 centimetara, koja dominira zidom, prema istraživačima zidnog slikarstva, najsličnija je Isusu Pantokratoru naslikanom u hramu Svetog Ahilija u Arilju i Beloj crkvi u selu Karanu kod Užica.
(www.palelive.com / Srna)
