Humanizam, urbanizam, renesansa

U organizaciji Savjeta mladih Pale i opštine Pale 27. marta ove godine u Palama je održan humanitarni rok koncert Bendovijada s ciljem prikupljanja dijela sredstava za liječenje tromjesečne bebe Petra Pantića iz Zvornika.

Petar Pantić ima teško oštećenje desne strane mozga i za njegovo liječenje potrebno je 43.000 evra. Sala Kulturnog centra u Palama bila je premala da primi sve one koji su došli da proprate koncert i da daju svoj doprinos za ispunjenje cilja koji je to veče svima bio zajednički.

Humanost prije svega

I mislim da je uspjelo. Jeste, koliko – toliko. Pokazano je nastojanje, nesebičnost, zdrav duh, želja i dobra volja, probuđena je emocija. Cijelo veče svirao je rokenrol, a da se, zamislite, nije ni pilo, ni pušilo, ni divljalo, ni „drogiralo s džointom u venu“. Čak se ni likovi s dugim kosama nisu čudno ponašali. Skupio se i značajan broj sredstava. Iako je poznat iznos prikupljenog novca nećemo o njemu govoriti. U ovom trenutku to je manje bitno. Ovaj trenutak nećemo koristiti da pametujemo o brojkama, ciframa, o novcu, krizama, o deficitima, oskudacijama, tranzicijama… Iako će nam mnogi zamjeriti nećemo spominjati ni SDS, ni SNSD, ni SDP, ni SDA, ni HDZ sa 1990-om i bez nje. Ignorišemo i Dodika i okododikovce, i Bakira i dobakirovce, takođe Zlaju i njegove partijske i okopartijske pulene, a zapostavićemo i Čovića i njegove.

Ostavićemo po strani i vitalni nacionalni interes. Zamislite, preskočićemo i Vučića i Dačića, a nevjerovali ili da zaobićemo čak i velikog Putina i ukrajinsku krizu. Ne interesuju nas ni „Feriha“, ni „Eva Luna“, ni „Lara“, kao ni „Mala nevjesta“. Ne zanima nas ni boja tanga gaćica kod Soraje, ni kod Stanije ni zbog čega je takvo stanje. Ignorišemo i to koliko je zaista bilo gledalaca na koncertu Dive a koliko na koncertu Srpske majke, a ne zanima nas ni da li je Severina dozvolila Milanu da vidi sina. Nije nam uopšte važno da li je Džolijeva pustila suzu u Potočarima ili ne. Ne interesuje nas da li će Mihajlović natjerati Ljajića da pjeva „Bože pravde“ ili neće, kao što nas ne interesuje ni da li je Vujošević opsovao mater sudiji. Pokušaćemo pobjeći od svakodnevnice, bar na trenutak. Nećemo spomenuti nijednu sličnu glupost kojma nam svakodnevno ispiraju mozove politički instrumentalizovani i/ili profitno profilisani mediji. Ostavljamo iza sebe sve one stvari koje zadovoljavaju plitke ljudske mozgove i hrane njihove niske pobude. Uradićemo to kao što smo to učinili svi zajedno 27. marta. Samo ćemo reći jedno: da sve opštine u Republici Srpskoj skupe toliko ili barem polovinu od onog koliko su neko veče Paljani – jedan mladi život bio bi spašen. To je, u svaku ruku, bio osnovni cilj. Podstaći što više ljudi na humanost, to jeste na razmišljanje o drugima, podsjetiti ih da su ljudi i da je to suština njihovog postojanja. Ja nam čestitam na tome.

Rokenrol i drugi mitovi

Pored osnovne stvari koju smo imali svi te večeri humanosti, skrenuo bih pažnju na još nekoliko, takođe važnih.

Naime, u Palama najvećoj i najrazvijenijoj opštini Grada Istočno Sarajevo (kako vele naše vlasti), zadnji put jedan ovakav kulturni događaj održan je davne i daleke 2002. godine. Znači, prije 12 godina. Da, dobro ste pročitali: Dvanaest godina! Tada je, te 2002. godine, u organizaciji omladinske organizacije „Um“, na sportskim terenima na Koranu održan koncert grupe Galija. I tada su, kao i 27. marta ove godine, nastupali rok bendovi iz Pala i okolinih opština. I tada je bilo takođe lijepo, ugodno i prijatno kao i 27. marta. Ni tada nije bilo nikakvih problema. Samo zdravo druženje i pjesma.
Da ne ogriješim dušu bilo je, „đene, đene“, još nekih sličnih događaja, ali su svi oni bili, direktno ili indirektno, u službi političkog marketinga ili su pak bili u sklopu „ludih“ novogodišnjih programa (inače, Mira Škorić je pobijedila). Kao primjere navešću strašni koncert Bore Đorđevića, ili kako ga tada najavi strašna voditeljka, „Boro Đorđo“ iz 2010. godine i još strašniji koncert Van Goga iz 2012. godine, sa sve visećim stolovima gdje konobar s tacnom tokom „koncerta na otvorenom“ uslužuje goste (toliko o kulturi rok koncerta), sa povremenim nestancima struje. O organizatorima ovoga puta nećemo. Jasno nam je svima ko je stajao iza ovih događaja.

Pojed’, popi’ i za pas zađedi!

Ne mogu da se ne osvrnem na postojanje i organizovanje događaja s prizvukom njegovanja tradicije u Palama. Mislim da smo šampioni nadaleko u tome. Četiri puta godišnje, od Petrovdana do Male Gospojine, Bože mi oprosti! Nemam ništa protiv. Nemam zaista. Svaka čast, izborili se za svoje i sve okolnosti idu na ruku. Ali, ali, ali! Smatram (nisam jedini, nadam se) da nije sve u tradiciji (iako tu dosta stvari nema nikakve dodirne tačke s tradicijom, kao što ni oni koji su akteri toga nisu baš načisto šta je to zaista tradicija), jedenju ćevapa i kobaja, krmetine i bravetine ispod šatora, „vatanje pjevaljke masnim rukama, kao i u pjesama s dvotaktnim ritmovima i tekstovima kroz koje se javno izražava porkavrena mašta i prljave strasti, te pseudopatriotizam („Mala moja kako ti je duši, kad ti noge mimoiđu uši“; „Rekoh li ti crna drugo, kad popijem guslam dugo“; „Srpska vojska broji dane, čekamo te Radovane“; „Ljuljali se ja i gara na vrljici od kotara, iz kuće mi stara viče, slomićeš je nesrećniče“, itd. itd.). Dodaću, u takvoj jednoj uzavreloj atmosferi nerijetko se polomi koja flaša o glavu onog drugog (ponekad od inteziteta ekstaze i sebi), a i zašenluči se, što jes’ jes’! Da, sve to pokraj institucije koja se zove crkva!

Dokle više, dokle?

Postavlja se mnogo pitanja. Prvo što ću se zapitati jeste da li će se mjesto ogranizovanja teferiča premjestiti kad se izgradi hram Sabora Svetog Arhangela Gavrila? Pa onda fino tu na novom savremenom trgu ispred fakulteta i opštine, a pored policije razapnemo šatore i da „ljuljamo do zore, a od zore će samo“. Da li će ljudi koji vode našu opštinu konačno shvatiti da Pale nisu samo veliko gradilište, to jeste da urbanizacija ne podrazumijeva samo asfaltiranje puteva (a i to samo pred izbore) i džidžanje zgrada i tržnih centara gdje treba i gdje ne treba? Da li su Pale poslije 20 godina postojanja fakulteta konačno sazrele da ponesu ime i ulogu univerzitetskog grada i grada mladosti u pravom smislu ili će se i dalje samo tako zvati kad zatreba političkim partijama za predizborni slogan i njihovim kandidatima da kažu nešto pametno na televiziji? Da li ćemo u našim Palama i dalje organizovati parade pijanstva i kiča, i tako slati poruke budućim akademskim građanima da baš kod nas treba da dođu kako bi studirali? Da li će iko ovdje početi da primjećuje one koji nisu teferič fanovi? Da li ćemo opet čekati 12 godina da se desi neki politički neobojen rok koncert? Da li ćemo i dalje biti dio sveopšte kulturne nizbrdice?

Mislim da mladi u Palama razmišljaju drugačije, ili bar jedan značajan dio njih. Mislim da se ne mire s kolotečinom i statusom kvo koji znamo kome odgovara. Iskazali su svoju kulturnu svijest 27. marta 2014. godine. Jednim humanim gestom iskoračili su iz partijskih, ekonomskih, ličnih i svih drugih interesa. Pokazali su i spremnost da se oslobode ustaljenog i davno prevaziđenog mentaliteta i balkonskog (ograničenog) načina razmišljanja. I dalje će istrajavati u tome. Činiće sve da nam naš grad bude bolje mjesto za život. Da svako za sebe nađe sebi blizak kvalitetan kulturni sadržaj. Da svi oni koji dođu u Pale ponesu lijepe utiske i opet rado požele da dođu. Da svi budemo ponosni na to što jesmo. Hoće, obećavam! I još – nadam se da će konačno i oni koje smo legitimno izabrali, ubuduće predstavljati našu volju i stati uz nas. Svima nam je to u interesu.

Piredio: Miloš Malović

(www.palelive.com)