Ima nečeg sudbinskog u srpskom narodu

ISTOČNO SARAJEVO – U srpskom narodu ima nešto sudbinsko, kroz istoriju je stravično stradao, ali nikada nisu niti će biti ubice, priča poznata pjesnikinja Dara Sekulić.

„U srpskom narodu ima nečeg sudbinskog, to nikada ne može i ne smije umrijeti. To bi bila užasna nepravda, jer je srpski narod kroz istoriju ionako stravično stradao, i u ratu i u miru, ali ni Srbi ni srpski narod nisu ubice, nisu to bili i neće ni biti“, navodi Sekulićeva za Srnu.

Ona dodaje da su ljudi stvoreni od Boga i da treba da mu se mole, i da budu i ostanu ljudi.

„Zašto se danas niko od ovih silnih bogatih ljudi ne sjeti da učini nešto plemenito za svoj narod, pa da iza njega ostane ustanova kao što je na primjer Zadužbina Ilije M. Kolarca, poznata i kao Kolarčev narodni univerzitet na Studenskom trgu, u najstrožem centru Beograda. Biti bogat nije sva sreća, to jeste dobro i veliko, ali sreća je u ljubavi i zato ljudi volite se“, poručila je Sekulićeva.

Sekulićeva, kaže, žali zbog činjenice da više neće biti nekadašnjih književnih večeri i da lično nije pobornik modernih tehnologija.

Ova srpska pjesnikinja izrazila je zahvalnost nekadašnjem direktoru Matične biblioteke Istočno Sarajevo LJiljani Knežević, koja je osnovala njen legat.

Sekulićeva je izrazila nadu da će u martu učestvovati na 19. Festivalu poezije za djecu i mlade u Istočnom Sarajevu, koga u u okviru Svjetskog dana poezije, organizuje „Forum teatar“.

Tema manifestacije je „Vrijeme velike ljubavne i rodoljubive poezije“, a posvećena je pjesnicima Vladislavu Petkoviću Disu i Milutinu Bojiću.

Poznata pjesnikinja je ispričala da ona i dalje voli da piše, da voli ljude, prijatelje, a djecu najviše.

„Kako, na primjer, ne voljeti djecu iz Gacka, koju sam kao urednik nekadašnjih `Malih novina` posjetila u osnovnoj školi, a oni mi se predstavljaju i kažu da se prezivaju Aprcović, Guzina, Turina, Burina, što sve nas u učionici dovodi do gromoglasnog smijeha“, priča Sekulićeva.

Prisjetila se da je cijeli životni i radni vijek provela kao socijalni radnik, te da je radila i kao urednik nekadašnjih „Malih novina“, a rado se, dodaje, sjeća čopora djece koja su kad god bi je vidjela trčala za njom, dozivala je, ali ni danas ne zna šta su to osjećala i vidjela u „teta Dari“.

„To ne znam, ali znam da sam ih uvijek mnogo, mnogo voljela i koliko sam mogla pomagala im, i u školi, kod roditelja, kod ljekara, ali i na ulici, jer je to toj djeci bilo najteže“, kaže Sekulićeva.

Ona se prisjetila i kako je kao prvačić u svom, srpskom selu Kotorski LJeskovac, od Plitvica prema Korani i Karlovcu, učestvovala u svetosavskoj školskoj priredbi koju je organizovala njena učiteljica, Srpkinja.

„Bila sam pobožna po majci, koja je govorila `ne brini dušo, ima Boga, on sve vidi i zna, čuće on naše molitve…` i zato je dobra duša moje majke utkana u sve moje stihove, u svu moju ljubav. LJubav je za mene sreća i sreća je za mene ljubav, ljubav između ljudi i ljubav prema Bogu i čovjeku“, navodi Sekulićeva.

Sekulićeva se rado sjeća i omiljenih pisaca i kolega Branka Ćopića, Meše Selimovića, Desanke Maksimović i drugih dragih savremenika i antologijskih srpskih pjesnika, a posebno nobelovca Iva Andrića.

Obožavala je, kaže, Andrića, koji je obožavao svoju ženu, te podsjeća kako je po dobijanju Nobelove nagrade došao u tadašnju Zajednicu kulture BiH da se zahvali i kaže da je to nagrada i njemu i BiH i njegovim prijateljima.

Ona je tada, dodaje, bila jedina žena član Udruženja književnika, a Andrić ju je tada ohrabrio i rekao da je čitao njene pjesme, te da mu se čini da bi mogla pisati i prozu.

Sekulićeva kaže da postoje pravi pisci i „falsifikati“. Ovi drugi su, smatra ona, imućni, uporni, imaju političku podršku, ali kratko traju, dok pravi pisci iskreno do kraja života „boluju svoju poeziju, svoju prozu, svoj roman, priču“.

„Oni, dok ne umru, nikad nisu `veliki`. Iako živim u nadi da ću i ja nekad biti velika, eto opet sam odgodila taj trenutak prije desetak dana“, ističe Sekulićeva.

Ona je ispričala kako je nedavno pala u stanu, da je „umirala“, ali i preživjela.

„Ne možete vjerovati, ali to je užasna istina. Umila sam se hladnom vodom, pozvala snahu i ona me je odvela kod moje doktorke koja mi je rekla da sam bila veoma blizu da izdahnem i da me je, najvjerovatnije, spasila moja energija i vitalnost u devedesetoj godini života“, kaže Sekulićeva.

Prema njenim riječima, nikada ništa nije slično doživjela, čak ni strah jer se nikada i ničega nije bojala, čak ni tokom svih proteklih ofanziva, ratova, izbjeglištva, bijega sa Kosova.

„Smrt je uvijek iznenada, uz tebe ko će biti, hoćeš li se makar tada u oko nečije skloniti, il’ ćeš možda u tom trenu onu ruku zadužiti, koja ti se u vremenu nije mogla pružiti… Ova moja pjesma za mene je tumač života i smrti, skoro pa epitaf, za mene to su antologijski stihovi u kojima sam nastojala da sažmem život čovjeka“, ističe Sekulićeva.

Ona dodaje da nakon posljednje zbirke pjesama „Odbačene pjesme“ razmišlja da objavi i „Odbačene pjesme dva“, a na posljednjoj stranici da piše „nastaviće se“.

Na pitanje koji je to bio prelomni momenat da počne da piše prve pjesme, da se zaljubi u poeziju, Sekulićeva se sjetila da je to bilo poslije smrti njene malene sestre.

„Imala sam šest godina kada je umrla moja sestrica Nevenka, koja je imala samo četiri mjeseca. Majkina djeca su umirala, ja sam prvo koje je ostalo živo, drugo preživjelo je Dušanka, ali je cijeli život bila bolešljiva i umrla je prije tri godine“, kaže Sekulićeva.

Srpska pjesnikinja Dara Sekulić rođena je 1930. godine u selu Kordunski LJeskovac. Do desete godine živjela je u rodnoj kući koja je spaljena 1942. godine. Nakon pogibije roditelja boravila je po dječjim domovima i đačkim internatima.

Gimnaziju je pohađala u selu Rujevac na Baniji, Italiji, Splitu, Karlovcu, Zagrebu i Sisku, a Višu školu za socijalne radnike završila je u Sarajevu gdje živi od 1953. godine. Vrijeme posljednjeg rata provela je sa troje unučadi u izbjeglištvu, a u svoj stan u Sarajevu vratila se 2002. godine.

Prema njenoj evidenciji, napisala je 28 knjiga poezije.

(www.palelive.com/Srna)