Jahorina 13 km

Drugog dana pravoslavnog Božića, ljeta Gospodnjeg 2013. najavih se Grofu da ga posjetim, tamo negdje predveče, kad mu žena dođe sa posla. Taj dan sam, sa svojom dragom proveo na Jahorini. Onako tumarali od hotela do hotela, od kafića do kafića.

Nepripremljeni za skijanje, a ni vrijeme baš nije bilo na našoj strani. Bože, kako se Jahorina promijenila. Izrasla u pravi mondenski skijaški centar. Ma druga planeta. Doduše, još od malih nogu, kad god sam išao na Jahorinu, imao sam taj osjećaj, da je to druga planeta. A volio sam i tu planinu i taj osjećaj.

Ne znam koliko sam godina imao kad sam prvi put posjetio ovu planinu, možda osam, možda devet godina. Išli Piro, Jole i ja. Niko od nas ranije, nikad nije bio gore. Znali smo da se mora prvo izaći gore na Begovinu, pa onda dalje cestom. Ponijeli mi i sanke, neko nam pričao, da je od Jahorine pa do Pala sve nizbrdo i da se možemo voziti sankama sve do Pala. Niko nama nije rekao koliko je to daleko, niti smo se mi sjetili da na putokazu kod starog hotela u Palama piše 13 km. Još je bila zima, sjećam se, ali ne puno snijega. Možda kraj februara. Dok smo se preko Golog Korana uspeli na Begovinu i dok smo izašli na makadamski put za Jahorinu, već smo bili gola voda. Tih godina nije bilo autobusa ili bilo kakvog redovnog prevoza za Jahorinu. Privatni automobili su tada bili rijetkost, pa se na Jahorinu,obično išlo kao na ekskurziju, bilo sa školom ili sa Famosom. A da se pješači do Jahorine, ma to je samo rijetkima ili onim, kao mi, neinformisanim, padalo na pamet. Stari makadamski put je bio pun krivina ili osmica kako se to tad zvalo. Visoke omorike, kanjon Bistrice, sve smo to gledali široko otvorenih očiju i gotovo sa strahom mislili hoćemo li se znati vratiti nazad. I svaki od nas, ponaosob, bi se vratio, ali se bojao, da ne bude kukavica i da ga druga dvojica ne ismiju. Na kraju je ipak pobijedila radoznalost. Da vidimo i to čudo… Jahorinu. Kako smo dublje ulazili u nepoznato i što smo se više udaljavali od Pala, tako nam se cijela ta okolina činila nestvarnom. Ovolike omorike, ovoliki snijeg pored ceste mi nikada ranije nismo vidjeli. Negdje na Triangli smo mi kontali da smo već stigli, eto iza sljedeće krivine je sigurno Jahorina. A to nije bilo ni pola puta. Put nas je dalje vodio pored rječice Bistrice, koja sa pravom nosi svoje ime. Negdje sa lijeve strane puta prođosmo pored građevine gotovo uklesane u stjenu, a na njoj stoji natpis Bistrica i neka godina. Valjda je tu bio početak vodovoda koji je snabdjevao Sarajevo. Kako se put bio odužio tako smo mi sve više gubili nadu da ćemo ikad stići na Jahorinu. Negdje kad smo već mislili da se vratimo, stigosmo do pred one posljednje osmice, pred samim ulaskom na Jahorinu. Naiđe i neki vojni kamion koji je vozio iz pravca Sarajeva za Jahorinu. Sami su nam stali i mi se potrpasmo pod ceradu, sretni da više ne moramo pješačiti. Nije vožnja trajala ni pet minuta, a kamion se zaustavio i mi kad smo razgnuli ceradu, ostadosmo zapanjeni prizorom. Pred nama se prostirala Jahorina u svoj svojoj ljepoti.

Kamion se zaustavio pred vojnim odmaralištem, pred prekrasnom građevinom izgrađenom od kamena i obloženom u crno ofarbanim drvetom. Danas se valjda to odmaralište zove „Hotel Rajska dolina“. Svuda okolo snijeg i bjelina u koju se nije dalo gledati. Iz jedne čudesne građevine izlazila su neka sjedala obješena na nekoj sajli koja se kretala. Ogromni točak oko kojeg je sajla klizila je bio dio sistema koji se zvao skijaška uspinjača ili žica. Nedaleko od žice bio je jedan manji uređaj, takođe sa velikim točkom koji se okretao i sajlom koja je klizila po njemu. Tu doduše nije bilo stolica nego su visile sajle sa nekim okruglim plastičnim diskom koji se stavljao između nogu i vukao skijaše. To se zvalo ski lift, saznadosmo kasnije. Tada smo to čudo vidjeli prvi put. Ova velika žica sa stolicama je ustvari bio jednosjed Poljice i vukla je skijaše prema vrhu Jahorine. Žica se tada zvala i Šatorska, jer se završavala kod hotela „Šator“. Mi, kad smo sve to široko razgoračenih očiju i sa nevjericom gledali, zažalismo što niko od nas nije ponio skije, da isprobamo to čudo od tehnike. Bar onaj ski lift. Tih godina, na Jahorini nije bilo puno turista skijaša, ali je bilo puno vojnika koji su tu bili na skijaškoj obuci. Tako da je pred ski liftom i pred žicom uvjek bio dugačak red. Na malom brežuljku iznad Poljičke žice bila je i prodavnica i znam da smo tada imali toliko para da svak sebi kupi četvrt hljeba sa zdenkom, a da smo mi onako izgladnjeli od silnog pješačenja to smazali kao da je najbolje pečenje. Mi nismo ni znali da je ovaj dio bio tek početak Jahorine. Rajsku dolinu, hotel Jahorinu, čuvenu Cvijanovu žicu i „Željin lift“ upoznaću kasnije, mnogo, mnogo kasnije. Kad smo se vraćali sa Jahorine znam dobro da je negdje iz pravca Dvorišta naišao kamion koji je vozio građu za Paljansku pilanu. Mi ga zaustavili, zakačili sanke za kamion i tako došli sve do Begovine.

To prvo naše putovanje do Jahorine je nama tada izgledalo kao da smo bili na mjesecu. Bili smo ponosni na taj podvig i to smo svuda prepričavali. Kako u školi tako i po Koranu. U očima naših vršnjaka smo bili heroji i samo se o našem podvigu pričalo. Odjednom su svi htjeli na Jahorinu. Negdje tih godina se na Koranu prvi put javlja interes za alpsko skijanje. Pale su, kako je poznato, imale dugogodišnju tradiciju langlaufa, tj skijaškog trčanja, ali spust ili smuk, kako smo ga mi tada zvali, malo je ko skijao, isto kao slalom ili veleslalom. Pale je planinsko mjesto. Zimi je snijega bilo više nego dovoljno. Kad pišem sa ove distance, možda je to moje subjektivno mišljenje, ali sve nešto mislim da tada snijega bilo puno više nego danas. Snijeg dubok jedan metar je bio tih godina uobičajen, a nekad, Bogami i dublji. Mi pravili tunele u snijegu. Naveče to zaljevali vodom pa su tuneli ledili i tako zaleđeni ostajali sve do proljeća. Kad napada toliki snijeg i kada tako stegne mraz, mi djeca smo u kuću ulazili samo da se ogrijemo. Pravili smo bunkere od snijega, podijelili bi se u dvije grupe i grudvali dok nam se vunene rukavice ne natope vodom, a prsti poplave i gotovo da ih ni ne osjetiš dok ne udješ u kuću i dok obje ruke ne staviš u rernu da ih otkraviš. Jedno vrijeme je bio popularan i hokej na ledu. Koristila se svaka zaleđena površina, a njih je najviše bilo dole u Mišu, pored Miljacke, da se odlome kerače(krive palice), komad drveta ili konzerva paštete je služilo kao kerak, naprave se dva gola i igraj po čitav dan. Negdje smo otkrili da je najbolja ledena pista bila u starom hotelu ispod današnjeg bazena. Jedino je tu nekad led znao biti tanak pa se znao provaliti, a onda upadneš, gotovo do pasa u ledenu vodu. Naravno da nas je i stražar, vojnik, neprestano tjerao iz hotela. Vremenom je poraslo interesovanje i za skijanje, tj ono spuštanje niz brdo. Kod nas Korančana su bila dva brda. Za početnike je bilo ono iznad starog hotela, u Marinkovićevoj zemlji. Tačnije od jedne zukve, koja je bila jedino drvo tu na osami i skijalo se gotovo skroz do ceste prema Internatu. Drugo brdo je bilo čuveno Anđino brdo. Anđino brdo je bilo prilično strmo i to je u stvari bio voćnjak Bate Samardžića, a brdo nazvano po njegovoj majci. Anđino brdo je bilo ograđeno bodljikavom žicom i samo na jednom mjestu je bio prolaz, širok najviše metar-dva kroz koji se moglo izaći na drugi dio staze koji je bio dosta blaži. Onaj ko nije pazio kuda vozi, često se znao zabiti u bodljikavu žicu, a to je bilo prilično bolno. Taj blaži dio staze se završavao kod Ajdinove ili moje zgrade.

Malo je ljudi tada imalo skije. Većina ih je pravljena ručno i najveći problem kod tih skija je bio da se prilikom pravljenja, vrh savije, a da skija ne pukne. Zatim se na mjestu gdje je stajala noga prikivala kožna traka gdje se noga uglavljivala, tj skija se nazuvala. Na takvim skijama si mogao skijati i u gumenim čizmama, e sad da noga ne bi stalno ispadala, morala se fiksirati za skiju, a to se radilo ili kanapom ili kajasom. Kajasa je bila tanko izrezana koža koja je bila puno izdržljivija od običnog kanapa. Te skije nisu imale nikakve metalne kantne, a da bi bile brže, mazale su se topljenom svijećom. Tih godina, malo je bilo onih koji su imali kupovne skije, tj one lakirane, elanke, sa pravim kantnama, te onim pravim žabicama sa sajlom, kako su zvali ti prvobitni skijaški vezovi. Za takve skije su trebale i prave skijaške cipele, gojzerice ili gvožđerice, kako smo ih mi djeca zvali, a koje su bile okovane na vrhu limom. Te cipele su bile prilagodjene za te skijaške vezove. Cipela je ulazila kao šina u metalni otvor, a napred je bio jedan metalni dio koji se preklapao. Na tu žabicu se kačila okrugla sajla koja je bila savijena i elastična kao opruga. Jedan dio te sajle je fiksirao petu za dasku, a drugi se uvlačio u žabicu i preklapao, tako da je skija bila čvrsto, čak previše čvrsto vezana za nogu, tako da nije spadala sa noge ni pri padu, pa je to i najčešće bio uzrok preloma nogu tih godina. Onaj ko je imao te cipele se obavezno šepurio pred ostalom djecom. Ja kad danas pogledam moje crne nokte na nogama uvjek se sjetim tih cipela. Cipele su bile tvrde i neudobne, jer nam je noga tih godina stalno rasla. Para nije bilo za nove i vremenom cipele postaju tjesne i počnu ubijati u prste. Vremenom naši osjetljivi dječiji nokti počinju da plave, pa se podlivaju krvlju i na kraju ogrube i vremenom otpadaju. Novi nokat koji iznikne nikada više neće biti tako nježan i gladak, nego tvrd i debeo. Imaš muke dok ga podrežeš. Kao takav ti ostane čitav život. Vjerovatno zato, što smo mi na Koranu imali ta dva brda, niz koje se moglo spuštati, je uticalo na to da alpsko skijanje ima svoje korjene upravo na Koranu. Paljani, a pogotovo oni Staničari i oni iz Čaršije su bili tradicionalno vezani za langlauf. Langlauf je, po mom mišljenju i sport sa najdužom tradicijom na Palama i seže još u godinu 1933. Ne bih sad nabrajao ko je i šta su sve osvojili Paljani u skijaškom trčanju, a osvojili su mnogo, mnogo toga, nego bih to ostavio nekom ko duže pamti od mene.

Skijanje na Palama 60-tih godina prošlog vijeka

Na Anđinom brdu su, bez ikakve sumnje, proskijali najveća imena bosanskohercegovačkog i jugoslovenskog alpskog skijanja. Ne zna se tačno kad se počelo skijati na baba Anđinom brdu. Navodno su još Veljko i Sekula Radović pedesetih godina prošlog vijeka tu skijali. Možda neko i prije njih, ali se pouzdano zna da su tu 1965-66, redovno skijali Mile Petronić, Braco Kablar, Radivoje Granzov, Dobro Šuko, a za njima Čedo Gazda, Jovica Djukić i Labud-Laćo. Klinci koji će tu prispjeti (i od kojih će neki za sva vremena zabilježiti Pale i Paljane u analima svjetskog, jugoslovenskog i bosanskog skijanja), Ajdin Pašović, Mića i Bebe Zoričić, Mićo Kablar-Brko, Igor Košutić, Jaso Pašović, Željko Šljivić će ih sa divljenjem gledati i od njih učili. Bebe mi kaže da su satima znali gledati kako Dobro izvodi čarolije skijajući na jednoj skiji. Nije bilo nikakvog lifta na Anđinom brdu. Penješ se na vrh, do Batine štale pola sata, a sletiš za minutu. Kratka je to staza bila i nije se skijalo ništa drugo osim spusta. Mićo Zoričić je tih godina, mislim 1966, gore kod Batine štale, prvi put slomio nogu, a za odštetu od DOZ-a je kupio svoju prvu gitaru. Uh kako sam mu ja tada zavidio. Ne zato što je slomio nogu i nosio gips (ali i zato pomalo, jer su mu se svi klinci i klinke potpisivali na gips), nego zbog te gitare, o kojoj sam ja mogao samo sanjati tih godina. Puno duža staza se vozila od Begovine pa dole do Ćirića Luka. Negdje 1967. je bilo tu i takmičenje, seniorsko i juniorsko. U seniorskoj konkurenciji pobijedio Radivoje Granzov, a od juniora, Ajdin Pašović. Mići nije, takoreći ni zarasla noga, a Bebe slomi nogu na tom takmičenju. Na Palama je tada postojao skijaški klub samo za trčanje, pa su se talenti sa Anđinog brda uključili u sarajevske klubove SSK i Željo. Odlaskom u sarajevske klubove, trenirajući i takmičeći se na Jahorini, oni su se odvojili od nas i njihove uspjehe smo tada pratili samo u novinama. Tek neki dan sam saznao da je Bebe, koji je u to doba sjedio sa mnom u klupi u osnovnoj školi, u svojoj dvanaestoj godini bio juniorski prvak BiH. Ajdinova ili Pašina, kako smo ga zvali, karijera je bila još brža i još uspješnija. On se vrtoglavom brzinom popeo u vrh jugoslovenskog skijaškog sporta, da je dugo vremena važio za najuspješnijeg jugoslovenskog spustaša. On je već 1974. godine postao juniorski prvak Jugoslavije. 1975. godine on je još junior, a takmičio se u seniorskoj konkurenciji i postao prvak Jugoslavije, pri tom nadmašio do tada neprikosnovene Slovence. Sljedeće godine je Ajdin bio prvi BH skijaš koji je nastupio na Olimpijadi u Insbruku. U svojoj dvanaestogodišnjoj aktivnoj skijaškoj karijeri je preko pedeset puta je branio boje Jugoslavije, na Olimpijadi u Sarajevu 1984. je unio olimpijsku baklju u stadion, a onda se, kasnije okrenuo trenerskoj karijeri i danas, dok ovo pišem je skijaški trener u Norveškoj. Iz porodice Pašović nije se samo on bavio skijanjem, nego i sestra Mirela i brat Jasmin. I oni će biti višestruki prvaci BiH. Oni su počeli karijeru na Anđinom brdu. Kao i u mnogim drugim sportovima, međusobno rivalstvo braće Zoričić nastavilo se i u skijanju. Često su se smjenjivali, Bebe osvoji prvenstvo grada, Mićo republike. Najmlađi iz plejade skijaša iz porodice Zoričić, prošle godine tragično nastradali kanadski skijaš, sin Bebeta i Silve, Nikola, je prve svoje skijaške korake napravio upravo na Anđinom brdu. Iskreno rečeno, nisam to znao, Mićo, njegov stric mi to ispričao neki dan.

Kad se ono pročulo da će Sarajevo dobiti Olimpijadu 1984, gradski oci na Palama su brže bolje požurili da se i oni za to pripreme. Gore na Golom Koranu se danima čuo zvuk motornih pila, a onda, malo pomalo je to postalo i golim okom vidljivo. Širinom možda nekih 50 metara je prosječena šuma. Mi se već počeli radovati tim poduhvatima. Prvo dole sportski tereni na sportskom centru „Koran“, a sad još prava skijaška staza. Već se uveliko pričalo o ski liftu i uspinjači. Negdje početkom osamdesetih, bile tu održane i „Igre na snijegu“, u kojem su učestvovale, Francuska, Italija, Švajcarska i Jugoslavija, a Evrovizija direktno prenosila. Mislim, da je to bila i najveća sportska manifestacija, ikad održana na Palama, mada je, prije svega, više imala zabavni karakter. Od naših su tada nastupali, Bebe u slalom za tim, a ostali su učestvovali u igrama. Duško Dragojević, Kićo Kureš i Snježana Kureš, Amila Buturović, Dajana Mavraković, Suad Karajica… Kad su prošle Olimpijske igre u Sarajevu, namjera da se u prosječenom djelu Golog Korana napravi skijaška staza i prateći objekti je pala u zaborav. Među narodom se počelo pričati, da je neko dobro omastio brke od onih posječenih omorika i borova.

Ja sam, nisam nikad dorastao do Anđinog brda, ostao sam na onom brdu iznad hotela. Imao sam ja tih godina neke skije drvenjače, skijao jedno vrijeme u gumenim čizmama, dok nisam nabavio gojzerice, ali moj startna pozicija se nikad nije popela visočije od one pomenute zukve, ali to je opet priča, sama za sebe i potpuno individualna. Nije se uopšte uklapala u onaj trend onog vremena, a za to je kriv, kao i za mnoge stvari u mojoj mladosti koje nisu išle tokom koji sam ja želio, moj stari. Negdje u petom razredu osnovne bio nam nastavnik fizičkog, već više puta pomenuti Petko i on nekako izburgija da mi đaci možemo preko škole naručiti prave one skije, elanke, sa velikim popustom. On je nas zainteresovane (a ja bio među prvima) ono izmjerio, zapisao i naručio. Sjećam se kao danas, da se trebalo platiti pet hiljada dinara za te skije. Ja poručio, trebalo je samo još platiti. Kažem kući, sav radostan, šta sam uradio, a ono zid ćutanja. Majka me tješi, ono, ma što će ti to sine, noge da polomiš i onda istorijske riječi mog starog, kad sam tražio pare: „Ni govora, zar hoćeš da bogalja hranim“. Tako ja ostah uskraćen za bilo kakvu pomoć. Osim toga, prešutao sam im ono najvažnije, da sam skije već poručio. Onaj ko nije znao Petka i njegovu tešku ruku, to uopšte ne bi ozbiljno svatio, ali mi koji smo to znali, znali smo takodje koliko je stvar ozbiljna. Suočen, već kao klinac, tim ozbiljnim problemom, bacio sam se na traženje para. Gdje skupiti toliki novac? Sestra je nešto imala al od nje izvući dinar je bila nemoguća misija. Nekako sam i obio njenu kasicu (svako imao svoju, bile neki poklon od Privredne banke), bila tu kod nje neka hiljadarka, a ona kad je to otkrila, digla je toliku dreku, da sam joj morao vratiti pare, pogotovo kad je rekla da će reći starom, za šta mi trebaju pare. Jadan ja, potučen do nogu, sam se bacio u traženje izlaza iz te situacije, jer valjalo je Petku na oči. A onda mi pade na pamet moja nena, očeva majka, koja je mene od svih unuka najviše voljela. Iz iskustva znam da mi nijednu želju nije nikad uskratila. Ona je živjela u Vogošći kod svog najmlađeg sina, mog amidže i tako ti se ja jednog vikenda sam zaputim u Vogošću. Znam da je bio i zimski raspust. Moja nena se obradovala da je unuk nije zaboravio, ma nije me iz ruku ispuštala. Mašala, unuk joj maksuz i to sam toliki put prešao, samo nju da vidi. A ja već bio pripremio laž, kako da pare izvučem. A laž je morala baš biti orginalna da bih raznježio staricu. Elem, prešao ja na stvar. Moja nena je stalno govorila, da joj je još dočekati praunuče od najdražeg joj unuka, pa da može na miru umrijeti i tako ja njoj rekoh da sam ja odlučio da se ženim i da moram početi skupljati pare za svadbu. Eto niko me ne svata ozbiljno osim nje i ja došao da tražim pomoć. Treba mi najmanje pet hiljada za početak, da zaprosim mladu, da kupim prsten i sve što uz to ide. Nena me gleda ozbiljnim očima i onako, kako samo ona zna progovori: „Mašala, mašala, e nek sam i to dočekala, da unuka oženim, nego kakva je mlada. Jel iz fine kuće?“ „Ma jašta je, iz bolje kuće ne može biti“, počeh ja petljati. „A da ti nju sinko nisi upropastio, kad je to sve tako nabrzaka“,sad će već prijekorno moja nena. Ja, kao neko sa dvanaest godina, ne znajući taj riječnik, ni značenje te riječi, onako naivno rekoh: „Pa bona neno, ako ću je upropastiti, kako ću je onda ženiti?“ „E fala dragom Bogu, nek je nisi upropastio, nego sad mi reci za šta ti trebaju pare?“ I tako se ja otvorim, izjadam se da niko ne zna moju strast za skijanjem, svi me vide već bogaljem. Rekoh i da sam poručio skije i da ne smijem Petku na oči dok ne donesem pare. I tako ja dobih pare. Pao mi kamen sa srca. Ostalo je samo da Petku odnesem novac. Kad je konačno došao taj dan da Petko podjeli skije, niko sretniji nije bio od mene. Skije nisu imale vezove, a sjećam se da su bile lakirane u crveno sa elanovim znakom, a sa donje strane se sjajile kantne i bile lakirane žutom bojom. Da sam mogao spavao bih sa njima, ali strah, šta će stari reći je bio veći. Tako ja odlučim da sakrijem skije u podrum i da ih dobro zamaskiram među drva. Trebalo je sada još samo skupiti pare za vezove, a to je već bio manji dio posla. Nije dugo prošlo od kako sam ja skije zakamuflirao, kad me jedan dan zove stari iz podruma, Bog sami zna šta je tamo tražio. „Hodi ‘vamo gelibteru, a šta sam ja rek’o, da neću bogalja hraniti,ha“, dere se on. Ja pogledam, a ono na cjepalu obje skije presječene sjekirom popola. Nebo mi se smračilo. Ne znam koliko mjeseci nisam sa njim ni riječi progovorio, ako nisam morao. Međutim ono najvažnije je uspio, on je uspio ugušiti moju želju za skijanjem.

Prolazile su godine. Onim klincima iz moje ulice koji su počeli sa skijanjem na Anđinom brdu, skijanje je iz obične zabave, preraslo u način življenja i nerazdvojni dio njihovog života. Jahorina tada, nije bila više tako daleka, a njima je bila, gotovo, druga kuća. Ja sam, čim mi pomenu skijanje i na pitanje, zašto se ja ne skijam sa njima, bivao sumoran i povlačio se u sebe. Srećom da je među nas ubrzo došla košarka, pa i drugi sportovi, tako da sam se mogao preorjentisati na tu stranu. Tih godina sam zime provodio najčešće čitajući pored toplog šporeta i … jedva čekao da zima prođe. Ne znam zašto, ali eto ni danas ne volim zime ni velike snjegove, kad nisam na planini. Kad god mi to dozvoli slobodno vrijeme, od polovine decembra do polovine januara, pokušavam provesti negdje gdje je toplije u to doba godine. Kad sam krenuo u gimnaziju, moji školski drugovi su podrazumjevali to da sam ja dobar skijaš. Sa Pala, ma gore svi skijaju. Gore djete, čim se rodi stave na skije. Bilo je tu i u gimnaziji zaljubljenika, koji su svakog vikenda se vozili na skijanje, na Jahorinu. Ni sam ne znam, koliko poziva i koliko različitih isprika sam nalazio i izmišljao, samo da se izvučem iz te situacije. Skijanje je u međuvremenu postao skup i mondenski sport. Skijaška oprema je postala modernija, nema više žabica i kajasa i cipela gojzerica. Vezovi su bili automatski, pri svakom padu noga je iskakala iz vezova, tako da više nije bilo preloma noga, kao prije. Pa onda one skijaške jakne, živopisnih boja. Sve je to izgledalo prelijepo i … preskupo. Kako onda tako i danas, ne može svačiji džep podnijeti, recimo jednodnevni izlet sa porodicom, na Jahorinu ili Bjelašnicu.

Ja sam, u svakom slučaju taj sport bio izbacio iz spiska prioritetnih sportova, al kad ono hoće sudbina, od toga se ne može pobjeći. Nekako se ja, poslije dužeg vremena, bio opet počeo družiti sa skijašima, sa Anđinog brda. Valjda nas ono muzika spojila i hard rock. Počeli mi svako veče da slušamo muziku pred zdravljakom. Cale donese svoj gramofon, ja i Tupče longplejke, Mićo razvuče kabal od svog balkona dole do nas i udri. Bili tu Mićo, Igor, Bebe, Neban, Kigen. Obično se slušao hard rock, Deep Purple, Uriah Heep, Black Sabath, Stonsi, a tu gitara rastura. Komšije se, normalno, počele buniti, Desimir nas nekoliko puta razjurio „ispred objekta“. Mićo dođe na ideju da se prebacimo u njihovu garažu i tu slušamo muziku. Ne znam ko dođe na ideju da se kupe magneti na one akustične gitare, imao ja jednu i Mićo drugu. I tako, nekako spontano, napravismo i naš prvi bend. Nismo imali prava pojačala, nego smo onaj radio lampaš, EI Niš koristili kao pojačalo i tu bi sad priča išla o našem prvom bendu, ali mi nije namjera o tome pisati. Ja kad sam prvi put ušao u garažu, pogled mi se odmah zakovao za skije, neuredno naslagane u ćošku. Pogledah nijemo Bebeta, on mene i on bez riječi skonta u čemu je stvar. „Šta je, sviđaju ti se, je li?“ „Ma nako, samo gledam, lijepe su“, promucah zbunjeno. „Pa proberi jedne, hajde, vidiš koliko ih ima. Meni svakako klub to kupuje, Hajd uzmi jedne, nemoj se stidjeti.“ „Smijem li ove Fisher?“ „Ma kako ne smiješ, samo uzmi.“ Skije su bile Fisher C4, sa „Marker“ vezovima, austrijske. Znam da je tada Franz Klamer skijao na takvima. Fišerice i one sad moje. Ne znam kako sam ih zgrabio, kako sam kući otrč’o i da li sam se uopšte zahvalio. Mislim da mi je Mićo poklonio neke njegove stare cipele, pancerice. Imao istu nogu ko ja. Znam da je bila kasna jesen mozda 1974. ili 75. i da sam ja, poslije ne znam koliko godina, prvi put željno očekivao zimu i snijeg. Čekao i dočekao. Kad je ono jednom, dobro napadalo, ja uprtio skije i gore pravo kroz Rudića lijeske, prema zukvi. Ne treba ni reći da sam sve sam proprtio. Nisam imao skijaške hoze nego sam onako skijao u swinger farmerkama, tako se naime zvala marka džinsa. Natuko sam cipele u vezove i otisnuo se. Nisam tada znao ni kočiti niti se zaustaviti i vozio se sve do pod Tupčetov prozor, dok se skije nisu same zaustavile, praveći pri tom iza sebe prvu brazdu u snijegu. Mislim da sam čitav dan proveo tako skijajući i svaki put sam uz brdo teglio skije, a onda se po ko zna koji put tog dana spuštao. Mislim da je bila nedjelja i da sam kući, onako sav mokar, izgladnio i krepan došao tek negdje u mrak. Odavno nisam zaspao tako sretan i čitavu noć sam skupljao ono noge, da mi negdje ne odlete. Sljedećih dana, pa i mjeseci sam redovno i gotovo uvijek sam, skijao na tom brdu. Čitaoci će sad pomisliti da sam ja upornošću i jakom voljom i željom, nadoknadio izgubljeno vrijeme i već me vidite negdje u društvu sa Bebetom, Mićom i Pašom kako neustrašivo se obrušavam niz padine Jahorine ili Bjelašnice, međutim, moram vas razočarati. U skijanju vam je kao u matematici, kad jednom propustiš neke lekcije, nemoguće je to poslije nadoknaditi. Jesam ja proskijao, ono rekreaciono. Ali da se mi razumijemo. Da bi neko postao dobar skijaš, tu ti treba i jaka volja i naporan rad i talenat, ali mislim, onako površno, da je tu najvažnije srce junačko i na vrijeme početi. Ja sam skijam i danas i ne stidim se svog umijeća ni u ovim skijaškim mondenskim centrima širom Evrope, ali to je sve ostalo na nekom nivou prosječnosti. Čak sam nekoliko puta izigravao i instruktora, nekim mojim prijateljima, strogim početnicima.

Moju simpatiju iz dječijih dana, ljepoticu Jahorinu, sam dobro upoznao i zaljubio se u nju, dosta, dosta kasno. Sve je ipak počelo slučajno, jednu godinu pred samu olimpijadu. Te zime 1982. na treću, otišao ja na Biro za nezaposlene i ona Seka, kako se zvala službenica, me upita, bi li ja htio raditi preko sezone, gore na Jahorini, eto pripremao se neki Svjetski kup za žene, pa im treba ljudi. Ako imam još koga da povedem. Ma naravno da hoću, rekoh. Pokupim, vječito nezaposlenog komšiju „Hadžiju“, zovnem mog jednog studentskog kolegu Stevu. Negdje naveče u Upiju sjedio sa nekim Pračanima, te pokupim sutradan i njih. Neki su dobili posao da rade na žicama, a mene i još njih desetak smjestiše u „Ciljnu kuću“ malo iznad Rajske doline. Hranili se u domu „Partizan“. U Ciljnoj kući smo i spavali. Sama kuća je bila sva u drvetu i lamperiji, izgrađena na dvije vode u planinskom stilu. Sve je mirisalo na novo i na svježe lakirano. Šef nam bio neki, kako su ga zvali, Ragiban. Fin stariji gospodin iz Sarajeva. On svaki dan išao kući u Sarajevo prespavati, a mene bi zadužio i ostavljao mi ključeve, da se brinem o kućici, kad njega nema. Naš posao je bio da budemo u timu mnogih onih entuzijasta i zaljubljenika skijanja, da se održi Svjetski kup u skijanju za žene. Vozio se spust. Ujutru bi po nas odozdo iz baze dolazio ratrak, tako se, naime zvalo ono vozilo za pravljenje i ravnanje skijaških staza. Mi bi onda tovarili na njega one zaštitne mreže i razapinjali ih sa strane staze. Na onim opasnijim djelovima staze smo stavljali gumirane dušeke i spužve. Takođe smo u cilju postavljali reklame, opremali kontenere za skijaše i za tehniku, neophodnim namještajem. Postavljali tv opremu i monitore. Ma uglavnom sve što treba da bi se jedno takvo prvenstvo održalo. Kad bi nešto hitno zapelo, dolazio bi sam šef baze, na motornim sankama, valjda se Rase zvao, tip zarasto u divlju bradu, koji je mene tako neodoljivo podsjećao na Grizli Adamsa. Pogotovo kad mu se ona dugačka prosjeda brada zaledi na Jahorinskom minusu. On je obično uzimo jednog ili dvojicu sa sobom i vozio tamo gdje zapne. Obično nas je u luđačkoj vožnji vozio na vrh spust staze, gdje je znalo zafaliti snijega, pa smo mi to mjesto posipali onim amonijem nitratom, ustvari nekom hemijom iz vreća, da staza zaledi i da se ono malo snijega gore ne otopi. Znam da je ta smjesa užasno smrdila, po mokraći. Meni je ta luđačka vožnja onim neopisivim krajolikom, obično kad nije bilo skijaša na stazi, ostala zauvjek zapisana u duši. Pa tek onaj reski planinski zrak i gotovo uvijek vedro, plavo nebo. Nekad bi se radilo do pred mrak, pa su nas ratrakom sa upaljenim onim reflektorima vraćali u bazu, a tek tada je sva ljepota te planine, bila u punom sjaju. Nikada poslije, osim jednom na Ayers Rocku u srcu Australie, nisam vidio toliko zvijezda. Kada se taj odsjaj zvjezda još reflektuje na tom kristalnom bjelilu od snijega, onda ti nikakva lampa ni dodatna svjetlost nije trebala, a tek kad je mjesečina…

Mi smo posao završavali obično u pet, u iznimnim situacijama i šest naveče. A onda su veče i planina bili naši. Tu smo noćili mi i turisti. A tada turista, Bože dragi iz cijele Juge, pa i dalje. Da nije bilo ovolikog snijega i zime, ma ko na moru. I dok su Pale već drijemale u svojoj zimskoj dosadi, pogotovo kad je radni dan, na samo tih trinaest kilometara udaljenosti, se tek budio život. Prvo bi večerali u menzi doma „Partizan“, a „Partizan“ je za mene imao posebnu dušu, jer smo tu manje više svi bili lokalci. Pored nas radnika za održavanje Jahorine, tu su se hranili i skijaši iz klubova SSK ili Želje, bili su tu na pansionu, oni sa DIF-a studenti, a često i sa drugih DIF-ova širom Juge. Dom „Partizan“ je bilo nemoguće odvojiti od upravnika tog doma, čika Paje, koji je vazda bio spreman na šalu, a bio pravi domaćin i autoritet u tom domu. Poslije večere se moglo produžiti dalje, kroz šumu i to dobrih možda, pola sata, do diskoteke u „Šatoru“, gdje smo uvijek išli u grupi, od straha od vukova. Ne znam kako je stanje danas, ali tih godina vidjeti vuka na Jahorini, nije bilo nikakvo čudo. Nisam ja bio neki ljubitelj Šatora, jer je vrvilo od nas lokalaca i personala. Meni je centar planete, zvane Jahorina, ipak bio hotel „Jahorina“. Postavljena na najljepšem mjestu, onako otmena. Nekako mislim, da sve što je bilo poznato, na prostoru bivše Juge, a volilo je skijanje tih godina, olimpijskih i predolimpijskih je bilo na pansionu u hotel „Jahorini“. Tek su kasnije primat preuzele „Košuta“ i „Bistrica“. Srce me zabolilo neki dan, kad sam je vidio hotel „Jahorinu“ onako u ruševinama, zapaljenu. Zjapi. Gore na spratu je bila kamin sala i restoran, u prizemlju pivnica i diskoteka. Koliko sam noći samo tu proveo. U to doba je Cera, tu u hotelu radio na izdavanju skija, pa je i meni obećao da mogu tu raditi kad prođe Svjetsko prvenstvo. Mislim da je 05. februara 1983. bilo Svjetsko prvenstvo za žene. Moj posao bio tog dana, da skijašicama, koje su se tu presvlačile i pripremale za start, ponudim čaj i sendvič. Ja sam drukčije zamišljao te svjetske skijašice, ono kad ih vidiš na TV kako se smiju, utegnute u one hoze, kontaš sve misice, a ono u prirodi, one male, zdepaste, guzate, pjegave i sta još da kažem, pogotovo Švabice i Austrijanke. A onda odjednom grom iz vedra neba. Pita me može li dobiti čaj, gleda me duboko u oči, a osmjeh joj ne silazi sa usana. Visoka, vitka, crna. Skide traku sa glave. Duga crna kosa joj u uvojcima pada na ramena, a onda me na engleskom pita, može li se malo raspremiti. Nudim da ode u drugu sobu.

Ma nema veze, ovdje će. Bili sami u Ciljnoj kući. Ona bez ikakvog stida poče otkopčavati silne jakne, podjakne, majice. Nešto je tražila po ruksaku, a gore ostala samo u grudnjaku. Ja zbunjeno okrećem glavu u stranu, vjerovatno sav crven u licu. Nešto ljepše nisam vidio. Primjetila je moju zbunjenost, pa se brzo obuče. Zatraži još malo čaja. Meni ruke još podrhtavaju, ona me gleda smijući se, a onda me rukom blago uštinu za obraz, stavi svoj mali ruksak na leđa, pođe prema vratima i reče mi: „Ćao“. Stigoh da je upitam: „What is your name?“. Ona samo pokaza na startni broj i ponosno reče: „Number six“. Tek tada mi sinu u glavi ko je ona, međutim uspio sam samo izustiti: „Good luck“, ona je već bila nabila skije i nestala dole prema SSK liftu. Ona je pobijedila tog dana, a zvala se Maria Walliser, Švajcarkinja. Poslije je, čujem, napravila karijeru, kao foto model i manekenka. Ja ljepšu ženu nikad do tada nisam vidio.

Čim se završio taj Svjetski kup, prešao ja da radim sa Cerom u skijašnicu hotela Jahorina. Čuvali skije gostiju, a pored toga i iznajmljivali hotelske, pa bogami i naše. Bilo posla preko glave, uvjek stresno, pogotovo ujutru od osam do deset. Mi negdje u ćošku dovukli neki trosjed pa se tu moglo i spavati. Obično smo iz hotelske diskoteke dolazili u ranim jutarnjim satima, bili vječito mamurni na poslu. Nismo takoreći bili ni progledali, a već ujutru gosti nam donose kuvano vino i tako svaki dan. Meni taj period života prošao kao u bunilu, kao u nekom prelijepom snu iz koje ti se žao probuditi. Puno je poznatih ličnosti tada bilo. Frano Lasić je bio zaljubljenik Jahorine, bili oni iz „Četvorice M“. Haris Džinović zabavljao goste u Košuti, a spavao u Jahorini. Gosti hotela su uglavnom bili Slovenci, Dalmatinci i Beogradjani, a nas svi znali. Gdje god da sjedneš, bilo u kamin salu, bilo u disku, dolazi piće sa svih strana. Ljudi su gore bili jako galantni. Ma za najmanju sitnicu, ako mu zategnegneš vez na skiji, neke manje popravke, pa čak nekad i lijep osmjeh su znali nagraditi. Mi bili puni love ko brod, nemaš gdje potrošiti. Neke prominente kao Frano Lasić ili Haris su se presvlačili kod nas u skijašnici umjesto tamo u hodniku, gdje i ostali. Malo protekcije, hajde šta fali. Bilo je tu pred skijašnicom raznih zgoda i nezgoda. Te godine 1983. Bjelo Dugme snimilo album „Uspavanka za Radmilu M“. Cera donio gramofon od kuće, pa iznijeli jedan zvučnik napolje da i gosti mogu slušati muziku dok se obuvaju i presvlače. Kad jedno jutro Željko Bebek sa kćerkom pred našom garderobom. Klinka nekih 13 godina, sva uplakana. On je tješi i pita mene da nisam negdje našao kožne rukavice i kapu, kaže mala izgubila. Meni žao klinke, ali ne znam kako da je utješim. Ništa nisam našao. Poslije jedno pola sata, ja zaboravio za to, Bebek otišao, kad jedna gošća, Slovenka (tako mala, a već Slovenka, hehe) nosi mi neke rukavice i kapu, nekom ispale tamo na parkingu. Uzmem. Gledam poslije rukavice, bijela meka koža, na njima izvezeno „Rosignol“. Vagam ih u ruci i već kontam, ma sto maraka, brat bratu. Kad mi pade na pamet da su to možda one od Bebekove kćerke. Gdje ga sad naći. Popenjem se gore u kamin salu, kad neke sreće, oni još gore sjede. Mala tužna, srce ti se stegne kad je vidiš. Ja pred nju sa onim rukavicama, a njeno lice se u momentu preobrazi u najljepši osmjeh na svijetu. Ma jebo sto maraka, pomislih u sebi, vrijedi onaj dječiji osmjeh toliko. Pita Bebek, kako da se oduži, a meni pade na pamet ona nova Dugmetova ploča, koju nisam skidao sa gramofona. Skočih dolje i doneseh omot, eto nek mi se samo potpiše. I tako ostao potpis na ploči. Uvjek kad čujem onu pjesmu sa tog albuma „Zaboravi, ako možeš“, sjetim se tog događaja. Drugi put, sjedi Haris Džinović kod nas u skijašnici, mi se ono baš s njim sjaranili. Ja Bijelo Dugme ne skidam sa gramofona. Haris imao grupu Sar e Roma i pjevao onda, samo one ciganske. Rekoh mu: „Ma jebo ti ono svoje „Pilem, pilem“, aludirajući na tu jednu cigansku pjesmu, kad ćeš, zdravlja ti, ovako nešto napraviti, ko Brega“. Puno je Miljacke proteklo od tog događaja. Možda neke 1989. – 90. stopiram ja sa Pala, pod petljom dole, za Jahorinu, kad stade auto. Pogledah ko je, kad ono Haris. „Hajde upadaj“, pozva me. Ispričasmo se mi tako. On u međuvremenu postao mega zvijezda estrade. U jednom momentu on gurnu kasetu u kasetofon, a ono od tamo, najveći hit tog vremena. „I tebe sam sit kafano.“ Gleda me lopov onako ispod oka, a brk mu se smije. „Šta kažeš, pilem, pilem, ha?“ Nije zaboravio, poslije toliko godina.

Kad smo imali vremena i kad podmirimo goste, negdje oko podne, jedan dan sam išao na skijanje, par sati, drugi dan Cera. Ja tada nabacio i nove skije Rosinjolke, (proda mi jedan od onih iz „4 M“, na meni novo skijaško odjelo. Sav ono, tip-top, u elementu. Negdje dole prema Skočinama, stao i razmišljam kako da se spustim niz jednu, ko niz nos padinu, čujem radostan glas iza sebe: „Čuvaj Sukiiii“, vidim Bebe preleti preko mene. Vozi spust sa vrha Jahorine… na jednoj skiji. I sjetih se odakli mi ta scena.

Moglo bi se cijeli roman napisati o dogodovštinama sa Jahorine. Moje su možda i puno skromnije, šta su drugi gore doživjeli. Uvjek kažem, druga planeta. Tako blizu Pala, a tako daleko. Svaki put kad se uputim na Jahorinu i kad stignem pred one osmice dole, pred samom Jahorinom, kažem: „Evo me opet, ljepotice moja. Jesam li ti nedostajao?“ Srce mi mi tada veliko… ko planina.

Piše: Suad Džanko

(www.palelive.com)