Огласи
FOČA – Živeći pod turskim jarmom, na granicama sa slobodarskom Crnom Gorom i ustaničkom Srbijom, Jeremići su sa velikim žarom osluškivali srpske bune kojima su se nerijetko i pridruživali
Fočanska porodica Jeremić dala je poznate ljekare i agronome, kujundžije, trgovce, ali i dobrovoljce u srpskoj i crnogorskoj vojsci u ratovima protiv Turaka i Austrougara, naučne radnike, akademike, začetnike i nosioce prosvjetnih, nacionalnih i sportskih društava Srba u BiH.
Zanimljivo je da je ova porodica bila začetnik u mnogo čemu. Osim što je dala prvog domaćeg hirurga u BiH, koji je između ostalog i rodonačelnik istoriografije zdravstva kod Južnih Slovena, a uz njega i vrsnog ortopeda, iz ove porodice potiču i vjerovatno prvi školovani fočanski agronomi koji su u svoj kraj donijeli do tada nepoznate vrste povrća i razne sorte voća.
Jeremići su posjedovali i jedan od prvih bioskopa u ovom gradu u čijoj sali su u toku Drugog svjetskog rata usvojeni „Fočanski propisi“.
Kao istinski prosvjetitelji i vatreni rodoljubi, bili su pokretači „Sokola“, „Pobratimstva“ i „Prosvjete“, a nijedan oslobodilački rat s kraja 19. i početka 20. vijeka nije protekao bez njihovog učešća i njihove velike žrtve.
Iz rodoslova koji je sastavio akademik Risto Jeremić, a dopunio inženjer Aleksandar Jeremić, između ostalog, može se saznati čime su se sve bavili članovi ove porodice, pa tako se nailazi na zanimanja kujundžija, trgovac, terzija, stolar, kinooperater, modiskinja.
Budući da je ljekar po profesiji, Risto Jeremić je bilježio i od kojih su sve bolesti umirali – kuga, pjegavi tifus, dizenterija, žutica, zapaljenje pluća ili u kojim ratovima su ginuli, pa je rodoslov svojevrsni istorijski svjedok zdravstvenih prilika tog razdoblja i doprinosa Fočaka viševjekovnim borbama za slobodu.
Jeremići potiču od plemena Riđana, između Nikšića i Risna, u današnjoj Crnoj Gori, nekadašnjoj Hercegovini, a u Foču su doselili između 1660. i 1670. godine.
Prema porodičnom rodoslovu, njihov predak Jeremija, koji je rođen 1645. godine, nakon što se kratko zadržao u Pljevljima, prešao je u Foču, u Srpsku Varoš, gdje se nastanio i izučio kujundžijski /zlatarski/ zanat, dok je njegov brat Đuro odselio u Bijela Brda kod Višegrada.
Vremenom su od kujundžija postali bogati trgovci i posjednici velike šume na planini Bakić, među prvima u Foči imali su svoje pilane potočare u Dragočavi i bavili se sječom i prodajom šumske građe.
Živeći pod turskim jarmom, na granicama sa slobodarskom Crnom Gorom i ustaničkom Srbijom, Jeremići su sa velikim žarom osluškivali srpske bune kojima su se nerijetko i pridruživali.
JEREMIĆI – I DOBROVOLJCI I LJEKARI I EKONOMI
Jeremići su kao dobrovoljci i u srpskoj i u crnogorskoj vojsci, učestvovali u srpsko-turskim i crnogorsko-turskim, a zatim i u balkanskim i Prvom svjetskom ratu.
Najpoznatiji član ove porodice Risto Jeremić bio je prvi domaći hirurg i jedan od prvih akademika u BiH. Nakon završene srpske škole u Foči i gimnazije u Sarajevu i Dubrovniku, njegov otac Jovo, kao imućan i napredan čovjek, upisao ga je na studije medicine koje je počeo u Beču i završio u Gracu 1897. godine.
Risto je, još kao student, u Foči 1893. godine pokrenuo prvo Sokolsko društvo u BiH, a zatim je osnovao i Trezvenjačko društvo „Pobratimstvo“, koje je bilo podstrek za osnivanje niza sličnih antialkoholičarskih društava kod južnoslovenskih naroda.
Bio je među osnivačima „Prosvjete“ u BiH i jedan od njenih prvih predsjednika, a iza sebe je ostavio i veliki broj naučnih radova, ne samo iz medicine, već i antropologije, etnologije, porijekla stanovništva, istorije zdravstva.
NJegov brat od strica Todor Jeremić takođe je bio ugledni ljekar i svojevremeno „jedini ortopedski stručnjak u BiH“, a medicinu je završio u Beču 1911.
Todor Jeremić je za vrijeme Kraljevine biran za narodnog poslanika, živio je u Banjaluci, gdje je za života, kako su to pisale novine, bio najpopularnija ličnost.
Obojica su bili srpski dobrovoljci u balkanskim ratovima, a Todorov otac Aleksije je bio dobrovoljac u srpskoj vojsci u ratu 1876. godine.
Za učestvovanje u nacionalnom preporodu, u čemu su imali istaknutu i vodeću ulogu, Jeremići su platili visoku cijenu – Austrijanci su ih surovo kaznili u Prvom svjetskom ratu.
Ristov otac Jovo i Todorov otac Aleksije preminuli su od austrijske torture 1915. godine kao zatočenici u logorima u Mostaru i Aradu, a iste godine u logoru u Doboju skončao je i njihov rođak Vukadin Jeremić, terzija i trgovac.
U dobojskom logoru je umrla i Vukadinova dvogodišnja kćerka Fima, a kao dobrovoljac u srpskoj vojsci kod Višegrada je 1915. poginuo i njegov sin Uglješa od 18 godina.
Stradanje Vukadinove porodice nastavljeno je u Drugom svjetskom ratu, kada je u ustaškom logoru u Jasenovcu ugašen život njegovog sina Steva, kinooperatera, koji je u Foči držao jedan od prvih bioskopa i među prvima imao automobil.
U sali njegovog bioskopa, kako je zapisano u porodičnom rodoslovu, komunisti su 1942. godine donijeli „Fočanske propise“, prve zakone nove Jugoslavije.
Od Vukadinovog sina Dejana, koji je bio stolar, unuk Dejan Jeremić, doktor hemijskih nauka, danas živi u Beogradu.
NJegov otac Aleksandar, inženjer telekomunikacija, dopunjujući rodoslov Jeremića zapisao je da je Hristina Rista Jeremić, druga Vukadinova ćerka, koja je preživjela oba rata, bila modiskinja – bavila se izradom i prodajom pomodne ženske robe, a zanat je učila u Pragu.
Risto Jeremić je 1915. osuđen u „Veleizdajničkom procesu u Banjaluci“ i tamnovao je u austrijskim kazamatima u Sarajevu, Banjaluci i Zenici tri godine.
Kako je zapisao, glad ih je u Zenici morila od zore do mraka – dobijali su hljeb od mekinja i pilotine od drveta, jeli su travu i koštice od šljiva koje su stražari bacali, prebirali po smeću da bi preživjeli.
„Usled slabosti srca, nastupiše gladni edemi /otoci/ sa silnim mokrenjem, koje je ljudima smetalo spavati i do kraja ih iznurilo… LJudi padahu kao snoplje, naročito obični kažnjenici, koji su mnogobrojno podlegali“, zapisao je Risto Jeremić u „Svetlim uspomenama iz tamnih dana“.
Na srpskom vojničkom groblju „Zejtinlik“ u Solunu među hiljadama srpskih junaka sa Solunskog fronta počiva i Vasilije Jeremić, Ristov nešto dalji rođak, a još jedan Vasilije Jeremić, brat ortopeda Todora Jeremića, bio je dobrovoljac u crnogorskoj vojsci i preživio je Veliki rat.
Među fočanskim Jeremićima borcima pominje se i Niko Jeremić, koji je kao pripadnik srpske vojske poginuo u Srbiji u Srpsko-turskom ratu 1876. godine.
Mihailo Miho Jeremić, rođeni brat Rista Jeremića, na početku Prvog svjetskog rata sa porodicom je izbjegao u Nikšić, gdje mu 1914. od dizenterije umire sin Novak.
Miho se priključio crnogorskoj vojsci sa kojom je 1915. učestvovao u kratkotrajnom oslobođenju čelebićkog i fočanskog kraja. Nakon kapitulacije Crne Gore sa porodicom je izbjegao u Italiju u Napulj, pa u Švajcarsku, odakle se vratio nakon rata.
Mihailo je, priča njegova unuka Spomenka Jeremić Marge /Marguet/ bio agronom, odnosno ekonom, kako se tada zvalo to zanimanje, a njegova supruga Jovanka, rodom od Manojlovića iz Sarajeva, bila je učiteljica.
Višu poljoprivrednu školu Mihailo je završio u Mariboru, pa je, osim što je naslijedio porodični posao i bio vlasnik pilana, u svom voćnjaku u vrh Srpske Varoši, u naselju Vrantegovi, uzgajao čak 50 sorti jabuka i više vrsta šljiva, kruške i raznog voća. Tu je izgradio čitav sistem za navodnjavanje sa glavnim bazenom i kanalima.
„Znam da su bile šljive `renklote`, bila je samo jedna, nigdje ih drugo u Foči nije bivalo, veoma ukusne, mesnate, dosta velike. Tek u Lozani sam saznala kako se u stvari te šljive zove – `Ren Klod`, u prevodu `kraljica Klod`“, kaže Spomenka.
U samoj Foči, u blizini današnjeg Doma zdravlja, gdje se sada nalazi porodična kuća Jeremića, Mihailo je podigao vinograde.
Umro je u Zagrebu 1923. godine, a istim poslom nastavio je da se bavi njegov sin Božidar, poznatiji kao Boško, Spomenkin otac, koji je završio Višu poljoprivrednu školu u Valjevu.
NJih dvojica su, osim raznih vrsta voćaka, u Foču donosili i do tada nepoznate povrtlarske kulture, pa su prvi počeli da uzgajaju šparglu, ren, celer i razno drugo povrće.
„U Foči niko nije znao šta je špargla, a mi smo je imali u bašti, takođe ren i celer. Deda Mihailo bilo gdje da je našao primjerak voća ili povrća ili da je znao da negdje postoji, nabavljao bi da ima na svom imanju“, priča unuka Spomenka.
Zahvaljujući znanju i vrijednom radu, Mihailo i Boško mogli su da se pohvale velikim prinosima i krupnim primjercima, između ostalog, paradajza, paprike, tikve koje su često izlagali po sajmovima i osvajali nagrade.
NA MJESTU KUĆE JEREMIĆA IZGRAĐEN DOM JNA
Kuća Jeremića nalazila se u glavnoj ulici u Foči, koja je u vrijeme Kraljevine nosila naziv Nikole Pašića /današnja NJegoševa ulica/, odmah pored Srpske banke i štedionice u čijoj direkciji su, do Prvog svjetskog rata, bili Mihailov i Ristov otac Jovo i njegov brat Aleksej.
Pored se nalazila i osnovna škola za koju su, priča Spomenka, zemljište poklonili Jeremići.
Objekti u Pašićevoj ulici oštećeni su u savezničkom bombardovanju 1944. godine, a ono što su započeli saveznici dovršila je nova vlast nakon Drugog svjetskog rata.
Kuća Boška Jeremića je nacionalizovana i srušena zajedno sa bankom i na tom mjestu je izgrađen Dom JNA – današnja zgrada Centra za kulturu i informisanje, dok je u kući njegovog rođaka Toma Jeremića u naselju Livade nakon rata otvoren Đački dom.
Boško je namjeravao da, od porušenog materijala, novu kuću podigne prekoputa na zemlji Jeremića, ali je država i tu imovinu nacionalizovala, a potom je na tom prostoru izgradila hotel.
„Dobio je obavještenje da nosi materijal, jer mu se oduzima i taj plac“, kaže njegova ćerka.
Boško Jeremić tada se sa porodicom preselio na svoje poljoprivredno imanje iznad Srpske Varoši, tačnije u Vrantegove, gdje su Jeremići živjeli za vrijeme Turaka.
Krajem sedamdesetih godina 20. vijeka novu kuću podigao je u blizini Doma zdravlja, gdje su nekada bili njihovi vinogradi, a gdje danas živi porodica Boškovog sada pokojnog sina Mihajla, koji je bio poznati fočanski novinar.
Taj dio grada, priča Boškova ćerka, gdje se umjesto zasada vinove loze sada nalaze privatne kuće, na nekadašnjem zemljištu Jeremića, koje je takođe nacionalizovano, stari Fočaci i danas zovu vinogradi.
„`AJDE, BOŠKO, SAD SE PERI“
Dobrota kojom je zadužio komšije spasla je Boška na početku Drugog svjetskog rata kada su muslimanske ustaše pobile viđenije fočanske Srbe, ali tamnicu nije mogao izbjeći.
Boško je tokom Drugog svjetskog rata hapšen u više navrata od svih mogućih vojski koje su se često smjenjivale, a Spomenka Marge priča da, kada bi jedna vojska otišla, a druga došla, Boško je morao da se pravda zašto je ostao živ.
„`Ajde, Boško, sad se peri – bila je rečenica koja bi dočekala mog oca kada bi druga vojska ušla u grad. Jednom prilikom, Boško se u zatvoru pretvarao da je bolestan i počeo je da viče – dizenterija, dizenterija! Stražari su mu u strahu otvorili vrata i pustili ga da pobjegne. Tada je otišao u šumu gdje se krio“, navodi njegova ćerka, koja je u Foči završila Učiteljsku školu, a već 50 godina živi u Švajcarskoj.
Pred kraj rata Boška su, priča njegova ćerka, vrbovali partizani i poveli sa sobom, ali im je već kod Ustikoline pobjegao i vratio se u Foču, čvrsto se držeći opredjeljenja da se, videći pogubnost srpskih podjela, ne svrstava ni u jednu vojsku.
Nakon rata, Boško Jeremić je lažno optužen da je sarađivao sa Nijemcima, a opet mu je jedina krivica bilo to što je ostao živ, pa je tri i po godine odrobijao u Stocu.
Boško je jedno vrijeme radio u opštini, a nakon što mu je oduzeta i srušena kuća napustio je državnu službu i više nije htio da, kako je govorio, radi za komuniste.
Živio je od poljoprivrede, a odbio je i ponudu da bude direktor novoosnovane zemljoradničke zadruge.
RISTO UPOZORAVAO NA POSLJEDICE STVARANJA UKRAJINSTVA I JAZA IZMEĐU SRBA I HRVATA
Risto Jeremić je bio veliki srpski rodoljub i istinski borac za ujedinjenje Južnih Slovena, smatrajući i naučno dokazujući da su Srbi i Hrvati jedan, kako je govorio, dvoimeni i dvoazbučni narod.
Još 1908. godine, odgovarajući na publikaciju „Hrvatska Bosna“, koja obiluje lažima i uvredama Srba, a za čijeg pisca kaže da je nesavjestan i nedoučen, upozorava na rđave posljedice po budućnost naroda kada se, kako kaže, nauka počne uprezati u kola politike.
On 1921. godine piše o pogubnim posljedicama djelovanja Austrije i „bečke škole“, koja je između ostalog, govorio je Jeremić, stvorila „Ukrajinstvo“, iskopala jaz između Srba i Hrvata, Čeha i Slovaka, pomogla odvajanje Slovenaca od Srbohrvata, oglasila Maćedonce zasebnim jugoslovenskim plemenom i podupirala aspiracije Bugara i Arbanasa na Staru Srbiju i Maćedoniju.
„Stvorila je teoriju da su Srbi i Hrvati dva zasebna naroda, počela je bila da stvara bosansku naciju, iznašla je za srpskohrvatski jezik naziv `bosanski`, izumela bogumilsku veru, da bosanskohercegovački Srbi nisu slovenskog, već romanskog porekla – Vlasi. Tako izvitoeprenu nauku je bečka škola sejala pune četiri decenije putem škola, knjiga, novina i živom rečju“, pisao je Jeremić.
„DANAŠNJE VRIJEME SMIJAĆE SE RISTU JEREMIĆU“
Gdje god je radio, ostao je upamćen kao jedan od najboljih hirurga i svuda se pričalo o lakoći njegove ruke i spretnosti njegovog hirurškog noža. Kako je zapisao njegov potomak, fočanski novinar Mihajlo Jeremić, naročito je pobrao slavu kada je sedmogodišnjem dječaku uspješno obavio operaciju na srcu izvadivši mu iz tog najtananijeg ljudskog organa revolversku kuglu.
U Kalendaru „Prosvjete“ iz 1931. godine, između ostalog, kaže se za Rista Jeremića da nikada nije dozvolio familiji da se vozi u bolničkom, njemu dodatom fijakeru, jer je isticao da se on upotrebljava samo u službenim poslovima.
„I on lično nije hteo nikad u njemu otići u grad, ako nije išao službenim poslom. Današnje vreme smejaće se Ristu Jeremiću“, pisala je „Prosvjeta“.
RISTOVI NASLJEDNICI IZBJEGLICE U POSLJEDNJEM RATU
Boškov stric Risto Jeremić, između ostalog, bio je počasni doktor Univerziteta u Beogradu, počasni član Srpskog lekarskog društva i član Naučnog društva BiH, preteče Akademije nauka i umjetnosti.
Kao hirurg radio je u Tuzli, Sarajevu i Subotici, gdje je i predavao kao profesor sudske medicine na Pravnom fakultetu, te u Mostaru. U Tuzli je imao i svoj sanatorijum, gdje su mogli da se liječe svi, bez obzira na imovno stanje.
Smatra se i začetnikom istoriografije zdravstva na ovim prostorima.
Rođen je 18. maja 1869. godine u Foči, a preminuo je 16. septembra 1952. godine u Mostaru, gdje je i sahranjen.
Sa Anikom Šole iz Mostara Risto je imao kćerku Mirjanu, koja je kao beba umrla, te sinove Ivana i Milana, koji je takođe bio ljekar.
Milan je živio u SAD, gdje je i umro, nije se ženio i nije imao djece, dok se Ivan, koji je bio inženjer, nakon radnog vijeka u Australiji kao penzioner vratio u Mostar gdje se oženio, ali nije imao djece.
U posljednjem ratu, morao je bježati iz Mostara, priča Spomenka, i nakon izbjeglištva po inostranstvu skrasio se u Beogradu, gdje je i preminuo.
BALKON JEREMIĆA GOVORNICA U FOČANSKOJ REPUBLICI
Zanimljivo je da je sa balkona kuće Mihaila i Boška Jeremića u tadašnjoj Pašićevoj ulici, koju će nakon rata nova vlast nacionalizovati i porušiti, partizanski komandant iz Pive Obrad Cicmil 23. januara 1942. godine, tri dana nakon što su četnici Foču prepustili partizanima, održao čuveni govor na prvom partizanskom narodnom zboru, kojem je prisustvovao i Josip Broz Tito.
Cicmil je sa svojim Durmitorskim odredom dočekao Vrhovni štab poslije Igmanskog marša, a u govoru je, kako je zapisano u Muzeju Stare Hercegovine, okupljenom narodu objašnjavao ciljeve Narodno-oslobodilačke borbe.
U jednom od intrevjua, početkom sedamdesetih godina kada ga je novinar upitao da li se sjeća nekog od brojnih govora održanih prilikom njegovih posjeta, Tito je izdvojio baš govor sa balkona kuće Jeremića.
„Kako ne, sjećam se kada sam došao u Foču jednog sjajnog govora koji je održao Obrad Cicmil. Nikada ranije nisam čuo takav govor. Bile su ratne godine, ali sam govor i besjedu zapamtio“, odgovorio je Tito.
Cicmil, koji je kasnije ranjen na Sutjesci, bio je poznat kao veliki junak, a njegovom zaslugom, kako piše „Riječ Pive“, na planini Pivi izbjegnuta su međusobna ubijanja partizana i četnika.
(www.palelive.com/Srna)
