Огласи
To je bio porodični zavjet kojim se u početku bavila samo žena -domaćica, da bi je kasnije naslijedili i muški članovi familije.
„Prvu pčelu čiča Milorad našao je u bukovom drvetu u planini Dikavi i donio je našoj kući u Staniševac, gdje je o njoj brigu preuzela moja majka Milenka“ – priča Boško o nekadašnjem pčelarenju.
Trmku /košnicu/ je od borovog ovrška, okrenutog naopako i ispletnu tankim ljeskovim prućem, pa nalijepljenu pomiješanom smjesom balege i živog kreča i iznutra namazanu pčelinjom travom, uradio Boškov stic Đole.
„Pčele su nam se `dale`, pa smo imali i do 85 trmki koje su bile poredane na zidu mlječara na tri sprata, s tim da su na prvoj polici bile društva `starki`, pa onda `prvljenci`, `drugljenci`, `trećaci` i na kraju rojevi od `prvljenaca`“, prisjeća se Boško.
„Med je iz trmki Milenka vadila obično na Krstvodan, kad su se i brale jabuke `zečuše`. Ona je govorila: Dođite da `bijemo` pčele.
U tom činu su učestvovale i žene iz najbliže familije. Milenka bi iz trmke istresla pčele na dasku, zapalila po njima barut iz kapisle, a one koje su preživjele `stabla` je nogama. Djeci koja bi se okupila oko pčelinjaka po kašiku meda je stavljala na list trave repušine i ona bi ga tako lizala, kličući od radosti“ – priča Boško.
Prema Boškovim riječima, med se cijedio tako što se saće stavljalo u lanene krpe, pa je onda med istiskivan gnječenjem rukama i sa dva specijalno oblikovana komada drveta.
„Med se ostavljao za zimu u zemljane ćupove i postavljao na sto na Đetinjce, Materice, Oce, Veliki petak i Badnji dan ili kad dođu važni gosti“, kaže starina.
On priča da je vosak sa ostatkom meda nazivan voskoćetina. Voskoćetina je ubacivana u šerpe, dodavana je voda i ta smjesa zagrijavana na šporetu. Vosak bi isplivao na površnu, a med, pomiješan sa vodom, Milenka bi stavljala u tanjir, preko toga slamke i tako prihranjivala pčele u trmakama.
Da bi se načinila velika svijeća za krsnu slavu – Jovandan, majka bi im rastopila vosak pored vatre, „učinila“ ga rukama, stavila na sto kao da mijesi pitu i u sredinu ubacila laneni kanap. To bi onda umotala i oblikovala i tako bi nastala slavska svijeća.
Male svijeće su pravljene tako što je u rastopljeni vosak u posudi umetano račvasto drvo, a kroz njega provlačen konac koje su na dva kraja vukle žene. One su prilikom svakog provlačenja čekale da se vosak stvrdne i tako stvorena masa se sjekla u svijeće željene dužine. „Takve svijeće su u selu zvali `provlakovi` ili `svici`, kaže Boško.
Iako se u pčelarastvu u to vrijeme od pčela iskorištavao samo med i vosak, i voskarina je imala svoju namjenu. NJu su žene grijale, umotavale u lanene krpe i privijale na tijelo kao lijek od reume ili upale zglobova.
U tim godinama nije bila poznata bolest varoa, nozemoza ni američka trulež. Pčele su umirale jedino zbog gladi ili ako bi se u košnicu uvukao miš.
„Majka je govorila – `opoganio mi miš trmku`. Pčele su miša koji je jeo saće ubijale i `balzamovale` ga propolisom, ali bi i same uginule zbog nedostatka hrane i iscrpljenosti“, priča Boško.
U njegovim sjećanjima posebno su označeni događaji kad se za jedan dan rojilo i po nekoliko društava iz trmki.
„Tada su, kad se roj digne, žene i djeca uzimale kamen i jednim o drugi udarale, bacale zemlju za pčelama, prskale ih vodom i govorile `Zemlji, maco, zemlji maco`. Roj se tada spuštao na granu, odakle je `skidan` u okrenutu trmku, nasađenu na drvene rogulje“, sjeća se Boško.
Boškovo objašnjenje za ritual udaranja kamena o kamen jeste da se na taj način od pčela imitirao zvuk koji proizvodi matica, a voda kojom je roj priskan kod nje je izazivala osjećaj da pada kiša i da se „prizemlji“.
NJemu je pčelarstvo hobi i kada je broj društava spao samo na jednu trmku, prebacio je roj u savremenu DB košnicu i nastavio pčelarenje. Tako je dogurao do 27 društava – kad je, jer se razbolio, pčelinjak morao da proda.
Starina je dobro zapamtio zavjet koji mu je majka ostavila: „Održavaj pčelu iz Dikave, to ti je živi spomen na strica Milorada“.
Med se i danas, kao posebna čast, donosi gostima na sto i služi na slavama odmah nakon uzimanja osvještanog žita. Pčelari kažu da je lijepo i zdravo da se služi u zemljanim činijama, a umjesto metalnih da se koriste drvene kašike.
(www.palelive.com / Srna)
