Kako je Heinrich Renner vidio Pale krajem 19. vijeka

Heinrich Renner je obišao Bosnu i Hercegovinu u toku Austro-ugarske okupacije i u Berlinu 1895. i 96. napisao knjigu „Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko“.

Renner se toliko zaljubio u predjele kojim je putovao, da je Bosnu i Hercegovinu nazvao svojom „drugom domovinom“. Detaljno je opisao predjele, ljude, običaje i vjerovanja, pa njegovo djelo predstavlja dragulj u istraživanju istorije Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina, onakva kakva je zaista bila u to vrijeme. Knjiga je jak stub koji opovrgava novopisanu istoriju „takozvanih“ istoričara.

Isječak koji detaljno opisuje Pale i okolinu prenosimo u originalnosti:

„Bilo je to jednog petka početkom septembra, kada smo fijakerom upregnutim dvama kršnim konjima, a iznajmili smo taj fijaker od Vejsila Sarajčića u sarajevskom Tašli-hanu, krenuli iz bosanskog glavnog grada prema jugoistoku, onim putem koji je uprkos svoje neprohodnosti vijekovima bio glavna trgovačka veza između Novog Pazara i Soluna. U doba kada je Napoleon I harao kontinentom, ovaj put, kojim je gazila samo natovarena stoka, doživio je svoje zlatno doba. Kolonijalna se roba iz Soluna dopremala u Sarajevo, a odavde prema Brodu, a zatim se uvozila i krijumčarila u kopnene zemlje. Pričalo se da je put posut zrnima kafe; svako malo bio je neki han, i tu su grčki i srpski trgovci zaradili velike pare. Ali pošto je Napoleonova vladavina okončana, tako je prestala i deblokada na kontinentalnim putevima, pa tako opade broj kolona s natovarenom stokom, bez traga nestadoše hanovi i karavani, samo bi još pokoji lijepo sazidan bunar podsjećao na davna zlatna vremena.

Danas ne morate jahati na leđima konja po uskom i tegobnom putu preko Alifakovca na lijevoj obali rijeke Miljacke. Danas ispod tvrđave na gradu vodi odličan put po desnoj obali rijeke, pokraj izletišta Darive usred brda i stijena. Lagano se put penje, stižemo do Kozije ćuprije jednog pravog remek-djela osmanske arhitekture. Dvije hridine, što na ovom mjestu sužavaju Miljacku, poslužile su kao prirodni temelji, a onda je u jednom jedinom luku sazdan most nad provalijom. Kako bi se taj luk rasteretio, s obje njegove strane ostavljene su velike okrugle rupe, tako da se most i po ovome uklapa u divlje romantično okruženje. Duboko dolje u kamenitom koritu pjeni se zelena Miljacka, s druge strane rijeke nadimaju se okomito padine Trebevića, ostavljajući jedva malu pukotinu kojom stižete do „Ivinog spokoja„. Po desnoj strani izlomljene hridine zatvaraju put koji se sada u dugim zavojima penje u visinu. Jedna kafana primitivom baščom pruža prolaznicima i izletnicima mjesto da predahnu. A dalje, gdje se desna obala nešto slabije uspinje, nalazi se turski mezaristan s velikim nadgrobnim spomenicima koji nisu ukopani u zemlju, već u donje ploče od mekšeg kamena. To je jedno šehidsko mezarje u kojem počivaju poginuli u minulim borbama za islam. Kao hrišćanski spomenik na te iste borbe, na lijevoj obali stoji razrušena tvrđava, zvana „Stari grad„, koja se ranije zvala „Hodidjed„. Ova tvrđava je oko polovine 15. vijeka bila jedno od uporišta turskih vojnih snaga, odakle su one pokušavale da osvoje druge prostore u Bosni koji su još bili pod hrišćanskom vlašću.

Godine 1459. Dubrovčani su poslali ugarskom kralju depešu, u kojoj su ga obavijestili o tome da je bosanski kralj spalio mnogoljudni i veliki grad Hodidjed, te da je tvrđava pod opsadom. Tada ili još mnogo ranije, kada se uzelo gađati Stari grad s Trebevića i kada je preotet od hrišćana, tada pogiboše šehidi koji dadoše svoje živote za kur’ansku istinu. Na vrhu strme hridine, gdje je nekad stajao Stari grad, stoje ruševine zidina. Padine, kojima prolazi put, obrasle su šumom, i već se vidi korist od zaštite šume, što je uvedena. Na mjestima gdje su nekada šuma sjekla nelegalno, do mile volje, danas je sve sanirano. Kod hana Dervente zastali smo, da malo predahnemo. Ovdje se račvaju putevi za Mokro i Romaniju. Na ovom putu ima dosta prometa, prestižemo sve jedna kola za drugim, natovarena brašnom, pivom ili dijelovima za mašine.

Kolone stoke pretežno natovarene drvima ili sjenom, sve one idu prema gradu. Pored stoke ide ponekad neka seljanka koja bi marljivo radila sa vretenom, a uz to je pazila da se životinje blagovremeno sklone s puta. Po vratolomnim stazama na lijevoj obali Miljacke penju se stada ovaca i koza; na njih paze djeca koja vrlo spretno skakuću po kamenju, a pri tome pjevuše. Han Derventa je dosta pristojno svratište za kola, i čini se da posao dobro ide jer na stajskim vratima visi šest ovnova, tek zaklanih. Vlasnik ovog hana je jedan Hercegovac koji je sebi s druge strane puta sagradio višespratnu kuću od kamena s lijepom baščom.

Opet novo doba! Prolazimo pokraj hana Ljubogost i zalazimo u predivnu crnogoričnu šumu koja je većim dijelom ograđena. Slika krajolika mijenja se stalno; nestaje visokih golih brda, umjesto njih javljaju se zaobljene glavice obrasle posvuda gustom crnogoričnom šumom. Usred tog krasnog predjela nalazi se mjesto Pale, koje je danas ljetnikovac za mnoge Sarajlije. Na jednom osamljenom vrhu, poput neke tvrđave, uzdiže se jedna kasarna, a uz cestu s obje strane nalaze se goleme građevine u švajcarskom stilu koje su vrlo lijepo skrivene u zelenilu. I engleski konzul gospodin Freemann ima ovdje ljetnikovac. Tu ima jedna dobra gostionica u kojoj se može jesti i piti. To je ovako jedna mala dosta čista radnja locirana izvan samog naselja. A krajolik sve ljepši i ljepši.

Preko Kadinog hana i Gorovića stižemo na visinu od 1050 m na obroncima Viteza, s obje strane rasprostire se golema hrastova šuma; nju prati stogodišnja bukova šuma. Krećući se Grabovicom, pa zatim Pračanskim potokom, stižemo do najvažnije stanice između Sarajeva i Goražda, a tu je i Prača, koja je smještena u jednoj dolini. U međuvremenu se vrijeme pogoršalo, počela je padati kiša, i u momentu kad je naš kočijaš Mušan zastao pred „Gostionicom kod Andre“, krenu strašna oluja. Ali mi smo se uspjeli skloniti, pa smo u jednoj skromnoj i čistoj gostinskoj sobi pričekali dok prođe nevrijeme. Bio je prostrt stol za trojicu časnika s te stanice; gostioničar spremi još jedan za nas dvojicu, i brzo se mi upoznasmo s tom trojicom, koji su nas vrlo ljubazno, kao što to čine gotovo svi monarhijski časnici, obavijestili o onome što je nas interesovalo. U njihovom društvu odmor nam je i prebrzo prošao.

Prača se danas sastoji od nekoliko skupina kuća lociranih uz potok. Nekada je ovdje bio grad s 60.000 stanovnika, i već za bana Ninoslava spominje se u jednom dokumentu iz 1244. kao sjedište biskupsko. Čuo sam i da se u haremu jedne ruševne džamije nalazi jedan rimski sarkofag, koji nisam vidio. Osim toga, tu se nalaze i srednjovjekovni nadgrobni spomenici s ornamentima i freskama. Oni najveći nalaze se u Asbotu, udaljenom 1,5 km jugistočno od Prače na dvoru Pavlovac, ispod, kojeg tjesnacem prolazi put. Pavlovačke ruševine stoje na jednom humu ispod klisure Vlaške stijene na lijevoj obali Prače. Dvor je nekada pripadao „Comitatus Borac“ (Boračkoj župi), i bio je vlasništvo kneza Pavla Radenovića, kojem su još pripadali Prača, Dobrun, Ustikolina na Drini, Vlasenica, Olovo, čak i jedno vrijeme, grad Vrhbosna. Dubrovački poslanici zovu ga „Novi in Prata“, a oni su Pavlovog sina Radoslava posjetili 1423. godine. Grad je već bio razrušen 1550. godine. Opet je vedro, po svježem vazduhu vozimo se duž plodnih pračanskih polja, pored jedne velike parne pilane. Onda napuštamo ovu rječicu, koja u istočnom pravcu kroz guste šume  i uvale krči put prema Drini. Put naglo skreće prema jugu i krivuda penjući se uz Ranju. To je jedan visoki planinski greben s rastinjem specifičnom za ovo podnevlje. Svuda gusta hrastova i bukova šuma, ponegdje pokoja topola, crnogorično drveće, a u višim predjelima dočekuju nas breze.

Divni zvončići proviruju kroz šumsko zelenilo, svuda polomljena debla na kojima buja nova vegetacija. U nižim se predjelima s vremena na vrijeme otvaraju vidici; čini vam se kao da unaokolo talasa zeleno more. Ovdje je mirno i pusto, a prije nego što je prokrčena cesta kroz ovu divljinu, ovi krajevi bili su poznata skloništa hajduka, pa su zbog toga karavani natovareni skupocjenom robom išli samo uz vojnu pratnju. Prošao sam dva puta ovom cestom 1879. godine. Tada sam bio i najozbiljnije upozoren na moguću opasnost. Bosanske vlasti rastjerale su hajduke, tako da se danas ovuda može slobodno putovati…“

Nastaviće se…

(www.palelive.com / materijal prikupljao V.Janković)