Kako je nastala pjesma o Seljaku sa Pala (Prvi dio)

Austrougarska je objavila rat Srbiji 28. jula 1914. godine, nakon odbijanja Srbije da potpiše ultimatum. Mjesec dana prije, tačnije 28. juna 1914. godine, Gavrilo Princip je izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda.

Odmah nakon ubistva Ferdinanda počelo je hapšenje Srba, ubijanje, vješanje, vezivanje u okove, odvođenje u Sarajevo i logor u Doboju. Prvi na udaru su bili seljaci iz Pala od kojih su Dobroslav Jevđević i Trifko Grabež (članovi Mlade Bosne) učestvovali u atentatu.

Grabež je bio sin paljanskog sveštenika, a bombu i revolver koji je nosio je sakrio kod rođaka Crnogorčevića, maloljetan da ga zakonski ubiju, umire u najvećim mukama u terezinskoj ćeliji 1916. godine, u istoj ćeliji u kojoj je prije toga bio njagov drug, kolega i saborac Princip. Njegove kosti, kao i njegovih drugova kasnije su prenesene na Koševo u Sarajevu, gdje je podignuta spomen kapela.

Paljani se nisu upisivali ni u habzburške bezimene pukove najamnika već su stalno sanjali o slobodnoj, nezavisnoj otadžbini. Sve je to bio razlog da Austrougari, pomognuti šuckorima počnu genocid nad srpskim stanovništvom.

Tih su dana šuckori Smailage Šiljka odveli trojicu Tešanovića iz Podgraba i objesili ih u Ilovači, ubijali Srbe u Prači, Mokrom i odvodili ih u nepovrat.

Na željezničkim stanicama u Koranu i Palama, Austrougari i šuckori, su u julu 1914. godine, vješali pohapšene Srbe. Na vješalima su visili: Risto Ćosić, Pero Pantić, Krsto Pavić, Pero Karavdija, Risto Čečar, Risto Santrač, Jovo Santrač, Lazo Jurak, Risto Čukilo, Pero Kusmuk, Mile Kusmuk (sa dva sina), Spasoje Šibonja, Đorđo Klačar (imao je više od 100 godina) i dr. Vješane su i žene: Ljubica Terzić, Milka Karavdija, Milka Ćukilo, Mara Simatović, Đuka Bjeloper. Tih dana jula 1914. godine obješena su 72 čovjeka.

Hašim Musa

„… Zapovjednik šuckora bio je i Hašim Musa (Srbi su ga zvali Ašim), rođeni Paljanin, stanovnik Korana, tu nedaleko mu je bila kuća, na stotinjak koraka od željezničke stanice.

Vješanja su se obavljala strogo po spisku.

„Nema preskakanja reda, svi ćete doći na red. Jovo Klačar, neka se popne na vagon“. Iz reda izađe Jovo: „Ovdje sam!“ „Penji se, gore!“ viknu Ašim. Ode Jovo uz drvene stepenice, uđe u vagon, priđe mjeraču vagona na kojem stoje vješala na kratko svezana. Prekrsti se. „Pomozi Bože i sveti Đorđije, moja krsna slavo!“

U tom momentu zazvoni telefon u željezničkoj stanici. Šef stanice ode da se javi. „Alo, ovdje Koran, željeznička stanica“! „Molim, šefe, ne čujem vas dobro, ponovite još jednom! „Da, da razumio sam, da obustavimo daljnje vješanje Srba“! „Biće obustavljeno, šefe“! Izlazi isnred stanice i dovikuje Ašimu Musi, „Nema više vješanja, Sarajevo javlja, naređuje ćesar!“

Jovo sa omčom oko vrata i sa objema rukama oko konopca, kada čuje glas šta je naređeno iz prijestonice, zbacuje omču sa svog vrata i uzvikuje: „Blago meni danas i dovijeka, hvala ti, sveti Đorđije“! Skačući niza stepenice, uz koje je malo čas izlazio, veselo priđe Ašimu, stade mirno i vojnički ga pozdravi. Ašim ne moga da otrpi, iz sve snage udari Jova u stražnjicu: „Još živi, vlaški prasac“! Jauknu Jovo i na ruke se dočeka da ne padne na zemlju. Uspravi se. Koliko ga noge nose, pobježe što dalje od ovog prokletog stratišta.

Ašim Musa preživio je prvi svjetski rat i ostao da živi među „braćom Srbima“. Ovog dželata djeca su hvatala za krajeve pojasa koji su visili, i govorili: „Ašime, ti objesi moga djeda!“ A Ašim sijevne zmijskim očima, a štapom se brani od neuljudne djece: „Bježi, džanabetu jedan!“ Drugi dan: „Ašime, ti objesi moga oca!“ Opet štap Ašimov. „Ti moga strica!“ …Živio, tako Musa, godine i decenije, tu među svojim žrtvama. Umro je u 98. godini života pred drugi svjetski rat. Loza se dalje nastavi u sina Muša, on se sada naziva ustaša. Potomci Ašimovi i Mušovi žive danas u Sarajevu u miru, ni od koga ne uznemiravani.

Pošto se Ašim oslobodio i vidio da mu nova vlast Kraljevine neće ništa, poče pričati kako su se ponašali pod vješalima. „Kad mu stavih konopac oko one volujske vratine, isnade mu jezik ko opanak!“ „Koliko ga stavismo na vješala, a njemu šalvare, op, spadoše sa stražnjice“! „A, ovaj ti…“ „E, taj ti je…“ Tako se dešavalo ono što je nepoznato za ostali svijet, da dželat priča o svojim žartvama i uveseljava potomke žrtava. Imitirao, posprdivao se žrtvama, živio zadovoljno što je „časno“ ispunio svoj šuckorski zadatak“, ovo je u knjizi „Pale i Paljani“ 1999. godine zapisao Mojsije Đerković na osnovu izjava rodbine i prijatelja preživjelih Paljana.

Seljak sa Pala

Ispod sadašnjeg Studentskog centra, nekada Vojne bolnice u ratu na Koranu, u julu 1914. godine Nijemci i šuckori vješali su pohvatane.

Jednom od obješenih Paljana prekinuo se konop na vješalima i dželati mu oprostiše život, ali pod uslovom da uzvikne „Živio kajzer Franjo!“ Junačina iz Pala jako iznenadi dželata, kad zatraži drugo uže, izvikujući: „Živio kralj Petar!“ Ovaj motiv je poslužio Isaiju Mitroviću da ispjeva pjesmu o „Seljaku sa Pala“:

Pun životne snage, kao ponosna smrča
Pod vešalom stao, miran i bez grča
Na mramornom liku. I gorda mu sena
Trepti spram meseca, mrko odražena.

I tišinu noći samo popac kida
I žena u selu što sa decom rida,
I golema mržnja što s direka preti,
I šuckorski strašni dugi bajoneti.

Tad omču staviše ti nečisti prsti
I on se prekrsti. Stalac izmakoše;
Al pre nego zadnju želju reče;
Konop puče, ko da ga sam Gospod preseče.

I lepo se telo tu po zemlji složi.
„Seljače, spasen si! Ovo prst je Božji;
Živio car Franjo viči, pa se prašta“.
Doveden do ovih vešala sa rašta.

Za tren jedan smrtne savladao bole,
Te herojske oči ne znaju da mole.
„Dajte jači konop i na sve vam hvala“;
Dželatima zbori taj seljak sa Pala.

I po drugi put kada namakoše uže,
Kliknu heroj pod vencom od ruže.
Kroz tišinu noći svud eho prohoda:
„Živeo kralj Petar! Živela Sloboda!“

(1914. Isaije Mitrović)

Taj seljak sa Pala je bio Stjepan Simić iz zaseoka Vardići, selo Gornje Pale.

Više od 70 dana te 1914. godine paljansko stanovništvo bilo je izloženo velikom stradanju. Preživljavali su pravi pakao sve dok nisu na Jahorinu stigli Crnogorci, a Srbi iz Šumadije na Romaniju.

Nastaviće se…

(www.palelive.com / foto: arhiv Vojnog muzeja u Beogradu)