Karavansaraji zbog kojih su Romanija i Mokro bili čuveni sve do Persije

Mokro se u jednom zapisu koji se čuva u Dubrovniku spominje još 1402. godine, kao karavanska stanica u vlasti Kosača, tačnije Sandalja Hranića. Nakon ratova s Pavlovićima, Mokro je ponovo u vlasništvu te vlastele od 1426. godine.

Preko Mokrog je i u rimskom periodu prolazio važan drum koji je spajao Ilidžu (Aqua S) sa Rogaticom i dalje prema Srebrenici (Domavija) i Sremskoj Mitrovici (Sirmium). U srednjem vijeku ovo je bila važna saobraćajnica koja se u turskom periodu češće koristila, od one preko Prače i Carevih voda.

U turskom periodu karavanima je put od Sarajeva do Mokrog trajao čitava četiri časa, pa je ovdje bilo idealno mjesto za izgradnju hana, na kojem su se umorni putnici trebali okrijepiti, pred savladavanje strmih litica Romanije i dalje preko Glasinca.

Kroz Mokro je u srednjem vijeku prošlo više stranih poslanstava, ali u njihovim dnevnicima se ne spominje han u Mokrom.

Karavansaraj i džamiju u Mokrom je za vrijeme svoje vladavine između 1555. i 1557. godine sagradio bosanski sandžakbeg Kara Mustafa-beg Sokolović iz glasovite srpske porodice Sokolovića, potomak Mehmed Paše Sokolovića. Han i džamija su postojali 1798. godine.

Kada su ove zadužbine u Mokrom propale, ne zna se, ali nas na njih sjeća lokalitet Vakuf.

Između 1758. i 1760. sagradio je ovdje jedan veliki han bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica i učinio ga vakufom. Taj je han postojao još 1840. godine, a izgorio je prije 1850. Oko 1840. bila mu je godišnja kirija 1700 groša.

Hanovi su bili lijepo uređeni. Oko njih je bilo raznog drveća kako bi se putnici u hladu odmarali. Danas drveća podsjećaju na imena nekih hanova, kao npr. Halilov han u Panjevima u Mokrom.

Benedikt Kuripešić slovenski diplomata, notar, putopisac i prevodilac je prošao kroz Bosnu i Srbiju 1530. godine i publikovao putopis 1531. godine.

U svom putopisu Kuripešić spominje njegov boravak u Mokrom.

„U srijedu 14. septembra krenusmo iz Kovača preko širokog Vrhbosanskog polja, pređosmo kroz varoš Vrhbosnu (Sarajevo), pa idući dugo nekom visokom gorom, skrenusmo udesno od puta, siđosmo u dolinu i dođosmo u selo Mokro, pa tu prenoćismo…

Jutros kad smo ulazili u varoš Vrhbosnu, tjerahu mimo nas, s desne strane, kao stoku petnaestoro do šesnaestoro djece, dječaka i djevojčica, jer ih ne mogaše sve prodati na tržištu. Neka im se Bog smiluje!“, Kuripešić se osvrnuo i na tešku poziciju srpskog stanovništva i djece koju su prodavali kao robove na tržnici u Sarajevu.

Prvi opis Mokrog je 1658. godine dao francuski putopisac Kisle (Quiclet). On je 20. maja krenuo iz Sarajeva sa Mehmed-agom i pratiocima da preveze sakupljeni danak do Beograda. Karavan u pratnji vojske i dvije zastave (jedna crvena sa polumjesecom, jedna sa srebrnim ćemerom sa dva hadžira napose koje izlaze iz jedne ruke u crvenom polju) stigao u Mokro za četiri časa.

„Stigosmo u mali gradić, zvani Mokro, u lijep han ili karavansaraj. Ima tu lijepa džamija, put iz Sarajeva na tom je mjestu dosta lijep, ali brdovit.

Sutradan jutrom, u utorak, dobili smo od okolnih stanovnika potporu, te krenusmo iz Mokrog penjati se uz opasnu i tešku planinu, radi razbojnika, kojih je puno i radi tijesnih i rđavih puteva zvanu strašnom Romanijom. Premda su dan prije, naši ljudi bili opljačkani, naša pratnja je potisnula hajduke u guste šume ove planine. Prolazeći vidjesmo oko trideset grobova ljudi koji su jadno poginuli od tih hajduka i malo dalje sanduk, koji su isti obili, da otmu novac u njemu i druge stvari, što su ih dan prije našega polaska ukrali nekim putnicima.

Nastavili smo naš put i ostavismo na desno selo Glasinac, gdje ima jedna džamija i jedan han, gdje smo večerali i noćili, pošto smo spavali oko sedam sati u hanu zvanom Mačkovac…“

Već 1660. godine u Sarajevo je iz Rumunije krenuo čuveni putopisac Evlija Čelebi. Evlija je prošao pored hana Mačkovac u Sokolovićima i stigao na Glasinac.

„Glasinac, to je napredno muslimansko selo sa četrdeset do pedeset kuća.Tu ima odžak Hadži-Balta bega. On je zaim i darežljiv čovjek. Zapadno od ovoga mjesta prostire se ravnica, plodno i kultivisano zemljište. Ovdje smo išli opet prema zapadu preko šumovitih brda. Dok smo se spustali niz kamenite i stjenovite puteve, konjima su sve ploče potpadale. Najzad smo stigli na konak u Mokro.

Mokro bošnjački znači kamenito i teško prolazno mjesto. I ovdje, u jednoj tijesnoj i strmenitoj dolini, postoji pet-šest malih i velikih ćeremitom pokrivenih hanova i pedesetak sirotinjskih kuća. Ima vrlo mnogo voda, koje su kao vrelo života. Kako od ovih stijena dalje ne mogu da idu trgovačka sremska kola, njihovi se tovari u Mokrom pretovaraju na konje i pregone u šeher Sarajevo. Odavde smo krenuli i došli u grad Sarajevo…“

Poslije 1660. godine u jednu „žestoku zimu“ Evlija je krenuo iz Banja Luke u Rumuniju i preko Sarajeva ponovo svratio u Mokro.

„U njemu ima više hanova, jedna džamija i soba za paše. Pet hanova nalaze se pod stijenom Mokro (Crvena stijena Romanije), koja je poznata u Rumu (Evropskom dijelu Turske), Arabiji i Perziji. Melek Ahmet-paša je kroz ove stijene provukao četvere kočije i prebacio ih na drugu stranu. Zatim smo išli dalje i za osam sahata došli u Zukov Han. Idući osam sahata dalje prema jugoistoku stigli smo u grad Višegrad…“

Evlija Mokro naziva turskim nazivom Kokre, a Glasinac – Kalas. Drum Sarajevo – Mokro „pah-rah“.

Miljacka

U svom opisu rijeke Miljacke Evlija navodi da se ona u Sarajevo sliva s planinskih pašnjaka Devine i planina Mačkovca i Mokrog. Tekući naniže ona prolazi kroz šeher ispod Careve ćuprije i nakon dva sata uliva se u rijeku Bosnu.

„U blizini mevlevijske tekije na rijeci Miljacki, nalazi se velika brana (bender). Sve drvosječe ovog šehera sijeku ogromno drveće u onim šumama povrh rijeke Miljacke koje su kao planina Bisotun (u Aziji), i spremaju ga za gorivo. Svaki na drvima koja je posjekao usiječe na neki način zasjeku i označivši tako svoja drva, baca ih u Miljacku. Sva građa i drvo za gorivo splavlja se vodom. Kad se drva zaustave na pomenutoj brani (bend-basi – otuda naziv Bembaša), dolaze vlasnici drva i pazeći na svoje oznake, vežu svoja drveta užetima i prenose ih svojim kućama.

Hrana

Evlija je bio zadivljen jelima i pićima koja su se spremala u ovim krajevma. U brojnih hanovima su se služila jela: uređeni bijeli latinski somun, i „ručka ćurek“, tj. jedna vrsta masnog ćureka koji se jede uz doručak – burek od kokošijeg mesa, kajmak-baklava, raznovrsne čorbe od povrća, jahnija od ovčije i goveđe pastrme sušene na hrastovini, „kupuska“ tj. kiseli kupus i sir od surutke.

„Od voća je poznato dobro crno „džurha“ grožđe, trešnje mevlevijske tekije, višnje, kruške jeribasme, jabuke i šljive.

Što se tiče pića, u ovome se šeheru (Sarajevu) u proljeće, puna tri mjeseca, pravi na stotine hiljada male buradi (fuči) surutke od kozjeg mlijeka, tj. vode od sira, koja se prodaje u čaršiji i na trgu u mnogim čabrićima. Ova voda povoljno utiče na probavu, a licu daje rumenu boju.

Surutku dobijenu od mlijeka riđe koze uzimaju na jagmu i piju. Štaviše, prema riječima ljekara i u drugim zemljama je korisno u proljeće piti mlijeko od riđe koze, jer ono, po njihovom mišljenju, u ljudskom organizmu uništava žuč, melanholiju, sputum (balgam) i sl.

Sirup od višanja, gorušica (hardelija) i medovina takođe povoljno utiču na raspoloženje (ćeif).

Ima još jedna vrsta pića koja se zove ramazanija. Ona se pravi od grožđa kao i nevareno vino (muselles). Ono s nogu obara čovjeka. Najbolju vrstu ove ramazanije imaju imami. To je prijatno piće koje čovjeka jača za molitvu. Međutim, onaj koji pije pravo vino (sarab) nesrećnik je koga stanovnici ovog grada izbjegavaju i preziru.

U ovom gradu stavljaju snijeg i led u slamu i čuvaju ih u podrumima. Kasnije, za vrijeme žestoke žege u mjesecu julu, vade ovaj kao kristal čisti led i stavljaju ga u kompot od višanja, te tako prave kompot s ledom…“

Pogled na Mokro 1895. godine

O hanovima

U Sumbulovcu su bila čak tri hana: Sumbulov, po kame je i naselje prozvano, zvan Nurin han po zakupniku Nuriju Ljubinčiću. Han je radio do 1845. godine. Bimbašin (Hadži Spahin) i Minića han.

U Mokrom su u posljednje vrijeme bila dva hana: Halilov u Panjevima i Blagojin. Ovaj zadnji bio je vlasništvo Ćurčića, a Blagoje Parežina držao ga je pod zakup.

Halil Deliahmetović držao je han u Panjevima pod zakup preko 60 godina. Han je sagradio oko 1859. Šaćir efendija Ćesrija iz Sarajeva, a kasnije je pripao Salihbegu Halilbašiću kao evladijet vakuf (fidei comis). Srušen je 1922. godine.

Od Rače do Sarajeva nije se nigdje mogla popiti taka dobra kafa kao u Halila. Govorilo se kako je toj vrsnoći uzrokom voda iz vrela Stublića, nedaleko od hana.

Han Fejzage Mačkara u Vakufu izgorio je oko 1870, a Halilbašića, kasniji Avdibega Kotorije, također u Vakufu, srušen je oko 1900. godine. U Vakufu je oko 1878. bio i han Mujage Bašića.

Jedan Kotorijin han stajao je na Štaciji.

1878. godine austrougarska je otvorila ratnu poštu u Mokrom. Oko 1880. nastanio se u Mokrom mađarski Jevrej Moric Spitzer. On je ovdje podigao modernu gostionicu s prenoćištem. Držao je i menzilhanu u kojoj su se mijenjali poštanski kanji, sve do predaje prometu istočne pruge 4. VII. 1906. godine.

U vrijeme austrougara ovdje se služila domaća šljivovica i prekuvano vino. Jedan putopisac je naveo da su u hanu u Mokrom doručkovali čimbur i kiselicu.

Mato Marjanović Pajko sagradio je 1898. jedan han na Romaniji. To je tzv. Pajkin han. Kako je bio prezadužen, prodao ga je Pletikosiću, sarajevskom trgovcu vinom i svom vjerniku i napustio posao. Han je izgorio za vrijeme Prvog svjetskog rata.

Odmah ispod Romanije bila su dva Sulejmanpašića hana. U jednom je oko 1890. bio handžija Radovan Bojić, a u drugom Salih Obhođaš. Ovaj je han slikao W. Leo Arndt 1897. godine. (Fotografija u prilogu)

Obhođaš je oko 1900. sagradio nešto podalje sebi han. To je kasnije Obhođašev han na Romaniji. Propao je u ratu.

U Dikaljima i u Dolu bio je po jedan Šahinpašića han. U Javoru kod Dikalja razbijena je 1872. godine turska pošta.

Han u Podromaniji poznat nam je iz Mažuranićeva putopisa. Pripadao je Odobašićima.

Vezano:

Kako je Heinrich Renner vidio Pale krajem 19. vijeka

Heinrich Renner na Romaniji krajem 19. vijeka

Prikupljao i predstavio: Stanišić Vladimir

(www.palelive.com)