Komisija postala nekontrolisani centar moći

BANJALUKA – Republički sekretarijat za vjere Vlade Republike Srpske, referišući se na slučaj „Čajničkog jevanđelja“, ocjenjuje da je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH uzurpirala svoja ovlaštenja i na taj način postala nekontrolisani centar moći.

U analizi Odluke „Pokretno dobro – Čajničko jevanđelje koje se čuva u muzeju Crkve Uspenja Bogorodice i Crkve Vaznesenja Hristovog u Čajniču“, Sekretarijat je utvrdio propuste koji obesnažuju ovu odluku kao javni dokument objavljen u Službenom glasniku BiH 2013. godine.

Analiza je u formi dopisa poslata Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika, sa zahtjevom za ukidanje ove sporne odluke, uz obrazloženje da je „težina i broj propusta u Odluci i obrazloženju takve prirode da se ne mogu popraviti naknadnim korekcijama“.

Republički sekretarijat za vjere Vlade Srpske smatra da je jedini način da se izađe iz ove situacije stavljanje van snage Odluke o proglašenju Čajničkog jevanđelja nacionalnim spomenikom iz 2013. godine.

U analizi ove sporne odluke, u koju je Srna imala uvid, Republički sekretarijat za vjere koristio je dokumente objavljene na elektronskoj stranici Komisije, napominjući da je čudno da u Službenim glasnicima BiH uz odluke Komisije nisu objavljivana i obrazloženja, kako je definisano Ustavom, odnosno Aneksom osam.

U analizi se napominje da je autor Odluke koristio izraz „muzeja“ Crkve Uspenja Presvete Bogorodice i Hristovog Uznesenja u Čajniču, koji pravno i formalno ne postoji.

Riječ je o kolokvijalnom nazivu za viševjekovni pojam riznice koji se upotrebljava u Srpskoj pravoslavnoj crkvi /SPC/. U odluci se takođe koristi pogrešan naziv crkve, a SPC se, uprkos lektorskih pregleda, piše malim slovom, dok se „crkva bosanska“ piše velikim.

ČLAN ODLUKE PROTIVAN ANEKSU OSAM DEJTONSKOG SPORAZUMA

Osvrćući se na odredbu Komisije da iznošenje nacionalnog spomenika iz BiH nije dozvoljeno, u Sekratarijatu napominju da su Aneksom osam, članom pet, entiteti definisani kao nosioci pravnih, naučnih, tehničkih, administrativnih i finansijskih mjera potrebnih radi zaštite, konzerviranja, prezentacije i sanacije imovine, te da je ovaj član Odluke protivustavan.

U daljoj analizi neustavnosti ove odluke, u dopisu Sekretarijata se takođe dodaje da član sedam Aneksa osam obavezuje Komisiju da će „donositi takva pravila i propise koje će biti u saglasnosti sa ovim sporazumom, a kako to bude potrebno radi izvršenja svojih funkcija“.

To dodatno potvrđuje da je ovaj član Odluke protivan cjelokupnom Aneksu osam Dejtonskog sporazuma i citiranim članovima, zakonima BiH i entitetskim zakonima.

Ovakvim pisanjem Odluka, Komisija je vremenom uzurpirala svoja ovlaštenja i na taj način postala nekontrolisani centar moći.

USVAJANJEM POSLOVNIKA KOMISIJA UZURPIRALA PRAVA

Najveći iskorak u uzurpaciji prava i moći Komisija je učinila usvajanjem Poslovnika o radu Komisije o očuvanju nacionalnih spomenika koji je stupio na snagu 2002. godine.

Prema Poslovniku, Komisija sama sebi svojim aktima uređuje način rada i kompetencije, a kao nonsens može da posluži stav koji je iznesen u preambuli Poslovnika o radu Komisije u kome se kaže „ako neko pitanje iz nadležnosti komisije nije utvrđeno ovim Poslovnikom, to pitanje uradiće se zaključkom komisije“.

Nestručnost i aljkav rad Komisije posebno je vidljiv u članu pet Odluke Komisije o proglašenju Čajničkog jevanđelja nacionalnim spomenikom BiH.

Prema ovoj odluci Komisije, između ostalog, Čajničko jevanđelje ne može ili može da se iznese iz BiH ukoliko se utvrdi da je konzervatorske radove moguće izvršiti u BiH, da se u inostranstvu može izvršiti kvalitetnija konzervacija, da se konzervatorski radovi mogu u inostranstvu uraditi brže, da je u inostranstvu jeftinije.

U odlukama komisije se kod pokretnog nasljeđa često piše ova odredba, no ova odredba je suprotna članu jedan i članu dva svake odluke, u kojima piše da je entitet nadležan da „preduzima/čini sve napore“ na zaštiti konzervaciji i čuvanju pokretnih dobara.

Dakle, propisujući ovaj član pet u odluke, Komisija je sama sebi dala nadležnosti koje nema, koje su Aneksom osam, članom pet, kao i Zakonima o sprovođenju odluka jasno date entitetima i institucijama entiteta.

KOMISIJA NEMA PRAVO DA DAJE DOZVOLE

Dakle Komisija nema nadležnost da daje dozvole za privremeni uvoz i izvoz radi konzervacije i restauracije, iako se u odbrani ovakvog stava poziva na Pravilnik o međunarodnoj saradnji, donesen 2002. godine koji je podzakonski akt, ali i sam u suprotnosti sa Aneksom osam, odnosno Ustavom.

„Da li osim toga, Komisija zaista ima nema kompetentne stručne službe koje će sve ovo što je navedeno procijeniti, utvrditi i sprovesti? Ko je taj u Komisiji koji određuje šta je `jeftino`, a šta je `brzo` u konzervaciji? Ko će `nedvosmisleno` utvrđivati da konzervacija u inostranstvu neće ni na koji način ugroziti nacionalni spomenik?“, pitaju u Sekretarijatu za vjere.

Pita li se bilo šta, ističe se, o ovim mjerama vlasnik nacionalnog spomenika – u konkretnom slučaju Srpska pravoslavna crkvena opština Čajniče, a u višoj istanci Upravni odbor Mitropolije dabrobosanske na čijem je čelu mitropolit dabrobosanski.

Osim toga, Komisija se stavlja u ulogu vrhovnog sudije koji je jedini mjerdavan da odlučuje kako se čuva ovo dobro, zaboravljajući da je SPC institucija koja ga čuva više od 500 godina.

„ČAJNIČKO JEVANĐELJE“ SAČUVALA PORODICA IZ ČAJNIČA

U analizi se podsjeća na slučaj iz 1942. godine kada je posebna jedinica Francetićeve legije napravila pogrom nad srpskim narodom u istočnoj Bosni, pa i u Čajniču. Osim pogroma imali su zadatak i da pronađu ikonu Bogorodice Čajničke i stare rukopise i štampane knjige, a prije svega Čajničko jevanđelje.

Vjerujući narod, koji je ostao bez svog mitropolita koga su ustaše ubile 1941. godine, bez sveštenstva pobijenog i protjeranog u Srbiju, u svom bijegu prema Crnoj Gori ponio je riznicu i sakrio je u pećini /otuda tragovi vlage/, oko šest kilometara jugoistočno od Čajniča.

Isti cilj imala su Italijani 1943. godine kada su srušene crkve. Odlučnošću i pobožnošću tog naroda riznica sa ikonama i knjigama ostala je do završetka rata na tim prostorima, a Čajničko jevanđelje sačuvala je porodica Spremo iz Čajniča.

„Da li članovi Komisije zaista misle da su poslije toliko stotina godina čuvanja riznice u SPC jedino oni pozvani da je štite od krađe, propadanja, izmještanja iz Čajniča i slično?“, upitali su u Sekretarijatu.

U analizi se navodi da Komisija, osim što pravno nije nadležna za izdavanje ovakvih dozvola, te stručno nije kompetentna, objektivno nije u stanju da izvrši preuzete kompetencije – samo za restauraciju ili prezentaciju u inostranstvu pokretnih dobara riznice u Čajniču, Komisija bi morala da primijeni kriterijume i izda dozvole za 12 starih rukopisnih knjiga, 56 starih štampanih knjiga i 26 ikona.

ŠTA JE PRAVI MOTIV ODVAJANJA RUKOPISA IZ ODLUKE?

U analazi se ocjenjuje da se vidi besmislenost člana pet Odluke, pri čemu se ne vodi računa o stručnosti i kompetentnosti institucija i pojedinaca u Republici Srpskoj, ali i u prvom redu sveštenstva i naroda Mitropolije dabrobosanske.

Bilo kako bilo, ova i ovakva formulacija koja se poziva na zakon iz 2002. godine ne može se odnositi na Čajničko jevanđelje, jer je ono proglašeno nacionalnim spomenikom u sklopu Odluke o graditeljskoj cjelini – Crkva Uspenja Presvete Bogorodice i Crkva Vaznesenja Hristovog u Čajniču /2007. godina/ zajedno sa ostalim rukopisnim i štampanim knjigama i zbirkom od 25 ikona.

Time je ova rukopisna knjiga skinuta sa Privremene liste.

Nameće se pravo pitanje, a to je – šta je bio pravi motiv odvajanja rukopisa Čajničko jevanđelje iz Odluke iz 2007. godine kojom je zaštićeno u sklopu crkve i u kolekciji sa ostalim rukopisnim i štampanim knjigama s kojima čini neodvojivu cjelinu, i njegovo ponovno proglašenje nacionalnim spomenikom, kad ono to već jeste?

OBRAZLOŽENJE IZ 2007. GODINE NEUTRALNO U ODLUČIVANJU

Iz Sekretarijata su ukazali na činjenicu da se Odluka Komisije o proglašenju nacionalnim spomenikom BiH nepokretna i pokretna dobra SPC u Čajniču iz 2007. godine marginalno pominje u Odluci iz 2013, i to samo u lociranju Čajniča.

Obrazloženje iz 2007. godine je dobro napisano, sa obiljem podataka, neutralno u odlučivanju na koju stranu treba da prevagne ocjena o suštini ovog rukopisa.

Osnovna ideja pisanja novog obrazloženja 2013. godine, pa i samog proglašenja i donošenja nove odluke, bila je da eliminiše tu neutralnost i da potvrdi mišljenja „sarajevske medievističke lingvistike“ kako su srednjovjekovni bosanski rukopisi posebno stablo u okviru crkvenoslovenskog jezičkog areala.

Ono što je značajnije, novo obrazloženje je indirektno pozicionirala Čajničko jevanđelje u okrilje „crkve bosanske“, pri čemu je SPC „samo sačuvala rukopis prilagođavajući ga pravoslavnoj liturgiji“.

Obrisani su svi naučni izvori iz prethodne odluke koji rukopis nesumnjivo opisuju kao „rukopis srpske redakcije“, a u novom obrazloženju je upisano mišljenje jednog naučnika iz Sarajeva koje je dostavljeno Komisiji, bez pozivanja na naučne izvore.

Tekst o položaju Čajniča i pravoslavnih crkava u gradu preuzet je iz Odluke Komisije o proglašenju graditeljske cjeline – Crkva Vaznesenja Hristovog i Crkva Uspenja Bogorodičinog u Čajniču objavljene u Službenom glasniku BiH, i to je prvi jedini put da se Odluka iz 2007. godine pominje i citira. Međutim, indikativno je da se u svim ostalim bitnim stvarima za Čajničko jevanđelje ne citira ta odluka.

Zaključuje se da je neophodna neutralna paradigma obojena viđenjima koja novu odluku svrstavaju na jednu stranu.

„Da je Jevanđelje proglašavano nacionalnim spomenikom samo zato što je pisano u istočnoj Bosni i na pergamentu, i što je jedina knjiga te vrste koja je sačuvana u BiH, bilo bi dovoljno navesti naučna obrazloženja iz Odluke iz 2007. godine“, smatraju u Sekretarijatu za vjere.

NEPRIHVATLJIVO DA SE SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA PIŠE MALIM SLOVOM

Sekretarijat smatra neprihvatljivim da se SPC u javnom aktu kao što je Odluka Komisije, objavljena u Službenom glasniku BiH, piše malim slovima.

Ono što je izuzetno važno, a na šta je Sekretarijat posebno ukazao jeste da je na sjednici na kojoj je usvojena Odluka iz 2013. godine, autoru jasno dato sedam primjedbi koje mora promijeniti u dijelu „istorijat“, te su mu čak navedeni i naučni izvori odakle da prepiše dio o Čajničkom jevanđelju.

Sa tim primjedbama Odluka je usvojena. Autor odluke, namjerno nije uvrstio pet primjedbi, te je na objavljivanje u Službeni glasnik BiH poslao varijatnu Odluke u kojoj je namjerno obrisan ovaj istorijski dio, kojim bi Jevanđelje bilo potvrđeno kao rukopis „srpske redakcije“.

Odluka koja je objavljena u Službenom glasniku BiH nije ona koja je usvojena, i kao takva je nevažeća.

Namjerno pisanje malim slovom SPC, Komisija daje do znanja na koji način se odnosi prema Čajničkom jevanđelju i ulozi SPC u viševjekovnom očuvanju ove knjige koja ima izuzetnu duhovnu i bogoslužbenu vrijednost u ovoj crkvi i kulturnoistorijsku vrijednost za BiH u cjelini, ističe se u analizi.

ZA SPC BITNA SUŠTINA ČAJNIČKOG JEVANĐELJA

U analizi Sekretarijata takođe je dat osvrt na odjeljke rukopisa koji su pisani po obrascu SPC i liturgije /četiri liturgijske podjele, tj. četvorojevanđelja/, odnosno redoslijed začela /perikopa/ SPC, te preispitivanje teze o pripadnosti „crkvi bosanskoj“.

Sekretarijat u analizi zaključuje da je za Pravoslavnu crkvu od srednjeg vijeka do danas, za vjernike i za jerarhiju, bitna suština pravovjernosti Jevanđelja i da sve navedeno u dopisu treba da posluži da bi se ukazalo da nastrano obrazloženje u Odluci Komisije ima za posljedicu nejasno definisan karakter Čajničkog jevanđelja, sa jasnom tendencijom da se proglasi rukopisom „crkve bosanske“.

Od Komisije se traži da se Odlukom ne presuđuje o karakteru Jevanđelja i, ukoliko se to radi, da se onda uvrste i svi naučni srpski izvori, koji su se jedini bavili detaljno analizom ovog djela, a koji su obrisani iz odluke iz 2007. godine.

STAVITI VAN SNAGE ODLUKU O PROGLAŠENJU ČAJNIČKOG JEVANĐELJA NACIONALNIM SPOMENIKOM

U analizi Sekretarijata za vjere se konstatuje da se Komisija u Odluci i obrazloženjima nije bavila kriterijumima sakralne vrijednosti i nije se u obrazloženju bavila pitanjima značaja Čajničkog jevanđelja za liturgijsku upotrebu i duhovnu vrijednost za SPC.

Takođe, nije se bavila značajem za identitet vjernika SPC i srpskog naroda u BiH i nije se bavila kriterijumima namjere i upotrebe, koji su osnovni kriterijumi navedeni kao osnov za proglašenje ovog djela spomenikom.

Težina i broj propusta u Odluci i obrazloženju takve su prirode da se ne mogu popraviti naknadnim korekcijama, pa je jedini način da se izađe iz ove situacije stavljanje van snage Odluke o proglašenju Čajničkog jevanđelja nacionalnim spomenikom iz 2013. godine, zakljuje se u analizi Sekretarijata.

(www.palelive.com / Srna / Foto: Prvi srpski nezavisni portal)