Kusturica: Život laureata u saglasnosti sa njihovim djelima

ANDRIĆGRAD – Član žirija za dodjelu „Velike nagrade Ivo Andrić“ Emir Kusturica rekao je danas u Andrićgradu da je Andrićev institut treći put nagradio ljude čiji su život i djelo u saglasnosti sa onim što je žiri pročitao, odnosno sa njihovim djelima.

„Nagradu su dobili naši veliki savremenici i to jedan sa udaljene tačke- kineski picas Ju Hua, a jedan sa veoma bliske – srpski pisac Borisav Bora Đorđević, i utoliko je veće zadovoljstvo. Najvažnije kod nagrade je ko je dobio i zato smo mi i odlučili da oni budu ovogodišnji lauerati“, istakao je Kusturica.

U obraćanju posjetiocima i laureatima prilikom današnjeg uručivanja „Velike nagrade Ivo Andrić“ u Andrićevom institutu, Kusturica je rekao da u srpskoj tradiciji postoji nešto što nema nijedan naroda na svijetu, a to je odgovor na pitanje kako je zapravo došlo do prve srpske revolucije 1804. godine kada nije bilo srednje klase.

„Engleski putopisac, a i naši istoričari tvrde da nema naroda koji je toliko pamtio junačke pjesme, niti ima naroda u kome je politička svijest stvarana upravo na taj način. Postoji nastavak te književnosti koja je na neki način bila usmena i koja se dolaskom tehnologije idealno uklopila u vrijeme televizije.

Međutim, u koloni stvaralaca koji su bili pametniji od onih `mrtvih puhala` koji su pisali stihove, koje nikad niko nije čitao, a takvih ima najviše, prednjači Duško Radović koji je svojom pameću i visprenim dosjetkama u jednoj rečenici znao da ispiše čitav roman. Kao i Duško Trifunović, koji je cijeli svoj život posvetio rokenrolu, a gotovo da ga nikad niko nije spomenuo“, naglasio je Kusturica.

On je naveo da je rokenrol uopšte, uz film i džez, najveća izmišljotina 20. vijeka koji je mogao da opstane toliko dugo samo na savršenim tekstovima.

„Radović je od dnevnih banalnosti pravio roman i banalnost pretvori u umjetnost, a to je da se osjeti vječna tema i na neki način podstakne ideja da čovjek misli“, istakao je Kusturica.

S druge strane, kaže on, postoji otvorenost te bivše Jugoslavije, a i Srbije danas prema čitavom svijetu, posebno prema udaljenim tačkama. „Ovog puta smo u Kini pronašli jednu vrstu literarnog bratstva, odnosno čovjeka koji je naučio da trpi skoro kao i mi, ako ne i više i iz toga je izrasla velika literatura“, rekao je Kusturica.

Kada uporedimo nas sa ostatkom svijeta, kaže on, mi iza njih ne zaostajemo čak ni u onome što u Nobelovim nagradama piše kao objašnjenje zašta je jedan roker dobio nagradu a ne neki pisac koji takođe može da bude dobar, samo je nije dobio.

„Tako je i ovaj put. Nagrade su dobili naši veliki savremenici sa udaljene tačke, a jedan sa vrlo bliske. I utoliko je veće zadovoljstvo što već treći put nagrađujemo, a to je najvažnije kod nagrade – ko je dobio, ljude čiji je život i djelo u saglasnosti sa onim što smo pročitali i odlučili na kraju da im dodijelimo ‘Veliku Andrićevu nagradu'“, naglasio je Kusturica.

O pripovjedačkoj umjetnosti književnika Ju Hua govorio je predsjednik žirija profesor Jovan Delić u besjedi „Bliske priče sa dalekog Istoka“, u okviru koje je predstavio tri romana ovog kineskog pisca.

„Na avangardne postupke pripovjedanja podsjeća i povjerenje Ju Hua u ljudski govor i razgovor. Upravo kako ljudi govore, tako su i ispripovijedani njegovi romani“, istakao je Delić.

Prema njegovim riječima, Ju Hua ima izrazio kritički odnos prema stvarnosti, ali se njegova proza ne može objasniti, niti tumačiti samo u socijalnim relacijama.

„Naprotiv, najvrijednije je u njoj ono iznad socijalne ravni u dosezanju opšteljudskih vrijednosti i održanju života kao vrhunske vrijednosti u naizgled sitnim stvarima, u porciji pržene svinjske džigerice i boci žutog vina“, naveo je Delić.

Priča je, kaže on, ono što ostaje iza čovjeka, iza smrti, što se pamti, što uvijek nešto znači i bitno kazuje o čovjeku, priča je i ono što smrt odgađa i poništava.

„To doista čini Ju Hua u svojim romanima. To je jedno od osnovnih poetičkih uvjerenja ovog pisca po kojem je blizak našem Ivi Andriću, čijim ga imenom danas nagrađujemo“, ocijenio je Delić.

Predsjednik Upravnog odbora Andrićevog instituta književnik Matija Bećković rekao je da Savindan, Andrićgrad i današnji čin uručenja „Velike nagrade Ivo Andrić“ zaslužuju dublju i zasnovaniju riječ od one koju on može reći.

„Tešim se da je i nemoguće u ovom času odužiti toliki dug i odjednom nadoknaditi sve što je propušteno da se kaže i `skine paučina s očiju` naše kulturne stvarnosti i okoštanog vrednovanja umetnika i umetnosti. Ne možemo preterati u pohvalama Andrićgradu i njegovoj prevratničkoj misiji, a ni u pohvalama žiriju koji se poklonio jednom osvedočenom, kulturnom fenomenu i doneo jednu prekretničku, dalekosežnu odluku koja ruši sve predrasude i dosadašnje stereotipe“, istakao je Bećković na svečanom uručenju „Velike nagrade Ivo Andrić“.

Bećković je rekao da se ovoj odluci žirija raduju i živi i nikad neumrli Petrovići Rastko i Brana, i Rastko Nemanjić i Petar Drugi Petrović NJegoš i Ivo Andrić i nebroj onih koji su usrećeni stihovima Bore Đorđevića.

„Šta su gusle ako nisu buduća gitara i šta je Filip Višnjić ako nije budući Bora Đorđević koji je `zapržio čorbu` tolikim jalovim učiteljima hartije i roditeljima `mrtvih slova na papiru`, spajajući melodiju i reč, muziku i poeziju, politiku i poetiku, on i njegovi saborci vratili su poeziji izgubljenu milionsku publiku. Zato je s pravom rečeno da se Bora Đorđević na engleskom zove Bob Dilan, a Bob Dilan na srpskom Bora Čorba“, istakao je Bećković.

On je dodao da je na svakome da odluči da li to ime više gubi u prevodu ili u originalu, to jest ko je od njih dvojice bolji.

„Što se nas tiče, mi smo se zajedno sa žirijem odlučili“, rekao je Bećković, čestitajući laureatima, a posebno Bori Đorđeviću s obzirom na to da je nagrada uručena na dan Svetog Save, prvog srpskog pisca i prosvjetitelja.

(www.palelive.com / Srna)