Огласи
Dugo će život putovati Romanijom, a u njemu se neće naći čovjek koji će na čudesan i neobjašnjiv način ulaziti u dušu trava, kao što je to činio čuveni travar Jovo Mijatović. Možda to vrijeme neće ni doći.
Prije šest decenija, malo selo Zagajevi, smješteno na tromeđi opština Rogatica, Pale i Sokolac, postalo je mjesto pohoda nevoljnika, bolesnih, najčešće onih od kojih su i najelitnije zdravstvene ustanove dizale ruke. Tražili su zdravlje, koju godinu života više u Jovovim travama, čajevima i melemima.
Zbog Jova i njegovih Zagajeva, u mjestu, na putu Podromanija-Rogatica, u to vrijeme, stajao je putokaz istesan od drveta na kome je pisalo ,,Jovina stanica,,. Tu su se formirale kolone i makadamskim drumom, šumom i livadama putovale prema malom selu i spasenju.
Naravno, vlasti su se ljutile i teško podnosile travarevu popularnost. Jovo, visok, stasit, vatrenog koraka, obučen u staru romanijsku nošnju, izazvao bi pažnju gdje god bi se pojavio.
U šetnji sarajevskom Baščaršijom, događalo se često da trgovci napuštaju svoje radnje i tramvaji zakasne na polaznoj stanici, da bi radoznali pozdravili romanijskog travara. Isto bi se dešavalo ulicama Beograda, Novog Sada, Niša, Kragujevca i drugih gradova kojima bi Jovo prolazio. Samo su Sokolac i Rogatica, ko zna zbog čega, bili hladni i namrgođeni prema čovjeku koji im je imena kroz svijet nosio.
U vrijeme komunističke borbe protiv nadriljekarstva i svake pojave privatnog razmišljanja vlastitom glavom, Jovo je često bio u zatvoru. Dešavalo se da ga je policija po nalogu onih iz Komiteta, sprovede u zatvor, a kada bi nekom bitnijem teško oboljelom progonitelju trebala trava spasa, vraćan je iz zindana dok ne obavi posao. Potom, ponovo u ćeliju, na prevaspitavanje. Policijska marica je, u to vrijeme dežurala u dvorištu Mijatovića. Dešavalo se često da narod u Rogatici opsjedne sudnicu, da glasno protestuje zbog progona narodnog ljekara, da sudije popuste pred narodom i oslobode ga, a on bi, potom, na ulici obavljao preglede.
Duga je lista imena ljudi koje je narodni ljekar sa Romanije otrgnuo iz zagrljaja smrti. Nakon travareve terapije, u kojoj je odlućujuću ulogu imala priroda, otpiani su odlazili na kontrole u bolnice, gdje ih je čekala zbunjenost i nevjerica vrhunskih stručnjaka. Liječio je i znamenite ljude-političare, oficire, glumce, sportiste… Putovao je i u Ameriku, na poziv tadašnjeg aktuelnog predsjednika Niksona, da pomogne u liječenju njegovog teško oboljelog sina. Romanijski travar je vrhunski obavio posao i vratio radost u porodicu prvog čovjeka najmoćnije zemlje. Teško je ošamario svjetska dostignuća u medicini. Dobio i darove od velikog Ričarda, prsten nakome je ugravirano ime poznatog državnika koji je sa ponosom nosio.
I general jugoslovenske vojske, nekada prvo ime JNA Nikola Ljubičić, tražio je lijek za svoje bolesne bubrege kod travara iz Zagajeva i našao ga. Poklonio Romanijcu čarobnjaku lovački karabin. Policajac Mišo Subotić nije među živima. Najpoznatija slovenačka klinika poslala ga je kući kao neizlječivog. Travar Jovo je mladog policajca liječio kao svoje djete. Živio je, nakon travareve terapije, još 22 godine. Kada je posjetio Ljubljanu i ljekare koji sum u predviđali još samo mjesec dana života, nisu ga mogli prepoznati. Gledali su u njega kao priviđenje.
Pomagao je bolesnima, otimao ih od smrti, bio poznat po vedrini i uživanju u životu. Ostaće vječna tajna, šta je poznatog narodnog ljekara natjeralo da digne ruku na sebe, posebno ako se zna da je i u poznim godinama imao savršeno zdravlje. U septembru 1986. godine, kada se primicao devedesetim, odlučio je da napusti ovozemaljski život. Nikakvu poruku nije ostavio.
Legenda o Jovi travaru i putuje podno Romanije. I danas vremešni kondukteri u autobusima koji saobraćaju na putu prema Rogatici, i sada polje nazivaju „Jovovom stanicom“.
Velimir Elez
(www.palelive.com)
