Manastir Žitomislić – tragom predaka

Nigdje na svijetu svetinja ne miriše kao u Hercegovini. Zelena Neretva hiljadama godina nosi sjećanja na stare nam predke. Poslije doseljavanja Slovena Hercegovina je bila iscjepkana na tri kneževine Travuniju, Zahumlje i Paganiju, pod vođstvom srpskih knezova, krvlju natopljena i ratovima osiromašena.

Ni Turci-Osmanlije za svoje vladavine ne uništiše građevine, kulturu i običaje, koliko 41. ustaše, u posljednjem ratu Hrvati, srušiše, zatrpaše i prisvojiše. Nema nas više u dolini Neretve, ostalo je samo sjećanje koje čuva još nešto malo spomenika.

Neke smo obnovili, neke su drugi prisvojili, a neki još uvjek leže u ruševinama.

Dvadesetak kilometara južno od Mostara u dolini Neretve stoji obnovljeni manastir Žitomislić, jedan od najstarijih i najvažnijih srpskih manastira. U maloj kotlini, bogatoj vinogradima i stablima vitkih čempresa, na brdu Gorica u XV vijeku je podignut od stare srpske porodice Hrabrena Miloradovića.

U pisanim izvorima Manastir Žitomislići se prvi put spominje u otomanskim popisnim defterima za Bosanski, 1468/1469. godine, i Hercegovački sandžak, 1477. godine. Ovi podaci kazuju da je Žitomislić stara baština porodice Hrabrena i prije dolaska Otomanske imperije na ove prostore. Porodica Miloradovića-Hrabrena jedina je u Hercegovini ostavila očuvane spomenike iz dva istorijska razdoblja: srednjeg vijeka i otomanskog doba.

Porodična nekropola Hrabrena nalazi se u Radimlji, a kompleks crkve sa grobovima i dvije kamene sudačke stolice na Ošanićima kod Stoca. Na stećku u Radimlji piše: „Sie leži dobri Radoe sin vojvode Stjepana na svojoj baštini na Batnogah si bilig postavi na me brat moi boevoda Petar.“ Po svojim likovnim odlikama nekropola na Radimlji spada među nekoliko najvrijednijih i najznačajnijih nekropola stećaka uopšte. Dva kapitela u manastiru crtežima i natpisima liče na stećke.

Rodonačelnik bratstva Miloradovića-Hrabrena, koje je živjelo u predjelima stolačkih Dubrava i Hrasna, vojvoda Stjepan Miloradović pominje se 1416. godine, a u turskim popisima defterima iz 1468. i 1477. god. pominju se sinovi: vojvoda Petar i braća mu Radoje i Vukić.

Manastir je srušen od strane Turaka, pa ponovo obnovljen 1603. godine.

Dio kapitela koji podsjeća na stećke

Nevesinjski kadija, 1566, izdao je vojvodi Petru i Jovanu ferman u kome stoji: „Pošto se u selu Žitomisliću pravoslavna bogomolja porušila, za gradnju iste kod ovoga šerijatskog suda dozvola bi zatražena i vidjev da se popravak pravoslavne bogomolje u smislu šerijata može dozvoliti… u ovom se pismenu koji se uručuje vojvodi Petru i Jovanu gradnja iste bogomolje dozvoljava, tako da im niko smetati i na put stati ne smije, jer je sam car dopusti da se po svome zakonu moliti mogu.“ Tako je manastir bio osposobljen za vršenje liturgije 1582, kada se pominje iguman Jovan, dok je pečat manastira datiran 1585. godine s natpisom:“Se pečat stoe Blgovešč. Prestie Bci mn. Ž. 1585″. Natpis o dovršenju gradnje crkve 1603. uklesan je na kapitelu južnog stuba u naosu, dok se klesar „majstor Vukašin ot manastira (O)rahovice“ potpisao na zapadnoj strani istog kapitela, ukrašenoj krstom.

Sredinom i krajem XVII vijeka neki od Miloradovića se sele u Rusiju, ali 1707.g. dolaze braća Mihajlo i Gavrilo da posjete svoju zadužbinu Žitomislić i donose darove Petra Velikog, a 1711.g. u vrijeme rusko-turskog rata, Mihajlo kao „srpski pukovnik“ dolazi na Cetinje i na Vidovdan, sa vladikom Danilom II Petrovićem, objavljuje proglas o ustanku protiv Turaka. Godine 1760. u Austriji oficir Jeronim Miloradović-Hrebrenović od Dubrava postaje plemić, a zatim u Rusiji general ruske vojske. Godine 1883. potomak Hrabrena, ruski grof Grigorij posetio je Žitomislić, darivao ga, postavio ploču na južnom zidu priprate.

Sačuvana umjetnička djela

Od svog osnivanja manastir Žitomislić sa crkvom posvećenom Svetom Blagoveštenju imao je veliki značaj u crkvenom i kulturnom životu Srba ovog kraja, ali i cijele Hercegovine. U Žitomisliću je 1848. godine otvorena prva bogoslovska škola u Bosni i Hercegovini, a osnovali su je tadašnji arhimandrit Serafim Perović i Nićifor Dučić. Kasnije je u manastiru otvorena i škola za opismenjavanje srpske djece. Škola je u Žitomisliću postojala sve do 1971. U posjedu manastira bila je i vrijedna zbirka ikona iz perioda od 16. do 19. vijeka. kao i značajan broj knjiga i drugih crkvenih dragocjenosti.

U vrijeme Drugog svjetskog rata, 1941. godine manastir su zapalile ustaše, a monasi iz manastirskog bratstva su bačeni u jamu. Nakon rata manastir je obnovljen i 1967. godine osvještan. Uoči krvavog građanskog rata u BiH, 1991. godine, kosti ubijenih monaha su izvađene iz jame i sahranjene u zajedničku manastirsku grobnicu. Smiraja nije bilo: samo godinu dana kasnije, 1992. godine, hrvatske snage su zapalile i minirale manastir velikom količinom podmetnutog eksploziva do temelja, zajedno sa konacima, čak je spaljen i miniran grob novomučenika Žitomislićkih monaha. Sestrinstvo sa igumanijom Evpraksijom i duhovnikom igumanom Jovanom (Nedićem) izbjeglo je iz manastira neku sedmicu prije uništenja manastira.

Na obnovu Žitomislića čekalo se punih deset godina. Radovi su počeli 2002, a tokom naredne tri godine cijeli manastirski kompleks je u potpunosti rekonstruisan prema svom prvobitnom izgledu. Čak je korišćen isti kamen koji je komad po komad vađen iz ruševina i ugrađivan tamo gdje je nekada pripadao. Korišćena je tradicionalna tehnologija gradnje, bez savremenih pomagala i sredstava, a projekat obnove su uradili stručnjaci Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog nasljeđa Republike Srpske. Novac za obnovu dali su ugledni Srbi iz dijaspore i drugi humani ljudi. Vaskrsenju Žitomislića i njegovom osvećenju koje je 15. maja 2005. godine obavio njegova svetost patrijarh Pavle, prisustvovalo je nekoliko hiljada vijernika iz Hercegovine, te brojne ugledne zvanice.

Žitomislić nakon rušenja u proteklom ratu

Danas je u Žitomisliću tiho, žila kucavica je put kroz Hercegovinu, kojim prolaze brojni turisti koji idu za Dubrovnik i Međugorje. Dok u Međugorju sve vrvi od turista, ljudi koji posjećuju vijekovima star Žitomislić, skoro da i nema. Naša posjeta u 18 časova je bila prva u subotu. Svete liturgije služe se svake nedjelje i praznika, a „najživlje“ je za Blagovijesti kada se svetkuje manastirska slava.

Kada Vas put donese u dolinu Neretve, iskoristite priliku i posjetite Žitomislić. Zapalite svijeće za sve ljude koji su dali dio sebe kako bi mi danas znali, ko smo, šta smo i kojem se Bogu molimo.

(www.palelive.com)