Огласи
FOČA – Kada dođu na svijet, djeca sa Daunovim sindromom roditeljima donose tugu i bol, zbog samog saznanja da su rođena drugačija i da neće moći samostalno da koračaju kroz život, ali kako rastu, svojom vedrinom i radošću življenja, ne samo da umanjuju roditeljsku bol, već oplemenjuju sve ljude oko sebe.
Ovako bi ukratko moglo da se opiše i roditeljsko iskustvo Milorada Ćosovića /64/ iz Foče, čiji je sin Miladin /22/ rođen sa Daunovim sindromom.
Sreća i ushićenje zbog rođenja trećeg djeteta, a drugog sina, kojem su se radovali i više nego prvom sinu i kćeri, jer je došao nakon rata u kojem su i Milorad i njegova supruga Stana izgubili očeve, pretvorili su se u šok, kada su im ljekari saopštili da je beba rođena sa Daunovim sindromom.
„Svijet nam se srušio, to je bio najteži trenutak u mom životu“, iskren je Milorad.
Tada počinje roditeljska borba za sina, kojeg su odmah očekivale operacije crijeva u Beogradu, a kako je rastao i borba protiv predrasuda u društvu.
„Miladin je dvije godine pohađao inkluzivnu nastavu u područnoj osnovnoj školi u Brodu na Drini, zajedno sa ostalom djecom, ali su se neki od roditelja bunili da on smeta njihovoj djeci da normalno uče, tako da smo morali da ga prepišemo u specijalno odjeljenje u centralnoj školi u Foči, gdje je završio devet razreda. Teško nam je palo to neprihvatanje, a on je zaista dobro, veselo i poslušno dijete“, kaže Milorad.
Upravo je prihvatanje od društva sve što traže i očekuju i roditelji i njihova djeca, koja za svaki gest dobre volje znaju stostruko da uzvrate.
„On voli da posluša, da unese drva u kuću, da ih slaže kad se cijepaju ili da usisa kuću. I ja njega slušam i ispunjavam mu želje, ne sve, ali one koje osjetim da treba“, priča Milorad.
Miladin je srećan, ističe njegov otac, a najviše voli muziku, tako da je s njim u kući uvijek pjesma. Posebna priča je odlazak na crkveni sabor ili kako se to kaže u fočanskom kraju, teferič.
„Ilindan u Miljevini ne propušta, voli i da zaigra u kolu, ali nije baš vješt“, kaže uz osmijeh Milorad.
Prije pet godina Milorad je ostao bez supruge, a Miladin bez majke. Obojici je gubitak veoma teško pao.
„Tugovao je dosta za majkom. Mnogo je osjetljiv, kada vidi na televiziji da neko plače, sjeti se majke i rastuži se“, kaže otac.
Milorad svakodnevno brine o Miladinu, a otkako mu je umrla supruga radi i sve poslove koje je ona do tada obavljala. Veliku pomoć ima od starijeg sina i snaje, koji sa svoje troje djece žive na spratu iste kuće u naselju Baljevo Polje.
Kada stigne, pomogne i ćerka koja je udata i koja, takođe, ima troje djece, a živi na drugom kraju Foče.
Miladinov drugi dom je Servis centar Udruženja „Tračak nade“.
„Udruženje `Tračak nade`, zaista, treba pohvaliti, ima sve potrebne stručne kadrove i Miladin tamo obožava da ide, boravak u centru utiče mnogo na njegovu socijalizaciju. Stvarno se fino radi sa djecom i napredak je vidljiv“, hvali Milorad drugu kuću svog sina.
Miladinu je utvrđen umjereni stepen ometenosti u razvoju, a njegov otac smatra da, ipak, nije sposoban da samostalno obavlja neki posao.
Milorad kaže da mu nikakva pomoć nije potrebna.
„Penzioner san, a i Miladin prima majčinu penziju, živimo solidno, ne žalimo se, niti tražimo kakvu pomoć. Možda, jedino, kada bi se mogao riješiti problem prevoza do udruženja i od udruženja, da neko učestvuje u troškovima za gorivo, jer vozim Miladina svakodnevno“, skroman je Milorad.
On je dodao da će se, dok je živ, brinuti o svom sinu.
„Kada mene ne bude, ima brata i sestru i njihovu djecu, imaće ko brinuti o njemu“, kaže Milorad.
(www.palelive.com / Srna)
