Огласи
Ako redovno posjećujete naš sajt, sigurno ste imali priliku pročitati reportaže koje piše Suad Džanko. On nam sa sjetom prepričava dogodovštine iz perioda kada je živio u Palama. Svojim nostalgičnim pričama, onim koji se sjećaju tog perioda, vrati uspomene i osmijeh na lice, a mlađe generacije „odvede“ u neki sasvim novi svijet. On sad živi u Dizeldorfu, gdje je magistrirao na njemačkom Univerzitetu na odsjeku za istoriju. Ovo je samo mali djelić njegive životne priče.
Suad Džanko rođen je 26.08.1957. godine u Višegradu. Njegova porodica potiče iz sela Džankići, kojeg se Suad i danas rado sjeća. „Selo je smješteno ispod planine Ivice, blizu Višegrada. Ispod vidiš tromeđu BIH, Srbije i Crne Gore, kao na dlanu. Kad je lijepo i vedro vrijeme, dosta jasno se može vidjeti toranj na Trebeviću. Pogledaš li dolje sa te visine, širi ti se fantastičan vidik na ušće Lima u Drinu.“
Kad se Tito, poslije rata, odlučio na elektrifikaciju i industrijalizaciju, opustjela su sela iz istočne Bosne. Prodavala su se imanja u bescijenje i svi su se selili u Sarajevo. Tu je i Suad živio do 1961. godine kada se sa roditeljima i sestrom preselio u Pale. Bili su smješteni u garsonjere nadomak Famosa. Nakon nepune godine, njegova porodica se preseljava u dvosoban stan u naselju Koran. Dosta događaja iz tog perioda je opisao u reportažama koje je naš sajt objavljivao.
„Na Palama sam završio osnovnu školu i uvjek se rado sjećam mog prvog učitelja Bebana (Ninković Tomislav). Ja sam volio školu, možda samo zato, što sam imao tako dragog i vrsnog pedagoga. Imao je jednu manu, da je volio alkohol, ali mi djeca to nikad nismo osjećali na svojoj koži. Mene je učitelj volio, često govorio mojoj majci na roditeljskom, da sam među najbistrijim u razredu. Moram napomenuti i to, da sam ja puno ranije, prije škole, naučio i pisati i čitati, zahvaljujući prije svega mom, tri godine starijem komšiji, Dizi. Od petog do osmog razreda sam već pokazivao afinitet prema istoriji, zahvaljujući nastavnicima istorije, prije svega Vitomiru Milovanoviću i Radoslavu Kujundžiću, koji su mi ulili ljubav prema ovom predmetu i tako, na neki način i odredili moj životni put. Od svih predmeta sam najviše mrzio matematiku. Ne podnosim je ni danas. U gimnaziji, negdje na maturskoj večeri u Domu mladih u Skenderiji svirali nam, zamislite samo Indexi i Himzo Polovina. Davorin Popović, najavi „stiskavac“, profesori biraju. Meni prišla tadašnja razrednica i profesorica matematike, Šerifa da plešem sa njom i tad mi je rekla riječi koje nikad nisam zaboravio: „Sine, kaže, sve ti dobro ide, ali gledaj, kad budeš birao fakultet, da u njemu nema matematike.“ Tako je i bilo. Izabro sam Filozofski fakultet, odsjek istorija i tako postao profesor istorije“, završava anegdotu Džanko.
1984. godine Suad se prvi put i oženio. Nekoliko mjeseci kasnije zajedno sa suprugom je otišao na rad u Irak i tu su ostali godinu dana. Onda su ga premjestili na teren u Višegrad. Tako je počelo upoznavanje s njegovim rodnim gradom. „Lijepe me uspomene vežu za Višegrad iz tog perioda mog života. Imali smo gore i na selu porodičnu kuću, koju je moj stari preuredio u vikendicu. Često sam sa mojim prijateljima sa Pala išli gore, preko vikenda.“ 1988. godine dobio je premještaj iz Višegrada u Briješće. „Tako sam se svaki dan vozio autom na posao, sa Pala. Ružna vremana bila tada, godine nestašica svega, nema ulja, nema goriva, bonovi za benzin. Firme slale ljude na neplaćeno, po tri mjeseca. Ja doživljavao krizu u braku, utom će i razvod. Ukazala mi se prilika da odem u Libiju, koju sam jedva dočekao. Sa namjerom eto, da počnem sve ispočetka.“
Njegova želja je bila da zaradi novac i konačno počne da radi profesiju za koju se školovao. Međutim, život ga je odveo u sasvim drugom pravcu. „U Libiju sam otišao početkom 1990. godine. Mislio sam ostati dvije-tri godine, srediti se ekonomski i krenuti iznova, a ono se zarati. Teška vremena, teških odluka. Imao sam dva izbora. Vratiti se u Bosnu u rat ili negdje na sasvim drugi kraj svjeta, gdje nema rata. Vrtio sam tako danima, globus u mislima, kad nekako stupih u kontakt sa kumašinom, koji je bio u Njemačkoj i zove me da dođem. Tako je odluka pala sama od sebe. Negdje u februaru 1993. godine sam iz Tunisa sletio na Franfurtski aerodrom i u toj zemlji ostao do dana današnjeg. Živim u prekrasnom gradu na rijeci Rajni. Uspio sam se još jednom oženiti i još jednom razvesti. Uspio sam i magistrirati ovdje na njemačkom univerzitetu, takođe na odsjeku za istoriju. Radim skoro 20 godina u avio kompaniji „Lufthanza“, daleko od moje struke, koju sam toliko volio. Lufthanza mi je omogućilla da mogu gotovo besplatno letjeti i ja sam to bogato iskoristio. Obletio sam sve kontinente, ubjedio se da je zemlja okrugla i pomalo umorio. Negdje sam u Bosni kupio komad zemlje, ono za stare dane, da nisam džaba radio. Razmišljam se vratiti za jedno par godina. Najviše volim sjediti u probeharalom šljiviku, gore na vikendici. Nikad mi nije dosadno, a ona tišina mi umornu dušu odmara. Ako budem pisao knjige, gore ću ih pisati. Najvažnije pak od svega je da sam i u privatnom životu srećan. Eto to je moj „Lebenslauf“, kakav je, takav je – moj je. Kad bih ponovo morao sve ispočetka, sigurno da bih puno toga drukčije uradio. Ne mora čovjek sam svaku voćku probati da bi znao je li kisela ili nije“, završava svoju zanimljivu životnu priču Dzanko.
Zeka, Suad i Marinko u mladim danima
On se uvijek rado sjeća perioda kada je živio u Palama.
„Kad pomislim na moje vrijeme provedeno na Palama uvijek mi neka toplina oko srca. Ja sam svoje najljepše godine darovao Palama i one su mi se stostruko zbog toga odužile. Ali nisam ja jedini koji tako misli. Neki dan mi se javio moj stari drug Ecika, koji je živio i odrastao u Beogradu i evo prenosim njegove riječi onako doslovno napisane: „Vidim lepo pišeš. Imao sam sreću da svoja leta i zime provodim na Palama i to su mi ostale najlepše uspomene iz mladosti. Fino ti to bacaš na papir, sve mi je poznato, tako je i bilo. Ja sam do sad živeo i radio u 5 razlicitih zemalja, nisam čak ni rođen na Palama, ali mi je tamo nekako uvek bilo najlepše i osećam da mi je tamo mesto. Govorim o starom Koranu i Palama. Ovo pisem pošto si mi dao šlagvort sa tvojim tekstom o Jahorini.“ Danas Ecika ima tenisku školu u Kaliforniji (LA). Mnogo naših Paljana, širom planete rasutih, mi se javlja i sve njih moje priče vraćaju u prošlost i sa suzama u očima mi se kunu da su vremena o kojima ja pišem bila najljepša vremena u njihovom životu“, nostalgičan je Džanko.
Sasvim slučajno je pokrenut niz reportaža koje su veoma čitane i komentarisane. Na sajtu Palelive objavljena je slika vodopada na vrelu Miljacke. To je podstaklo Suada da napiše reportažu „Vodopadi naše mladosti – vrelo Miljacke“. Dosta je razmišljao o vrijednosti objavljenog teksta. Međutim, komentari čitalaca su otklonili svaku nesigurnost. Suad je dobio mnogo poruka na Fejsbuku, u kojim je dobijao samo riječi hvale i molbe da nastavi pisati. Trenutno piše knjigu.
„Počeo sam pisati jednu knjigu. Ljubavnu. Osjećam da bih mogao napisati cijelu knjigu. Kad pišem o ljubavi, ja to duboko proživljavam. Kad sam napisao treći dio priče: „Šta to bješe ljubav“, nećete mi vjerovati, bio sam danima poslije toga iscjeđen kao limun. Napisao sam je u jednom dahu, za jednu noć.“
Na pitanje kako doživljava svoje reportaže, Suad odgovara: „Ja živim ovdje u Njemačkoj, tako da se ne susrećem svakodnevno sa mojim čitaocima. Jedini kontakti su preko Facebook-a, sa prijateljima i u ovim kritikama čitalaca ispod priča. Mada tu ima i negativnih kritika, ali i te kritike me usmjeravaju, da drugi put ne pravim iste greške. Većina mojih prijatelja na FB mi se kunu da moje priče idu uzlaznom linijom, tj. da je svaka nova priča kvalitetnije napisana od prethodne, što me dosta ohrabruje i daje snagu da dalje pišem. Inače, nemam predstavu, koliko ljudi na Palama i dalje čita moje priče. Jedna prijateljica mi je doslovno napisala, da ja prazan list papira objavim na Palelive, da bi se i on čitao. Da, malo pretjeruje, jel tako? Nekako mislim, da bi neka javna tribina, koju bi neko na Palama organizovao, da li u Domu kulture, da li u nekom kafiću, bila dosta korisna da i ja upoznam svoje čitaoce, ali i oni mene. Više puta sam ponovio da me raduje saznanje da i mlada generacija, koja me ne poznaje, čita moje priče. Ne znam da li mogu da shvate, koliko je nama malo trebalo, a bili smo sretniji. Eto to bi trebala da bude pouka i poruka mojim mladim čitaocima. Uvijek glavu gore. Da znaju da su uvijek u prednosti, nad nama starijim. Nemaju pare, ali imaju mladost i budućnost. A na njima je da je odrede kakva će im biti“, ohrabruje Džanko.
Po njegovom mišljenju, dosta toga se promijenilo u Palama. „Bio sam više puta, u poslednje vrijeme u Palama. Prvo što mi u oči pada je opšte beznađe. Većina mojih prijatelja, koje ja često pominjem u pričama imaju preko pedeset godina, imaju porodice, djecu koja studiraju, a oni sami ne rade. Otkako više nema Famosa, pilane, Hidrogradnje oni su bez posla. Kako li se snalaze, sam Bog zna. A djeca bistra, pametna, hoće da žive normalno kao i sva omladina. Nekad imam osjećaj da su naši roditelji, koji su zaista tih šezdesetih godina živjeli u siromaštvu, bolje živjeli. Oni su bar imali posao. Vidio sam ja i drugu stranu Pala. One koji sve imaju i koji ne znaju šta će od para. Vidio sam toliko reprezentativnih, a privatnih objekata, kojih malo ima i ovdje u Njemačkoj. Pogotovo gore na Jahorini. Još nešto upada u oči. To je onaj potmuli, a nemoćni bjes, kad se pomenu političari, korupcija, kriminal. Davno sam ja otišao i sa Pala i sa tih prostora i puno toga niti znam, niti imam pravo da se mješam i da popujem, ne valja ovo, ne valja ono. Znam da ni u Hrvatskoj ni u Srbiji nije nimalo bolje. Viđam ljude ovdje i iz tih krajeva, kažu, svuda ista priča. Ista boljka je i u gotovo svim postsocijalističkim državama koje nisu u EU. A i EU, čas se hoće raspasti, čas neće, ali je to daleko uporediti sa našim prostorom. Ja sam u duši ipak (ma uvijek bio i ostao) optimista. Imam namjeru da se vratim, jer me uguši nostalgija. Sve nešto kontam, da će sljedeća godina biti u svakom slučaju bolja. Više bih volio da tamo konačno krene, pa da i Njemačka propadne. Ali, niti nama ide dobro, niti Njemačka propada. Neko će reći, ma šta ćeš, takav nam grah pao. Ja ipak, poslije toliko godina raznog iskustva, drugačije razmišljam. Ali, ko mene pita, šta ja razmišljam.“
Ipak, na pomen Korana, bude se neke ljepše emocije. „Malo toga je ostalo isto. Moj Koran, tj. „Blok“ je ostao skoro isti, kao u vrijeme kad sam ja tu živio. Iscjepana drva složena uz zgrade. Male baštice sa povrćem i malim staklenicima. Nećete vjerovati, ali moja majka je prva počela da obradjuje tu gradsku, državnu zemlju, a onda cijeli komšiluk za njom“, kaže Suad i nastavlja priču o nekadašnjem hotelu „Koran“. „Malo mi žao onog kompleksa bivšeg hotela na Koranu, koji je nekad bio srce i duša Korana, a sad služi i sasvim druge svrhe. Ne mogu pomisliti da ne popijem nedjeljnju kafu u UPI-ju, a ono vrvi od naroda. U drugu ruku mi drago da je hotel dobio neku sasvim novu dimenziju, da tu sazrijevaju buduće generacije intelektualaca, koji će nekad (kao što ja to danas činim) pisati svoje priče i svoja iskustva i svoje odrastanje u najčarobnijem mjestu na svijetu, Palama. Posebno me to raduje da su Pale postale grad mladosti, Univerzitetski grad. Ko je to nekad mogao i pomisliti. Pozdrav svim mojim čitaocima i hvala Palelive, što mi je dalo priliku da se i na ovakav način predstavim“, dodao je Suad za kraj.
Priče koje je Suad Džanko objavio na našem portalu:
Vodopadi naše mladosti – vrelo Miljacke
Kafane moje mladosti – Kafe „Bagrem“ i bar „Kod Miše Ćele“
Svi moji košarkaši -1970. godina
Šta to bješe ljubav – Drugi dio
Šta to bješe ljubav – Kraj priče
(www.palelive.com)
 Autor:Ivana Pavlović je rođena u Sarajevu 1988. godine. Ivana je diplomirani pravnik, učesnik brojnih projekata, radionica i volonterskih akcija. Drugi članci sa tagom Ivana Pavlović. |
