Огласи
U ponedeljak 13. aprila je u sarajevskoj galeriji “Roman Petrović”, u organizaciji Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, otvorena je izložba slika Marka Kusmuka i skulptura Edina Lepira. Izložbu su posjetioci mogli vidjeti do 17. aprila 2009. godine. Marko Kusmuk je nedavno primljen u Udruženje likovnih umjetnika BiH.
Likovni kritičar Vojislav Vujanović naglasio je izuzetnost talenta ovog mladog umjetnika kao i njegovu sposobnost traženja lijepog u svijetu i prenošenja u umjetnost. Kompletnu kritiku i fotografije sa otvaranja, možete vidjeti ispod.
{yoogallery src=[/images/stories/razno/MarkoK/RPetrovic/] width=[144] height=[120] title=MArko Kusmuk] style=[lightbox] effect=[fade] spotlight=[1] prefix=[thumb144_] thumb_cache_dir=[thumbs144] thumb_cache_time=[1440] load_lightbox=[1] thumb=[plain] rel=[lightbox[mygallery]] load_lightbox=[1] resize=[1] order=[asc] count=[50]}
ISKUŠENJA LIKOVNOG GOVORA MARKA KUSMUKA
Sigurnim korakom Marko Kusmuk zakoračuje u kozmološke prostore likovnih umjetnosti. Šta omogućuje taj njegov siguran hod?
On, vrlo brižljivo, izoštrava rubove svojih stvaralačkih moći, zasnovanih na urođenim predispozicijama prema likovnim umjetnostima, na stečenom znanju na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti i postdiplomskeim studijama na Accademia di belle arti u Rimu i, na radnoj energiji koju koristi u njenom preobilju.
Crtež je osnova cjelokupnog procesa koji se odvija u njegovom mentalnom ustrojstvu, crtež koji i jeste sa sobom ponio samim rođenjem. U neposrednoj vezi s njim su i perceptivne mogućnosti predmetnog svijeta u slobodnom prostoru. Crtež nosi u sebi odgonetku za formativnu determinantu predmetnog svijeta, ta odgonetka ojačava perceptivne mogućnosti i, oboružan tim urođenim osobenostima, Marko Kusmuk kreće u osvajanje likovnog govora transponirajući ih u sopstveno sredstvo za umjetničko tvorstvo. I tu se javlja prva njegova karakterološka distinkcija u odnosu na druge mlade ljude koji se pokoravaju svome unutarnjem tvoračkom imperativu: on ne želi da se jasno opredjeljuje, već u svojoj ranoj dobi, za određeni likovni iskaz, on pokušava propitivati svoje mogućnosti gotovo u svim oblicima likovnog govora, od klasičnog crteža do skulpturalnih formi. On ne ostavlja po strani ni akvarel, ni ulje, ni pastel, poseže i za akrilikom. S druge strane, on posvećuje pažnju i portretu, ali i apstraktnim razrješenjima, koja mu nalaže sama inspiracija.
Akvarel u dosadašnjem njegovom opusu ima specifičan položaj: u njemu on, na prvom mjestu, iskušava način nanošenja boje na papir, sagleda efekte lazurnog nanosa, ali i efekte sa gušćim njenim nanosom. U takvom odnosu on traži i valerske odnose između svijetlih i bojenih površina. U ovim propitivanjima najčešće koristi ljudsku figuru. Kusmuk ljudsku figuru stavlja u najrazličitije položaje u i sa uspjehom ostvaruje jedan od najtežih likovnih rješenja – skraćenje. Na nekim akvarelima to skraćenje dovodi do istinske fascinacije, ostvaruje onu prirodnost koju naše oko prihvata u njegovoj sumarnosti, bez mogućnosti analitičkog razlaganja vizualnog čina. To je istinski intelektualni čin kojemu je Marko Kusmuk u svojim radovima pokazao punu doraslost.
Oblikovanjem očiju Marko Kusmuk pravi male likovne poeme. Bojeni pigment je ojačan samom gustinom njegovog nanosa, i svaki nabor oko očiju on dovodi do individualnog eksponiranja, a onda ulazi u nutrinu oka i u njemu traži ono što su ljudi davno definirali da je oko «ogledalo duše», traži punu karakterologiju lika, po čemu jedan lik i možemo prepoznati.
To je onaj realizam koji se oslobađa pukosti svoje pokorice i prelazi u svoju drugu prirodu – poetsku istinu. U toj poetskoj istini prelamaju se dva osnovna elementa – lirska prozračnosti i gustina dobrog koju lik nosi u sebi kao osnovnu odredbu. U tom stadiju likovnog oformljenja iskaza, Marko Kusmuk je postigao punu mjeru stvaralačke zrelosti. Posebnu izražajnost je postigao u onim akvarelima u kojima reljefnost prostora oko oka daje sasvim ovlašno, a onda u tu ovlašnost smiješta oko kao sliku u slici, onako kako su snažni prozni pisci svoj pripovijedni princip razrješavali u formi «priče u priči».
To su trenuci kada akvarel izlazi iz svoga okvira etide i eksperimentiranja i postaje vrijedno likovno djelo. Sve ovo, što smo rekli o akvarelu, direktno se odnosi i na njegov crtež. Ali – razlika ipak postoji: akvarel, ma sa kakvom analitičkom snagom pristupali njegovom oformljenju, faktor sumarnosti se ne može izbjeći i to se sumarno, na kraju, promeće u izvjesni narativni slog. Crtež Marku Kusmuku koristi da svoju inspiraciju pročisti do krajnje mjere i da u njemu ostaje samo ono što i čini likovnu senzaciju, vizualni uzlet koji pokatkad liči na igru i, kada bi se, samo za trenutak, oslobodio svoje predmetne osnove, bio bi čisti polet linije sa svom svojom lirskom gustinom čijim supstancijalitetom linija i živi, kad je, čak i bez odsustva svijesti, umjetnik povuče po papiru. To je ono kad, recimo, Jovan Bijelić za kafanskim stolom, na kutiji šibica, načini svoj croquis. Portrete često realizira i u skulpturi. To su istinske vježbaonice u kojima Marko Kusmuk istražuje stroge proporcionalne odnose, koji se protežu i do propitivanja samog lika i postamenta na koji se skulptura postavlja.
To je slikarstvo iz kojega je odstranjen predmetni sloj, gdje se stvaralački aktivizam bazira na čistom likovnom govoru, bojenom faktoru, jedinom vokabularu u likovnom jeziku. Oslon se ne nalazi u nečemu izvan slike, u nekom narativnom naboju, koncipiranje slike je zasnovano na intelektualnom razrješavanju odnosa između bojenih cjelina u kojima se krije primordijalna osnova u ustanovljenju svijeta.
Istina, apstraktna kompozicija pruža široko polje stihijnosti i improvizacija i tu je Marko Kusmuk bio posebno obazriv i u svakoj svojoj kompoziciji je tražio ono čvorište iz kojeg se kompozicija razvija po strogim unutarnjim zakonitostima. To čvorište se najčešće, nalazi u središtu kompozicije, ali ga, ponekad, i decentrira, mada se uravnoteženost nikad ne narušava. Tu uravnoteženost on održava bojenom dominantom koju predstavlja crvena boja u svojim mogućim varijetetima, ostale boje se šire površinom. S druge strane, čini se da Marko Kusmuk u podtekstu očuvava određenu organsku formu čijom dekonstrukcijom stvara novi konstrukt, razložen u bojeni spektar, o kojem smo već govorili. Nešto duže smo se zadržali kod njegovih apstraktnih kompozicija da bismo ustvrdili da one nisu Marku Kusmuku poslužile kao likovne etide, vježbe u oblikovanju bojenog spektra, već da on u njima otkriva način kako da oslobođenom bojom oblikuje misao i živu vizualnu senzaciju u kojoj se može formulirati i semantički sloj slike.
Za sada, ono što bismo mogli staviti kao zajednički imenilac ukupnom njegovom stvaralaštvu, ostvarenom do sada, jeste lirsko osjećanje svijeta, koje ima svoju referencu u plemenitosti i dobru koje se, bar za sada, nude kao premise njegove filozofije kroz čiju koprenu treba da prozre ono što nazivamo vrhovnom vrijednosti svijeta u čijem okrilju živi i koji prevodi u umjetnost. On se kreće širokim transverzalama likovnog govora ne dajući, za sada, ni jednoj formi posebni primat.
Već 2007. godine, u katalogu za njegovu prvu samostalnu izložbu, istakli smo da „Marko Kusmuk ima oštro oko da vidi i sigurnu ruku da viđeno prevede u likovnu formu“. To oštro oko i sigurna ruka nadgrađuju svoju unuturanju moć i postaju sigiurni voditelji Marku Kusmuku da razrješava likovne lavirinte i dospije do širokih horizonta svoga umjetničkog zova koji biva sve zvonkiji i sve čujniji. Potvrđuje to i njegov prijem u Udruženje likovnih umjetnosti Bosne i Hercegovine ove 2009. godine!
Sarajevo, 14. 3. 2009.
Vojislav VUJANOVIĆ
(www.palelive.com)
