Palelive predstavlja: Stvaralački lik Marka Kusmuka

Krstareći najvećom globalnom mrežom na svijetu, naišao sam na fotografije sa slikarske izložbe u Tivtu, nećete vjerovati, pored je stajalo ime jednog paljanina iz moje generacije. Znao sam da je Marko Kusmuk uvijek volio slikarstvo i da je redovno pobjeđivao na školskim izložbama. Znao sam i da je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, ali sam ipak bio iznenađen kada sam vidio fotografije sa likovne izložbe u Tivtu, i na njima nekoliko paljana iz naše generacije koje godinama nisam sretao. Bio je to razlog da kontaktiram Marka i da se malo više raspitam o njegovom radu, jer smatram da je on pravi biser naše generacije i da je osoba kojom se naš grad treba ponositi.

Marko Kusmuk je rođen u Sarajevu 15.02.1985. godine. Dipolomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, odsjek slikarstvo, u klasi profesora Nusreta Pašića, a postdiplomske studije, takodje na slikarstvu, završio je u Rimu, Accademia di belle arti. Do sada je imao dvije samostalne i više zajednickih izložbi. Pogledajte fotografije sa poslednje izložbe koju je Marko predstavio u Tivtu 09-26.09.2008. godine.

{yoogallery src=[/images/stories/razno/MarkoK/] width=[144] height=[120] title=[Marko Kusmuk] style=[lightbox] effect=[fade] spotlight=[1] prefix=[thumb144_] thumb_cache_dir=[thumbs144] thumb_cache_time=[1440] load_lightbox=[1] thumb=[plain] rel=[lightbox[mygallery]] load_lightbox=[1] resize=[1] order=[asc] count=[50]}

SIGURAN PUT KA ZRENJU

Marko Kusmuk ima oštro oko da vidi i sigurnu ruku da vidjeno prevede u likovnu formu. To su mogućnosti ili predispozicije da se sigurnim hodom krene uzbrdicom do cilja. Ali Marko Kusmuk je uspio nadvladati energiju mladalaštva koju nosi u sebi. Nije se prepustio da ga ona ponese hirovitim tokovima umišljenosti koja pretpostavlja da se tek predispozicijama može ostvarivati djelo, već je urodjenom intuicijom shvatio da predispozicije treba prevesti u sigurna sredstva gradnje umjetničkog djela, da treba savladati azbuku umjetničkog govora i da se tek onda može krenuti u oblikovanje svojih vizija, svojih životnih spoznaja, svojih razumijevanja svijeta. I da treba iskušavati te svoje mogućnosti u različitim vidovima umjetničkog govorenja: u crtežu, akvarelu, pastelu, skulpturi…U središtu njegovih preokupacija se smjestio čovjek sa svim svojim zahtjevnostima, ali ne zapostavlja ni predmete koji čovjeka okružuju i stvaraju onaj životni ambijent u kojem se stječe iskustvo o životnim daćama i nedaćama i od čijih impulsa se može graditi sopstvena filozofija. Zahtjevnosti, koje se postavljaju pred umjetnika na njegovom putu ka umjetničkom dozrijevanju, jesu višestruke i kreću se od uspostave prepoznatljivosti izmedju likovnog uobličenja i čovjeka kao referenta, pa do anatomskog sustava koji se manifestira u formama neiscrpnih varijacija koje se identifikuju sa životnim aktivizmom. Marko Kusmuk je, naročito svojim crtežom, ušao u taj lavirint, provjeravao oštrinu svoga oka, zapažanja mogućeg položaja čovjekovog tijela, zapravo aktivističke situacije čovjeka u odredjenom trenutku i anatomske usaglašenosti njegova tijela sa aktivizmom, bez obzira da li se kretao ili zastao u vremenskom trenutku. Aktivističke trenutke je posebno obradjivao kredom u vidu krokija, hvatanja u mrežu svojih linija čistotu samog pokreta u jednom magnovenom trenutku kada je taj pokret oslobodjen same svijesti, kada se on čini poticajem iz same nutrine čovjekove.I tu dolazi do izražaja stvaralačka snaga ovog mladog čovjeka: da bi oblikovao goli aktivistički trenutak koji proistječe iz unutarnje potrebe, a ne iz svjesne domišljenosti, on je morao osloboditi liniju od njene definitivnosti, iz njene težnje da zarobljava oslobodjeni pokret, on pokreće u njoj onu dinamičku komponentu koja i jeste njena izvorna determinanta – da u prostoru bjeline postavi sebe u položaj u kome će i doći do izražaja izvornost čovjekova pokreta. Njegova linija, dakle, ne definira, ne zarobljava, ne dovodi do umrtvljene statičnosti, ona usaglašava svoju dinamičku potentnost sa dinamičkom energijom čovjekova pokreta, ona je, zapravo, nagovještava ostavljajući oko sebe široki prostor «polja neodredljivosti» koje posmatrač, zaintrigiran tim dinamizmom linije, pokušava dograditi crtež i time prepoznati životnu situaciju sopstvenog stanja. Umjetnik i posmatrač se susreću u tome polju i postaju saučesnici u definiranju spoznaje o čovjeku, o njegovom načinu kreiranja odredjene životne situacije. Ovakvim načinom postupanja Marko Kusmuk je jednu etidu, vježbu u svladavanju odredjenih iskušenja koja ljudsko tijelo stavlja pred umjetnika, preveo u dovršeno umjetničko djelo, ne putem prepotentne skokovitosti već iz samog osjećanja slobode koju je ispoljio u spoznavanju dinamičke komponente jedne linije. Drugi njegovi crteži nemaju tu stvaralačku lakoću, oni su upravo i sračunati na proučavanje same anatomije čovjekova tijela, stavljanog u različite položaje. Posebnom svojom dogradnjom se odlikuje jedan ženski akt, radjen olovkom, vidjen iz posebne vizure sa neprirodnim položajem tijela. Pa ipak, anatomski je crtež načinjen besprijekorno. Čak, položaj tijela i prostor u koji je smješteno tijelo uspostavljaju punu medjusobnu korelaciju i osiguravaju punu prirodnost neprirodnom. Na drugim crtežima će propitivati problem skraćenja, jednog od posebnih iskušenja u realizaciji čovjekova tijela u prostoru, usaglašenog sa stajnom tačkom iz koje se tijelo promatra. Ali ima nekoliko eksponata koji uistinu iznenadjuju: crtež izvodi akvarelskim bojama! Ovim postupkom on u sigurnost ruke u korištenju linije unosi novi elemenat vodenu boju gdje oba elementa, i «vodena» i «boja» postavljaju nove zahtjeve: komponenta vodenog se ne smije prepustiti svojoj difuznosti razlijevanja, a, pri tom, da bi crtež imao svoju «logiku» mora se pronaći ona bojena komponenta koja odgovara čitavom kompleksu vidjenja. I dešava se malo čudo: on vodenom bojom uspijeva u crtež ukomponovati sve anatomske zadatosti koje zahtijeva položaj tijela u koji ga je postavio. A položaji su različiti od sjedeće figure okrenute ledjima prema gledaocu, Preko figure date u anfasu do figure u zgrčenom ili ležećem stanju. Čak i kada radi akt žene u stojećem stanju, tijelo žene daje u torzičnoj formi. Istovremeno, sa mijenjanjem položaja tijela, on varira i bojeni faktor. Negdje je boja nanesena u svoj svojoj prozračnosti, tek toliko da se u njenom okrilju vide konture tijela, dok će u drugim slučajevima zgusnuti pigment i čitav prizor dovesti do izvjesne arabesknosti, kao što je to učinio sa sjedećom figurom muškarca sa naglašenim smedjim bojenim tonom. Najzad, Marko Kusmuk u nekoliko akvarelskih crteža živi bojeni ton koristi kao valerski odnos prema drugom bojenom faktoru. Ponekad, bojeni ton u ulozi valera biva ekspresivniji od osnovnog tona. To je vidljivo na jednom muškom aktu gdje je otvoreni pigment plave boje stavljen u takav položaj, dok će na drugom bojenom crtežu ulogu igrati crvena boja. Jedna od omiljenih tema ovog umjetnika jesu mrtve prirode. Njih možemo posmatrati iz dvije stajne tačke u kompozicionom smislu i u smislu oblikovanja predmeta koju ulaze u tu kompoziciju. U kompozicionom smislu jedan se predmet postavlja kao dominanta i svojim dimenzijama i svojim karakterističnim oblikom. Oni odredjuju kompozicioni prostor i formiraju vidno polje u koje ulaze drugi predmeti sa jasim ciljem da se u dominanti iskristalizira emotivna vezanost za njega. Emocija može biti različitog karaktera: nekad će se ona formulirati od intimnih akcenata, kao, recimo, šivaća mašina ili pegla, drugi put će emocija biti vezana za plastičnost oblika kao što je to petrolejska lampa, mada se u njoj može očitovati i blaga nijansa prisjećanja na njenu nekadašnju ulogu u svijetu iz kojega umjetnik potiče. Najzad, izvjesna emocija se vezuje i za telefon čija otvorena slušalica može nagovještavati ili dobijenu informaciju ili informaciju koja se očekuje. Svoje kompozicije Marko Kusmuk smješta u dvostruki kontekst. Jedan od njih je pozadina slike koja je odredjena bojenim kvalitetom, a drugi je postolje na kojem se gradi kompozicija. Pozadina je, najčešće, data u prozirnom tonalitetu, pomalo odsutnom iz same slike, drugi put će pozadina biti artikulirana zgusnutim plavim pigmentom kojim se dokučuje izvjesna atmosfera unutarnje posvećenosti, pa i nečega svečarskog, mirnog i dostojanstvenog. Drugi je kontekst variran od rustikalne forme ogoljelog stola u čijoj se formulaciji očituje njegova istrošenost, ali, najčešće, taj kontekst je oblikovan prekrivačem sa bogatim naborima, živom igrom svijetlih i zasjenjenih dionica koje se smjenjuju u jednom živom dinamičkom odnosu različitih bojenih valera i razigranih lirskih akcenata. Sve se, dakle, odvija u prostoru prisnosti i blizine, bez obzira na gradaciju emocija. Drugi aspekt se odnosi na modeliranje samih predmeta, pogotovo dominanti u kompoziciji. On uspijeva njihovo obličje dovesti do taktilne ubjedljivosti. To je jedan od abecedarija u čijem okrilju ovaj umjetnik izoštrava svoje vidjenje i usavršava oblikovanje vidjenog. Prenošenje doslovnosti fizičkog izgleda predmeta u sliku još nije umjetnost, ali umjetnik može pristupiti njegovom dekomponovanju tek onda kada je savladao svu njegovu fizičku datost. Prvi stepen ovog čina je Marko Kusmuk savladao besprijekorno i u daljem svome stvaranju on može sebi dozvoliti igru sa formama predmeta kako god to želi. I portret je jedna od preokupacija Marka Kusmuka. I, kao i kod mrtvih priroda, i ovdje možemo njegove portrete posmatrati iz rakursa podudarnosti sa njegovim referentom, ali i u snazi dokučivanja onog karakterološkog u portretiranom liku. I ovdje su likovi iz neposredne okoline, kao što je to bilo u mrtvim prirodama, možda je najčešće slikao svoju baku. On zapaža one detalje koji odredjuju starosnu dob portretiranog, i to radi akvarelom, ali se iz njih može dokučiti i izvjesna karakterološka osobenost, unutarnja pitomost i toplina koja se širi ambijentom. Treba pomenuti i jedan autoportret, zanimljiv po snazi samouranjanja i dokučivanja one mekote koja se zrcali na njegovom još djetinjatom licu, ali i stasitost koja je data tek u nagovještaju. Marko Kusmuk je, bez sumnje, predisponiran za slikarstvo i za oblikovanje onog prostora u kojem vlada nenarušivost atmosfere i toplina ljudskog obitavališta. Pa ipak, on je sebe iskušavao i u radu na skulpturi. Očito je da je snaga vajanja lika jedna od nesumnjivih njegovih stvaralačkih moći. Izvajani likovi očituju u sebi neobičnu snagu odlučnosti i stamenosti, bez obzira na starosnu dob lika. Ali ovdje treba istaći još jedan motiv o kojem smo mogli govoriti i kada smo govorili o njegovim akvarelima. To je zanimljiva prirodna forma krabe s čijom se formom umjetnik i mogao i umio igrati. Tu igru je preveo i u skulpturu sa posebnim vajanjem epidermalnog sloja u čijoj je bjelini izgradio snažnu lirsku poemu. I dobro je što će javnosti pokazati i tu svoju stvaralačku snagu. Stvaralački lik Marka Kusmuka, još dječaka, koji tek dokončava svoje likovne studije, nagovještava izvornost stvaralačkih mogućnosti, projiciranih u gotovo sve vidove likovnog govora.

Sarajevo, 22. 10. 2007. tekst koji je napisao Vojislav Vujanović za Markovu prvu samostalnu izložbu u Palama.

(www.palelive.com)