Огласи
FOČA – Fočanka Milana Miljanić odlučila je da, nakon višedecenijskog skrivanja, iz ladice izvadi i objelodani dirljivu pjesmu o djevojčici Veli Kočović iz Foče, koja je stradala od austrougarskih šuckora 1914. godine – zato što je cvijećem zakitila crnogorsku vojsku.
Ova pjesma, koju je 1915. godine napisao Nikšićanin Dušan Radojičić, baca novo svjetlo na mrak zaborava i javnosti manje poznatu sudbinu porodice sveštenika i učitelja Josifa Kočovića, koja je u oba svjetska rata ubijana i odvođena u logore u Arad, Doboj i Jasenovac.
Za ovu devetočlanu porodicu /Josif i njegova supruga Jelena imali su četiri sina i tri ćerke/ može se reći da je simbol srpskog stradanja u 20. vijeku.
Pjesma je posvećena djevojčici Veli, odnosno Velinki, i njenoj majci, učiteljici Jeleni Kočović, udovici srpskog sveštenika i učitelja iz Foče, jednog od prvaka „Prosvjete“ u BiH, Josifa Kočovića, kojega su Austrougari streljali na početku Prvog svjetskog rata, u avgustu 1914. godine, na drinskim mostovima sa drugim istaknutim fočanskim Srbima.
Austrougari su tada strijeljali oko 200 stanovnika fočanskog sreza, uglednih ljudi iz gradskog staleža i mještana čelebićkog kraja na granici sa tadašnjom Kraljevinom Crnom Gorom. Iz Foče je u logore od Sarajeva i Doboja do Arada u Rumuniji odvedeno 365 Srba i malo ko od njih se vratio.
Nedugo nakon ubistva oca, stradala je i ćerkica Vela, a njena krivica je bila što je pri ulasku crnogorske vojske u Foču iste te 1914. godine poklonila buket cvijeća oslobodiocima.
„KAD JE VOJSKA CRNOGORSKA U GRAD FOČU DOLAZILA…“
„Kad je vojska crnogorska u grad Foču dolazila,
generala i svu vojsku, ti si cvijećem zakitila.
I slabačkim tvojim glasom, ti si vojsku pozdravila:
Zdravo bila, hrabra vojsko, tatu si mi osvetila…“, stihovi su pjesme, koju je Milana Miljanić pokazala Srni.
Ručni prepis pjesme njoj je na čuvanje predao poznati fočanski planinar Mika Savić Piri, prijatelj i komšija porodice Kočović.
Milana, koja se djevojački prezivala Ristović, odrasla je u porodici svog tetka Branka Kočovića, koji ju je usvojio, a on je bio jedan od četvorice sinova Josifa Kočovića i brat male Vele, pa je pokojni Mika Savić odlučio da ona nastavi čuvati uspomenu na stradanje fočanskih Srba 1914. godine.
„Mika mi je dao pjesmu i rekao: `Milana, ako komunisti saznaju da imaš ovu pjesmu, ti ćeš u zatvor`. Još je kazao: `Ovo je pjesma o porodici tvog tetka, evo ti pjesma, žao mi je da se ne sačuva, ali ne smiješ je nikome pokazati`“, prisjeća se ona riječi pokojnog Savića.
Strah od nekadašnje komunističke vlasti dugo je bio prisutan u starim građanskim porodicama u Foči što ne treba da čudi, s obzirom na to da su pretrpjele veliki teror nakon Drugog svjetskog rata.
Na dnu pjesme, stoji da ju je napisao Dušan Radojičić u Nikšiću, 6. januara 1915. godine, a u to vrijeme Foča je bila dio slobodne teritorije pod kontrolom crnogorske vojske.
Za autora pjesme Dušana Radojičića, Milana Miljanić navodi da su ga u Drugom svjetskom ratu, ili neposredno nakon rata, ubili komunisti i njegove knjige spalili, a kako je prepis pjesme dospio kod Mike Savića ona ne zna.
„Mika mi je samo rekao da su Radojičića komunisti ubili i sve njegovo zapalili“, kaže Miljanićeva i dodaje da je Radojičić, najvjerovatnije, i sam bio u crnogorskoj vojsci koja je 1914. ušla u Foču.
Ona priča da se za grob male Vele danas ne zna, dok Josif počiva u zajedničkoj grobnici kod Željeznog mosta na Drini sa ostalim streljanim rodoljubima.
POPADIKA DUBROVČANKA
Jelena Kočović, udovica sveštenika Josifa, bila je učiteljica rodom iz Dubrovnika.
Milana priča da je Popadika, kako su svi u Foči od milja zvali Josifovu suprugu, bila omiljena i izuzetno poštovana.
„Ona je bila Dubrovčanka, od bogatih roditelja veletrgovaca, a Učiteljsku školu je završila u Mostaru. U Foči je pokrenula `Kolo srpskih sestara` čiji je bila prvi predsjednik, i pod pokroviteljstvom tog društva vodila žensku stručnu školu“, navodi Miljanićeva, koja danas živi u kući svog tetka Branka Kočovića, a u blizini stare kuće njegovih roditelja u nekadašnjoj Srpskoj Varoši u Foči.
Austrougarima nije bilo dovoljno što su ubili oca Josifa i ćerkicu Velu, pa su najstarijeg sina Sveta, mladog bogoslova, kojeg su uhapsili zajedno sa ocem pred dolazak crnogorske vojske, odveli u logor u rumunski Arad.
Pjesnik Radojičić, obraćajući se majci Jeleni, 1915. godine pjeva:
„Kad’ se Srpstvo oslobodi i kad klikne sa svih strana:
Slobodni smo, hvala Bogu, dušman nam je pod nogama!
Trgnućeš se i ti tada iz te tuge, iz tog jada,
kad tvoj sinak zarobljeni zagrli te iznenada“.
Nažalost, ovi stihovi se nisu obistinili, jer je Sveto Kočović iste te 1915. godine, kada je pjesma napisana, preminuo od gladi i torture u logoru u Aradu.
Stradanje porodice Kočović nastavljeno je u Drugom svjetskom ratu.
Josifovog sina Mirka, koji je nakon studija u Zagrebu ostao u tom gradu da radi, ustaše su odvele u koncentracioni logor Jasenovac. Uspio je da preživi i u Foču se vratio sa teškim posljedicama, pa je nedugo potom i preminuo 1954. godine.
Najmlađi Josifov sin, Strahinja, rođen 1909. godine, bio je učitelj, a stradao je, kao jedan od komandanata Jugoslovenske vojske u otadžbini, u partizanskoj potjeri, nedugo nakon Drugog svjetskog rata, u zimu 1945. godine.
Od četvorice Josifovih sinova, samo je Branko Kočović duže poživio, a njegovi potomci, od žene iz prvog braka, odavno ne žive u Foči.
Branko je završio studije finansijske ekonomije u Beču i Parizu, govorio je više stranih jezika, i kao jedan od najškolovanijih Fočaka bio je načelnik poreske uprave.
Milana Miljanić u Brankovoj kući, koju je naslijedila, čuva dragocjene fotografije porodice Kočović, kao i predmete muzejske vrijednosti, poput starog ukrasnog posuđa koje je Popadika donosila iz Dubrovnika.
BUKET CVIJEĆA – NEOPROSTIVI GRIJEH
Kočovića danas u Foči nema, a njihova prva komšinica Mira Jelić Hadživković priča da je djevojčica Vela, najmlađa od tri kćerke Josifa Kočovića, mogla imati desetak godina kada su je ubili šuckori, te da je njena krivica bilo to što je cvijećem dočekala Crnogorce.
„Kada je poklonila buket cvijeća crnogorskom oficiru, to su vidjeli austrougarski špijuni, odnosno šuckori i isti dan je ubili dok se vraćala kući. Za Dušana Radojičića, koji je napisao pjesmu, pričalo se da je bio poznat pjesnik između dva svjetska rata, ali da su komunisti popalili sve njegove radove“, priča Jelićeva, čiji su đed Niko Hadživuković i njegov brat Đorđe, ugledni trgovci, takođe, streljani u avgustu 1914.
I ona vjeruje da je Radojičić 1914. godine bio u crnogorskoj vojci u Foči, koju je mala Vela zakitila cvijećem, da je neposredni svjedok svega što se desilo, pa je ganut sudbinom porodice Kočović napisao ovu lijepu pjesmu.
Mira se iz priča sjeća i stradanja učitelja Srahinje Kočovića, a kao djevojčica je upamtila i Mirka Kočovića, nakon što se vratio iz Jasenovca.
„Mirko je bio mnogo mršav, sama kost i koža, bijel u licu – nas djecu bilo je strah pogledati ga, nije dugo poživio. Strahinju su 1945. na širem području Bunova opkolili partizani, on je dvojicu ubio i onda je sebi presudio. Tu je i pokopan, da bi kasnije u velikoj tajnosti bio prenesen na groblje Božovac u Foču i sahranjen u porodičnu grobnicu“, kaže Jelićeva.
Branko, jedini Josifov sin koji je dočekao starost, preminuo je u Foči 1975. godine, a njegovi potomci, priča Jelićeva, danas žive u Vojvodini, NJemačkoj i Istri.
O sudbini djevojčice Vele i razmjerama stradanja njene porodice, nakon Drugog svjetskog rata nije se pričalo i kao da je sve bilo obavijeno velom ćutanja i gurnuto u zaborav, pa se o tome i danas malo zna.
Zahvaljujući sjećanjima starih Fočaka i Radojičićevoj pjesmi, može se kompletirati slika o stradanju Kočovića u oba rata, a da ova porodica ne ostane zaboravljena potrudio se i kustos-istoričar Muzeja Stare Hercegovine Danko Mihajlović, koji je prikupljajući arhivsku građu o prošlosti Foče, pronašao i sa Srnom podijelio dragocjene istorijske podatke.
Izvori Eparhije zahumsko-hercegovačke razriješili su dilemu kojeg je tačno uzrasta bila djevojčica Vela, otkrivajući podatak da je nakon sveštenika Josifa stradala i njegova ćerka od 11 godina.
Ovaj dokument otkriva još jedan važan detalj o ovoj porodici, a to je da stradanja nije bio pošteđen ni sin Branko. Kako se navodi, on je odveden u logor u Doboj, a može se pretpostaviti da je to bilo 1915. nakon što su Austrougari ponovo ovladali Fočom, kada su u logore odveli i veliki broj stanovnika Čelebića i drugih pograničih sela prema Crnoj Gori.
Branko je potom mobilisan u austrougarsku vojsku na daleki istočni font, gdje je teško obolio i srećom uspio ostati živ i dočekati slobodu.
U „Prosvjetinom“ arhivu u Sarajevu Mihajlović je našao pismo udovice Jelene Kočović ovom društvu iz 1921. godine, u kojem moli da se njenom najmlađem sinu Strahinji odobri školska stipendija, odonosno boravak u đačkom domu, navodeći stradanja svoje porodice u Prvom svjetskom ratu i pozivajući se na zadužbinarstvo svog pokojnog supruga.
„Na oltar narodnog oslobođenja, osim pokojnog supruga žrtvovala sam i najstarijeg sina Svetislava, bogoslova druge godine, koji je u 19. godini u aradskim kazamatima umro mučen glađu i svakom bijedom, i ćerku Velinku koju su mi šuckori na kućnim vratima iz pušaka ubili“, piše udova Josifa Kočovića.
Mihajlović priča da je Jelena Kočović bila izuzetno emancipovana i društveno aktivna žena za to vrijeme, a njen suprug Josif veliki dobrotvor i zadužbinar.
Završio je Bogosloviju u Reljevu i osim što je bio protojerej i učitelj, imao je istaknutu ulogu u „Prosvjeti“, čiji odbor u Foči je vodio. Bio je i prvi čovjek, odnosno horovođa, Crkvenog pjevačkog društva „Sveti Sava“ osnovanog još davne 1885. godine, a znatan dio svoje imovine darovao je za školovanje siromašnih đaka.
I njegov otac Lazar i đed Pavle bili su sveštenici, a tradiciju je trebalo da nastavi sin Sveto, koji je skončao u Aradu.
„Kočović je imao veliku ulogu u `Prosvjeti` koja je prikupljala sredstva za školovanje srpskih đaka. U ovom pismu Jelena navodi da je njen pokojni suprug svoje dionice u Srpskoj štedionici poklonio `Prosvjeti` na ime školovanja srpskih đaka izvan svog mjesta rođenja“, navodi Mihajlović.
O životu i sudbini autora pjesme Dušana Radojičića teško je naći više podataka. U knjizi Sava Gregovića „Pucaj, rat je završen – zlim putem bratoubilaštva: slovenačko krvavo proljeće 1945“, među hiljadama žrtava svirepog partizanskog zločina nad crnogorskim četnicima i civilima koji su ih pratili nalazi se i ime Radojičić Radovana Dušan.
Uz ime navedeno je da je iz Nikšića i da je ubijen u Sloveniji u maju 1945. godine.
Da li se radi o autoru pjesme, ili je on na neki drugi način okončao svoj život, ostaje nepoznato, ali je, prema sjećanjima starih Fočaka, izvjesno da su ga ubili komunisti.
Pjesnik koji je 1915. godine pjevao o fočanskim žrtvama za slobodu i ujedinjenje srpstva, o djevojčici Veli, njenom ocu Josifu i bratu Svetu, tri decenije potom doživio je istu sudbinu i stradao zbog odanosti srpskoj ideji o slobodi i to iste godine kada i Velin brat Strahinja.
Zahvaljujući njegovoj pjesmi, koja je nakon toliko godina objelodanjena, danas se, kroz sudbinu porodice Josifa Kočovića, bliže može sagledati teški period velikih stradanja fočanskih Srba u dva svjetska rata.
Osim zajedničkog spomenika kod Željeznog mosta, gdje je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije sahranjen sa ostalim streljanim rodoljubima, veliki dobrotvor i prosvjetitelj Josif Kočović danas nema drugog obilježja u Foči.
Ne samo zbog tragične sudbine ove porodice, već najprije zbog njenog velikog pregalaštva u obrazovanju omladine i širenju i jačanju srpskog i hrišćanskog duha, posebno u vremenima pod okupacijom, Josif Kočović, njegova supruga Jelena i njihova djeca ne zaslužuju da budu zaboravljeni.
Da li će istorijska nepravda biti ispravljena i da li će porodica Kočović postati dio kolektivnog sjećanja fočanskih Srba zavisi od sadašnjih i budućih generacija Fočaka, a ova pjesma mogla bi u tome pomoći.
Posvećeno Veli i Jeleni /njenoj majci/
Dokle će te gonit’ tuga,
Plemenita, oj! Srpkinjo?
Zar je malo što ti suprug
za Srpstvo je poginuo.
Nego mālo to mjezimče
s tvojih grudi dušman ote
jer se Boga on ne boji,
Niti ljudi, nit’ grehote.
Trpi, tužna sestro mila,
s tobom Srpstvo tugu dijeli
sad su za te crni dani
al’ će opet biti bijeli.
Kad’ se Srpstvo oslobodi
i kad klikne sa svih strana:
„Slobodni smo, hvala Bogu,
dušman nam je pod nogama!“
Trgnućeš se i ti tada
iz te tuge iz tog jada
kad tvoj sinak zarobljeni
zagrli te iznenada.
Tad’ radosno ti ćeš reći:
„To su oni bijeli dani
Bože blagi, ti si dobar,
opet nam se sreća javi.“
Tada ćeš se sjetit’ mene
i ovoga što ti velim.
A kad na grob odeš tamo,
reci ovo maloj Veli.
Mala Velo, zar ti ode
da ispričaš svome tati
kako Srpstvo njega žali
a najviše tvoja mati.
Zašto nisi pričekala
da slobodno Srpstvo bude
po cijeloj zemlji našoj
kao što je, Velo, tude.
Đe poganog dušmanina
kuršum tebi život uze
nasred Foče, pored Drine
da za tobom rone suze.
Braća tvoja, sestre, mati
i sve tvoje drugarice
žale tebe jer te nema
lijepa naša Srpkinjice.
Kad’ je vojska Crnogorska
u grad Foču dolazila
generala i svu vojsku
ti si cvijećem zakitila.
I slabačkim tvojim glasom
ti si vojsku pozdravila:
„Zdravo bila, hrabra vojsko,
tatu si mi osvetila!“
Ja polazim u Srbiju
da osvetim Srpstvo, Velo!
Dok poganog dušmanina
ne stigne me zrno vrelo.
Boriću se, svetiću te,
vjeruj, biće to zac’jelo!
Dušan Radojičić
Nikšić, 6. januara 1915.
(www.palelive.com / Srna)
