Огласи
ISTOČNO SARAJEVO – Etnolog i antropolog Branko Pjević iz Istočnog Sarajeva rekao je Srni da bi primarni cilj nakon epidemije virusa korona trebalo da bude jačanje društva u cjelini, ali i sopstvene stručnosti pojedinaca.
Pjević je rekao da je u trenutnoj epidemiološkoj situaciji do izražaja došla svijest i znanje, i pojedinca i kolektiva, te stručnost pojedinih službi, društveno-političkog sistema i organa upravljanja u vanrednim okolnostima.
„Ništa nećemo postići ako budemo čekali da nam neki stranci plate i kažu kako treba da se odnosimo prema sopstvenom prostoru, ekonomskom sistemu, prirodnom i kulturnom nasljeđu, životnoj sredini, pa samim tim i u vrijeme epidemije koja je zadesila cijeli svijet“, smatra Pjević.
On je pozvao stanovnike Srpske da doprinesu borbi protiv virusa korona tako što će se pridržavati uputstava stručnih lica.
„Dajmo nesebičan doprinos predstavnicima stručnih službi, vlasti, kriznim štabovima, zdravstvenim radnicima i drugima na prvoj liniji u vrijeme epidemije, radi nas. To nam je dužnost, moralna, pravna, ljudska, srpsko-pravoslavna, svi smo jednako odgovorni. Pomozimo jedni drugima, poslušajmo savjete i uputstva, te poštujmo mjere predostrožnosti“, poručio je Pjević.
EPIDEMIJE U PROŠLOSTI
Pjević je rekao Srni da su u prošlosti najveći danak u ljudskim žrtvama uzimale upravo epidemije, 1690, 1731, 1741, 1782, 1814, 1816. godine, zavedene u starim arhivama pod nazivima, kuga, kolera, lepra, oganj, astaluk, ospice, dječiji kašalj, zauške, variola, sifilis, tuberkuloza, šuga, tifus i druge akutne zarazne bolesti nakon Drugog svjetskog rata.
On pojašnjava da je borba za goli opstanak u prošlosti tokom različitih kriznih vremena tjerala narod da se razdvaja, sklanja i skriva što dalje od glavnih puteva, gradova i većih naselja, zalazi duboko u šumu, u planinska gotovo bespuća, ljuti krš i bezvodne krajeve, samo što dalje jedni od drugih.
„Većina srpskih sela brojala su u periodu 19. vijeka oko desetak kuća do pedeset, većinom razbacanih i dosta udaljenih jedni od drugih. Manji zaseoci sastojali su se i od samo jedne kuće, ali sa višečlanom porodičnom zadrugom“, navodi Pjević.
Pjević smatra da je borba za odbranu geopolitičkog prostora, samoodbrana vlastitih interesa negativno uticala na narod, jer su se, kakao je rekao, duhovno i kulturno ljudi izgubili.
„Takva opasnost, nažalost, i dalje je prisutna, jer živimo u svijetu najsavremenije brze komunikacije. Naša sve više urbanizovana i potrošačka svijest odvela nas je nekontrolisano u pogrešnom pravcu. Želja savremenog čovjeka je, po svaku cijenu, domoći se grada, pokrenuta još u doba SFRJ. I dalje važi ona stara `selo hvali, a u grad se svali`“, kaže Pjević.
Prema njegovim riječima, vremenom se došlo do devastacije zemljišta, a najčešći uzročnici su površinski kopovi, deponije, otpadne vode, akumulacije teških metala, pesticidi, urbana i ruralna naselja, aerodromi, erozije, klizišta i slično.
„Masovno propadanja šuma, u novijoj istoriji predstavlja jednu od najvećih ekoloških katastrofa, najčešći uzrok tome su kisele kiše i nekontrolisano iskorištavanje, uništavanje i zagađenje koje potiče upravo od čovjeka. Čovjek je veliki zagađivač usljed tehničkog i tehnološkog razvoja i demografske ekspanzije, što sigurno izaziva i mnoge katastrofe, pa i bolesti koje prijete opstanku“, zaključio je Pjević.
(www.palelive.com / Srna)
