Prema iskazu tadašnjih dječaka, danas već pedesetogodišnjaka, koji su ulazili u ovu pećinu, pri ulazu je bilo šiblje koje je sakrivalo od očiju. Na ulasku se susreće mali izvor, a malo dalje jezerce. Sa tavanica i od poda su stalaktiti i stalagmiti u raznim prelivima boja i raznim oblicima. Na bočnim zidovima su ljudskom rukom bile nacrtane neke rogate životinje, koje oni kao djeca nisu mogli prepoznati. Pored životinja bilo je urezano neko pismo, koje takođe nisu mogli niti pročitati, niti razumjeti.
„Išli smo dok je ručna baterija imala u sebi struje i dok se ne ugasi. Mi nikada nismo dosegli kraj, a išli smo dublje od 500 metara. Laički smo zaključili da je duža od 1 km. Za ovu dužinu nismo sigurni da je tolika, ali je bez sumnje vrlo dugačka.
Kada smo pričali svojim roditeljima, rekli su da nikada nisu ulazili u nju. Ne znaju da postoji, a nama su prijetili da se ne usuđujemo da to više radimo i izlažemo se opasnostima.
Bez obzira na njihova upozorenja, mi smo tamo često zalazili. Blizu izlaza vidi se jedna vertikalna jama i kada se dođe ispod nje, vidi se krajičak neba i tu pada svjetlost, ali je ona nemoćna da obasja golemi prostor pećine. Ova jama je isuviše uska, da bi se kroz nju mogao provući čovjek.“
Popova pećina je danas potpuno zatrpana i njen ulaz je u okomitoj stijeni Skakavca. Samo se pomoću užadi može prići, ali se ni pri tome u pećinu ne može ući. Zašto se naziva tim imenom posjetioci ne znaju, ali je za proučavanje sigurno interesantna, pogotovo zbog pisama i crteža životinja.
Odlomak iz knjige Mojsija Đerkovića
(www.palelive.com)