Огласи
VIŠEGRAD – Godina je dobro ponijela, voće je rodilo i prerodilo, biće i za kazana i pekmeza i za prodaju, ali će mnoge „mivke“ propasti, jer na selima nema čeljadi i malo je onih koji „ljetinu mogu sraditi“, kažu seljaci u višegradskom kraju.
„Rodilo ko nikad“, mrmlja u bradu seljak LJupko Arsić iz Veletova dok obilazi voćnjak i račvastim motkama podupire od obilja ploda otežale grane šljiva požegača od kojih se pravi najbolja rakija.
Starina Arsić se prisjeća i pedesetih godina prošlog vijeka kad su se seljaci radovali obilatom rodu voća, ali i strijepili od onog što je sa zrelim šljivama neminovno dolazilo – poreznici.
„Moj otac Milovan imao je brojnu familiju – sedam sinova i dvije kćeri, pa smo uspijevali da šljive ‘otresemo’, pokupimo i stavimo u drvene kace. Ali problemi su bili što bi se sa berbom šljiva u selu pojavili i poreznici, koji su mjerili kace, procjenjivali koliko u njima ima džibre i oporezivali sav višak koji je propisan zakonom“, prisjeća se LJupko Arsić.
Seljaci ne bi bili to što jesu da se nisu snalazili u namjeri da prevare poreznike i sakriju džibru da se na višak „ne udari“ porez.
„Teška su to vremena bila. Seljaci su u šikarama i skrovitim mjestima krili kace i u njih vozili otresenu šljivu. Bilo je to i po nekoliko kilometara od mjesta gdje je bio rakijski kazan i gdje će se rakija peći. Radilo se to obično noću da seoske ‘špije’ ne ‘otkucaju’ domaćine poreznicima i miliciji i onda eto ti belaja“, prisjeća se Arsić.
Kace su mještani krili u stogovima sijena, u šaši i slami, pa čak prekrivali i zemljom.
Visprenim poreznicima, koji su i sami bili porijeklom sa sela, nije ništa promicalo, pa su seljaci teško s njima izlazili na kraj.
Autor ovih redova došao je do „Zapisnika o proizvodnji rakije“ od 24. septembra 1955. godine koji je sačinila posebna poreska komisija kod domaćina Lazara Tasića iz sela Bijele.
Komisija, odnosno poreznici su, „uhvatili na djelu“ pečenje rakije u kazanu, čiji je vlasnik bio Mićo Tasić, te je u zapisniku konstatovano da je za proizvodnju rakije utrošeno „500 kilograma komine od šljive i 200 kilograma komine od krušaka“.
Poreznik je na obrascu pisanom latinicom, na pisaćoj mašini, i rukom ćirilicom, ispisao da je od te mase proizvedeno 145 litara rakije, ne nevodeći od koliko stepeni.
„Ujedno se napominje da domaćinstvo imenovanog ima šest članova preko 18 godina na koje otpada 120 litara rakije za potrošnju bez oporezivanja“, zabilježio je poreznik.
Na ostatak proizvedene rakije domaćin je bio dužan da plati porez ukoliko mu nije naplaćena i kazna zbog neprijavljivanja poreskoj upravi.
Domaćin Krsman Pjevčević iz sela Jelića kod Rudog pričao je da je seljak u to vrijeme plaćao 11 poreza i da je to bio „pravi namet na vilajet“.
„Plaćao sam porez na kazan, na džibru, na volove, volujska kola, zemlju, pa onda pašarinu, isječenu građu u vlastitoj šumi, vađenje pijeska i šljunka za gradnju kuće na mom imanju …, pa i na psa koga sam obavezno morao voditi u Rudo na vakcinaciju, a i to je koštalo“, pričao je Pijevčević.
Zbog svega ovoga poreznici nisu bili omiljeni u narodu. Stariji kažu da su bili nepodmitljivi, strogi, poštovali su propise i deblji kraj je uvijek izvlačio seljak.
Ukoliko poreski obveznik nije mogao da plati porez, poreznici su pribjegavali plijenidbi stoke pa je poljoprivredni proizvođač često ostajao i bez krave hraniteljke.
U nemoći da bilo šta primijeni, a „narodna vlast se morala cijeniti i poštovati“, seljak je kao i vijekovima unazad utjehu tražio u pjesmi.
Seoski „stihoklepci“ su o poreskim izvršiteljima spjevavali pjesme koje su se, „kad rakija proradi“ pjevale tiho kod kazana gdje se „mezilo“ uz kukuruzni hljeb, krompir na žaru i tek prispjele pečenjke.
U Bijelu je jedan domaćin tih godina donio i prvo čudo tehnike gramofon sa trubom, iz koga se orila narodna pjesma „Krca krca nova kola, zlato, zlato moje…“.
Narodni pjesnik je napisao parodiju, primijenivši je na aktuelne seljačke probleme – „Krca, krca nova kola, zlato, zlato moje, poreznik mi ote vola, ‘oćera’ mi kravu Šarku, da mu … zlato moje“…
(www.palelive.com / Srna)
