Priče iz kraja: Ljetovalište Kočović

Pale su oduvijek važile za mjesto bogato prirodnim ljepotama. Čist vazduh, podno Javorine i Romanije, je liječio tijelo i duh, pa je ovdje tridesetih godina izgrađeno prvo dječije oporavilište. U domu je boravio veliki broj djece, pogotovo onih sa plućnim bolestima.

Oslobođenje Bosne od Austrougarske vlasti je donio razvoj. Putna infrastruktura, a naročito željeznica su ove ruralne krajeve otvorile prema sarajevskoj varoši. U Pale dolaze imućnije Sarajlije i podižu moderne vile kao ljetovališta i žive u njima preko ljeta. Pale polako postaju centar odmarališnog turizma.

1930. godine na Kalovitim brdima je izgrađen hotel/restoran „Kočović“ vlasnika Mirka Kočovića, a iste godine je prateći razvoj smučanja na Jahorini podignuta vrlo popularna i čuvena Terekova koliba. Već narednih godina, tačnije 1934. godine na Palama su podignuta tri nova hotela.

Te tridesete godine su bile značajne za istoriju ovih krajeva, a dolaskom porodice Kočović iz Foče na Trnice je u velikoj mjeri upotpunjen život na Kalovitim brdima.

Na jednom brežuljku Dimitrije Kočović podiže tri kuće, od kojih je u jednoj bio hotel Kočović. Pored ovih kuća Kočovići su imali prodavnicu, štale za konje, krave, garaže za dva velika kamiona, luksuzne automobile, motocikle. To su bila najluksuznija vozila toga vremena u Palama.

Kočovići su postepeno napravili pravi centar za odmor i rekreaciju i nazvali ga Ljetovalište Kočović, o čemu svjedoče fotografije Nikole Drakulića (u prilogu).

Kočovići su 1934. godine (6. februara) na Kalovitim brdima izgradili dvije skakaonice za skijaške skokove. Velika skakaonica je bila visoka 16 metara, a staza duga 80 metara i omogućavala je skokove preko 30 metara. Manja skakaonica je služila za djecu i početnike. Te godine skakače je trenirao Norvežanin Bjern Jarn. Iste godine su osnovani Fudbalski klub Vihor i Smučarski klub Romanija.

Vlasnik hotela je vikendom sačekivao izletnike iz Sarajeva na željezničkoj stanici. Gosti su često saonicama bili prevoženi do ljetovališta.

U svemu je bolje nego prošle godine na Zlatiboru

Na jednoj razglednici koja je iz Pala putovala za Beograd 1932. godine je napisano:

„Poštovani gospodine Dekane (Dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu Veselin Čukanović), Na Pale sam i dobro se osećam. Mesto je zgodno za ljetovanje: na visini od 900, a pod istorijskom Romanijom; udaljeno 19 km od Sarajeva i svuda unaokolo gusta borova šuma. U svemu je bolje nego prošle godine na Zlatiboru. Želim i Vama da prijatno provedete ferije. Ljubi ruke gospođi, srdačno pozdravi Vašu slatku dečicu, a Vas mnogo poštuje, uvek Vaš odani, …“

Ljetovalište je 1937. godine ustupljeno vojci, koje je vojska preuredila u rekonvalescentni centar vojnih lica. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, ništa od ovih objekata nije ostalo.

Lijepa Brankica

Na Kalovita brda su dolazili brojni turisti iz svih dijelova Kraljevine Jugoslavije. Tako je 1. juna 1995. iz Politike iz jednog feljtona Mojsije Đerković u knjizi Pale i Paljani prenio jednu dirljivu priču.

„Kad je mojoj kćerci Brankici bilo 18 godina (1931). letovali smo na Palama. A iz Dubrovnika je došla jedna talijanska kontesa (grofica) sa sinčićem. Ja ne znam, ali vi ćete znati: najčuveniji park u Dubrovniku bio je njihov, kao i dvorac.

I došli su na Pale, i u hotelu imali smo sto do stola. Ja stalno čujem guvernantu: „Augusto! Augusto!“ On neće da jede, samo gleda Brankicu. Taj Agusto govori: Nikad u životu nisam video sličnu lepotu“. A Brankica je bila božanstvena. Svako je govorio: „Kakve su to oči neobično krupne bademaste. A za trepavice svi su se pitali da li su prirodne. A izraz tih očiju – kao sunčev zrak, pogled koji je sve okolo milovao.

Na Palama, gde smo imali vilu i boravili preko leta nedeljom su dolazili izletnici iz Sarajeva. I onda bi ona igrala, tamo u nekom pansionu, a oni nisu znali ko je, ali su je slikali. Toliko im se dopala. I pokazivali njene slike… A mladi avijatičari sve obilaze oko vile. A moj suprug: „Zašto se ovi uvek ovuda šetkaju?“ A Brankica kaže: „Tatice, ti kao da to ne znaš, a ja mislim da dobro znaš“.

Pa, kad jednom tata nije bio s nama, odjednom se pojaviše avioni, tri ili četiri, o Bože, nisko, mislim srušiće nam krov ili zakačiće se za borove… Mašu oni čaršafom, mašu, mašu: ja trnem od straha, ne znam šta će se desiti. A Brankica im odmahuje. I odleteše.

Brankica je otišla zanavek, decembra 1933. u 21. godini života“.

(www.palelive.com)