Огласи
Niko ne primjećuje staricu Zdravku Kulašević (78) kad se tiho spušta niz uličicu Nadmlin, odmah preko puta grandiozne zgrade Gradske vijećnice, u vrevu grada. I rijetko ko zna šta se krije iza oronulih vrata koje Zdravka uzalud zaključava jer se otud nema šta uzeti! A nema se gdje ni šta unijeti.
Dve uboge prostorije, odvojene jedna od druge su „kuhinja“ i „spavaća soba“ i načeti krov koji prijeti da se sruši! Sa uleglog plafona visi električni kabal sa praznim fasungom! Nema sijalice, jer nema ni struje! Dole u dubini turobnog dvorišta, u natkrivenom ćošku potleušice zavučena je peć na kojoj grije ruke i sprema hranu. Kad je ima, a ima je kad je donese Aleksa Ćebić iz srpskog humanitarnog društva „Dobrotvor“ i kad stigne 170 konvertibilnih maraka socijalne pomoći!
– Eto, podigla sam danas, ali uzeše mi u banci pet maraka! Nije mi hladno, navikla sam, ali se bojim da će mi veći snijeg srušiti ovo na glavu!
Zdravka Kulašević je žrtva i rata i života! Sama u bijedi, sama u strahu, sama među hiljadama ljudi oko nje, sama sebi i opterećenje i utjeha! Ima ovakvih na desetine, i Srba i Bošnjaka, ali Zdravka je ovde jedna od samo nekoliko hiljada preostalih Srba. Odavno ne razmišlja o ratu. Nije nikad ni stala ispred ulaza u grandioznu građevinu u komšiluku odakle je Franc Ferdinand onog vidovdanskog dana 1914. godine, sa nadmenošću gospodara života i smrti, pošao na nišan Gavrilu Principu.
Nije pročitala riječi koje osuđuju i nju kao pripadnicu naroda kome su pripisana sva zla za ratni pakao grada na Miljacki, iako nikom nikakvo zlo nije nanijela.
„Na ovom su mjestu srpski zločinci u noći 25/26.8.1992. godine zapalili Nacionalnu univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od dva miliona knjiga, časopisa i dokumenata.
I koliko god je paralelizam zločinstava bljutava priča, bilo bi lakše razumjeti ove riječi da – kako reče jedan ovdašnji Srbin – na nekim podrumima sarajevskih zgrada takođe stoji „Ovde su zlikovac Ismet Bajramović Ćelo ili zlikovac Juka Prazina držali privatne zatvore u kojima su mučeni Srbi i silovane žene!“.
Zato Srbinu koji stane pred ovu tablu, svjestan da je iz ovog grada protjerano 150.000 njegovih sunarodnika, poziv na suživot izgleda kao nesuvisla šala. Etnički prefiks ispred zlikovaca ne zove na pomirenje, već pothranjuje nepovjerenje. A Zdravka je samo tužna margina tog sumnjivog mira.
(www.palelive.com / Blic)
