Огласи
U petak 16.10.2009., u sklopu priprema za zimski uspon na Elbrus 5641m – Kavkaz, P.D.Javorina iz Pala je krenula put Durmitora. Pale smo napustili u 18h. Prevoz je bio organizovan autima Škoda „Oktavija“, koju je vozio Vuk Soković i Volksvagen“Golf II“, kojeg je vozio Miro Kalem.
U pohodu su učestvovali sljedeći planinari:
1.Miro Kalem
2.Slaviša Veselinović
3.Sanja Drobnjak
4.Nada Šarenac
5.Vuk Soković
6.Mladen Lukić
Na Romaniji nas je dočekao nešto dublji snijeg sa gomilom poobaranih stabala oko puta. Snijega je ostalo i za nama u Palama. Preko Rogatice, Ustiprače, Rudog dolazimo do granice sa Srbijom, potom ide Prijepolje, pa granica sa Crnom Gorom (tu smo platili vinjetu od 10 eura), nastavljamo na Pljevlja, Đurđević Taru i oko 11h sati stižemo na Žabljak. U Žabljaku skrećemo lijevo za Trsu (kroz ski centar) i nakon 7 km stižemo do Dobrog Dola, gdje se nalazimo sa ekipom P.D. Čičak iz Čelinca.
Postavili smo šatore i upoznali se sa ostalim planinarima. Bili su tu i vodiči: Dragan Kuzmanović-Čiki, Željko Blagojević-Čaki i Momir Zubović Zuba.
Pored vodiča bili su tu i Vojin Kopuz, Danijela Turanović, Risto Stjepanović, Milan Vrhovac, Milan Bajić i Ljubiša Šikarac.
Dogovor je bio da krenemo u 8 ujutro.
Subota/17.10.2009. Miro, Slaviša i ja smo u šatoru prelistali neko štivo. Ujutro smo se uvjerili kako je lijep prizor koji nas okružuje, a koji sinoć nismo mogli da vidimo. Jutro je bilo vedro, ali je počelo da se oblača već oko devet sati, kada smo krenuli. Niko nije imao termometar, ali je izgledalo kao minus desetak stepeni celzijusa.
Plan je bio da popnemo Bobotov Kuk 2523 m, najviši vrh Durmitora, preko Zelenog vira. Iako sam ispenjao Durmitor u snježnim uslovima više puta, nikad nisam bio u ovo doba godine, a nisam ni penjao sa južne strane ranije. Na čelu kolone je bio Mladen Lukić (ja), u sredini Momir Zubovići na kraju Željko Blagojević. Svi su bili odlučni da osvoje vrh, uprkos lošem vremenu.
Ubrzo smo primjetili da grupa od četvero planinara vidno zaostaje, te smo pravili pauze na zaklonjenim mjestima, što je moguće bilo češće i duže kako bi ih sačekali.
Nakon druge pauze smo shvatili da je razlika u tempu prevelika i da nas ne mogu stići do vrha, te smo odlučili krenuti dalje kako se ne bi posmrzavali. Vrijeme je bilo maglovito, vjetrovito, sa snježnim padavinama. Podloga je bila izmješana, snijeg-kora koja je propadivala, led na nekim mjestima, a tek ponegdje suvo. Oko 13 h prolazimo Veliku previju i stižemo ispod stijene Kuka. Nije bilo mudro solirati kroz posljednju dionicu, jer je bila djelimično lavinozna i veoma klizava na ulazu u stijenu, te smo se odlučili navezati na statičko uže od 80 m koje smo ponijeli sa sobom. Takođe svi su stavili zaštitne kacige i alpinističke pojaseve. Išao sam prvi u navezi jer sam bio dosta siguran, a stavio sam i dereze i cepin, u slučaju da naiđem na neki jači led.
Ovdje nas je sustigao i Željko Blagojević Čaki, tako da nas je sada bilo ukupno 11. Nismo mogli dopustiti da ljudi nenavezani soliraju ovom dionicom po ovakvom vremenu, tako da se isplatilo i malo smrznuti dok smo se svi navezali, ali smo bar bili osigurani. Nije bilo potrebe da zakucavamo klinove i pravimo sidrište.
Na prilazu završnoj stijeni, nailazimo na boltove i osiguravamo uže pomoću kompleta karabinera. Zubović je pametno predložio da napravimo gelender, što smo u povratku i učinuli. U ovom trenutku je bilo opasno odvezivati se i praviti zastoj, jer smo bili na strmoj dionici i na veoma hladnom i eksponiranom mjestu.
U 14h izlazimo i osvajamo najviši vrh Durmitora, Bobotov Kuk 2523 m u punom sastavu (osim grupe od troje koji su bili u zaostatku).
Napravili smo zajedničke fotografije sa zastavama, između ostalo , tu je bila i zastava „OPTIMA“, rafinerije ulja iz Modriče, našeg potencijalnog sponzora za ekspediciju na Kavakaz.
Svi su bili veoma zadovoljni odrađenim poslom.
Zadržali smo se oko pola sata-do sat vremena na vrhu i krenuli polako nazad.
U knjižici na vrhu je ostalo upisano: „EKSPEDICIJA REPUBLIKE SRPSKE“ i ispod toga naša imena i planinarska društva iz kojih dolazimo.
Prije nego li smo postavili gelender za silazak, stigli su nas i Čiki, Milan i Danijela koji su sa blagim zakašnjenjem osvojili Bobota i pridružili nam se na vrijeme kako bi imali siguran silazak preko gelendera, jer je silazak taj koji je uvijek najopasniji na planini. Bude to i zbog umora, i zbog manje koncentracije…
Išao sam poslednji i pokupio sam uže i sve komplete i karabinere. Osjećao sam mučninu u stomaku.
Nazad do Dobrog dola smo stigli oko 19h. Tu su nas dočekali radnici nacionalnog parka u jednoj ladi „Niva“. Objasnili su nam kako je ulaznica u nacionalni park 2 eura po osobi, a noćenje u šatorima 5 eura. Ovo smo prvo platili i zauzvrat smo dobili ovjerene ulaznice, što je korektno.
Vuk, Nada i Sanja su došli na ideju da krenu večeras ka Prijepolju, kako bi sutradan posjetili manastir „Mileševu“.
Nimalo mi se nije svidjela ideja da pravim ovaj nagli i neplanski pokret jer sam jedva čekao da napravim supu i povratim so u organizam. Ideja je bila dobra , ali je način bio loš. Naravno da mi se svidjela ideja da posjetim čuvenu Mileševu, manastir u kojem su počivale mošti Svetog Save, ali mi se nije svidjelo da ovakvi znojavi i premoreni upadamo nekome u kuću. Ekipa je ipak bila neumoljiva, tako da sam popustio…
Kako bilo, naišli smo na veliko gostoprimstvo kod porodice Drobnjak u Prijepolju i začula se ubrzo svirka sa gospođe Drobnjak, koja je bila profesor muzike već dugi niz godina. To veče smo se propisno naspavali nakon obilne i ukusne večere.
U nedjelju 18.10.-og, smo se poslije doručka zahvalili našim domaćinima na časti i krenuli put Mileševe.
Manastir je bio udaljen 7 km od Prijepolja. Vrijeme je bilo kišno i oblačno. U samom prilazu nas je zadivila visina ovog vjekovnog zdanja, a kada smo ušli u dvorište manastira, dočekao nas je predivan prizor veoma lijepo uređenih konačišta i dvorišta oko glavne crkve.
U samoj crkvi smo imali Božju milost da cjelivamo kivot sa lijevom šakom Svetog Save, kao i kivot sa moštima Svetog kralja Vladimira, zaštitnika manastira.
U manastiru se zaista osjećao duh proteklih vijekova i dok smo se divili ogromnim visokim freskama naših svetih praotaca, kroz crkvu je odzvanjao plač djeteta i glas sveštenog lica koje je vršilo sveti čin krštenja u priprati lijevo od ulaza. Danas je pravoslavna crkva proslavljala Svetu mučenicu Heratinu i sveštenomučenika Dionisija.
Dok smo cijelivali ikone u hramu, nismo mogli a da ne primjetimo ogroman masivni svjećnjak koji je visio sa plafona hrama, pravo remek-djelo, zaista. U samom hramu je dominirala ikona Belog Anđela oslikana visoko sa desne strane oltara. Čini se da je upravo ova freska bila najočuvanija u Mileševi. To treba da se posjeti i doživi.
Nakon što smo se pomolili Gospodu, prislužili smo voštanice i napravili zajedničke fotografije ispred ove velike srpske svetinje. Za uspomenu smo ponijeli poneku brojanicu, krst i ikonicu, i ispunjeni mirom, vjerom i radošću, oprostili smo se od Mileševe i krenuli nazad preko Priboja i Rudog.
U Pale stižemo u 14:40 h, taman na vrijeme da Sanja uhvati autobus za Bijeljinu. Naravno, prvo smo u obližnjem kafiću nazdravili u čast uspješno izvedene akcije!
Mladen Lukić, vodič izleta i pohoda Republike Srpske br.36.
Fotografije:
{gallery}/razno/Durmitor:142:110:0:0{/gallery}
www.palelive.com
