„Nemamo mi ni za zavjese, a kamoli da tebe primimo!“

Osjećam da napola živim, kao plivač koji se brćka u plićaku dok me more mami svojom dubinom. Svjesna sam da mnogi još ni more nisu vidjeli, a kao da i ja imam nešto od njega. Tolike godine školovanja, žrtvovanja, stresova, poništavanja ocjena, ispita… zbog čega… Znam samo da opet, po ko zna koji put, sjedim u tom istom plićaku, i gledam dubine beskrajnog prostranstva. Još jedna teška godina je prošla, a druga, teža mi na vrata došla…

Sjedim pod starom lipom i razmišljam. Otac nezaposlen, borac prve kategorije, brat nezaposlen, majka umrla, ja nezaposlena. Tri duše, tri života… I baš onda kad pomisliš da je jedna ogromna količina hrabrosti u tebi, padneš i ne ustaješ dugo. Ali ipak ustaneš. Uvijek pronađeš neku zalutalu nadu.  Neostvaren san je postao sadržaj mog života – biti društveno koristan, svoje znanje proširiti i podijeliti, ocu i bratu osmijeh donijeti. Ali kako?! Gdje god pokucaš, vratima te ošamare. Sve tvoje ocjene, tvoje muke, stradanja i nadanja se rasprše u času.

Niko te i ne gleda. Možda ako si našla neki dobar par čarapa, ili ti je bluza malo više raskopčana, možda te i prime na minut-dva. U tom slučaju sreća pa sam žensko. Ali i u istu ruku nesreća, jer  to isto žensko sutra će da rađa i bude majka, a samim tim i nepoželjna za posao. Bazični uslov pri zapošljavanju. Ideš tako danima od poslodavca do poslodavca, pratiš sve moguće Internet portale, čitaš sve novine i konačno naiđeš na jedan oglas koji bi odgovarao tvojim kvalifikacijama. I šta se desi… Neko već primljen.

Nazoveš da se raspitaš, a ta ista sekretarica ti kaže: “Šta ja znam boga mi’, ova radnica jedna HVali, otišla na bolovanje, a kad će doći i ko će doći ne’am ti pojma.“  Al’ dobro, idem ja dalje, neću dovijeka biti pripravnik, mislim u sebi. Možda i kao čistačica, ili će mi i tu reći da nemam iskustva. A kako da ga steknem?! Za 750 dana, 750 vrata u obraz! Još jedna godina dođe. Još jedna promašena šansa za pripravnički… još jedna godina bez posla… još jedno slušanje, sve zavisi od moje dobre volje; nemamo mi ni za zavjese, a kamoli da tebe primimo; ne treba nam novi kadar; znate već su primljene dvije osobe iz Dembelije; a šta hoćeš ti, požuri moram na ručak; nemate radno iskustvo, tako da nemate šta ovdje da tražite; radno mjesto je toliko, pa vi vidite možete li podići kakav kredit ili slično; daleko živite, ne isplati se nama plaćati kartu; žao nam je, imali ste samo 32 boda, od mogućih 33; a čija si ti, a eto prati konkurse, biće valjda; eto da ste juče došli, možda bi se nešto našlo za vas; čujte, mi trenutno imamo prečih; znate naši saradnici rade na fakultetu i u školi, vi ste nam mladi i neiskusni; vaša dokumentacija je nepotpuna jer nemate položeno za PILOTA!…“, još jedno ponižavanje pred onima koji imaju sluha samo za ono koliko ste spremni da platite, još jedan nepotizam, još jedna činjenica da ste nekad bili najbolji student, a danas sjedite kući i brišete prašinu sa diplome u kojoj su godine truda i rada. “Ljudi su u velikoj većini jadna stvorenja. Svoju sreću grade na varkama, a zlim očima gledaju oko sebe“, nije ni čudo što obožavam Andrića. Riječi su mu duga vijeka i uvijek nađu odjeka u meni i ko zna u koliko još istih kao ja. Ne smijem ni da izgovorim, kao da je neka bolest pa da se ne pročuje – 20 677, nas… istih, sličnih… nezaposlenih. Ponekad se nađe neki usamljeni slučaj, pa održim koji privatni čas, prevedem kakav tekst. Neki ni to nemaju.

Sa beznadnim gubicima čovjek se najlakše pomiri. Ipak, doći će i moje vrijeme, i vrijeme svih nas dvadeset hiljada mladih. Idem polako i stisnutih zuba. U krvi mi gori budućnost kao groznica. Lice mi je očeličeno. Mogu da lupaju u njega koliko hoće. Kupiću ja svome ocu kafu. Makar je zaradila i osmijehom.

(www.palelive.com / Mladena Tadić <tmladena@yahoo.com>)