„Pale: Gradić koji nije strašan kao što bruje federalni mediji“

Milo Jukić novinar jednog od najčitanijih hercegovačkih portala sa sjedištem u Mostaru Bljesak.info, je posjetio Pale i napisao putopis pod nazivom „Pale: Gradić koji nije strašan kao što bruje federalni mediji“. Uz dozvolu portala Bljesak.info prenosimo članak u cjelosti:

Tko je na Pale posljednji put dolazio prije rata, danas ne bi prepoznao nekadašnji gradić. Posljednjih petnaestak godina zgradurine niču takoreći preko noći, a prijeratne zgradice i ljepuškaste privatne kuće s drvenim verandama tek stidljivo, gotovo se snebivajući, ako se građevine mogu snebivati, proviruju iz sporednih ulica. Brkati seljak blizu gradske kafane, izrađen od drveta, kao da iz svog sela negdje na Romaniji ni sam dugo nije došao u grad pa čudi li se, čudi…

Kad li se sve ovo izgradi???

Pale su do uspostave austrougarske vlasti bile selo sa 61 kućom; Mokro, danas samo jedno od sela paljanske općine, imalo je tada jednu kuću više. Austrijanci su podizanjem pilana donijeli i kapital, pa je uskoro stigla i željeznica. Godine 1912. godine u selu Podgrab otvorena je velika pilana u vlasništvu talijanske firme „Giuseppe Feltrineli & co“ iz Milana, dok je na Palama radila pilana s pet gatera u vlasništvu firme „Zadik s. Finci“. Kakve su, recimo, šanse da se takvo što dogodi danas? U to doba je na Palama izgrađen i veliki broj ljetnikovaca, među kojima se posebno isticao onaj engleskog konzula, ali i brojnih sarajevskih gazda.

Pale danas žive svojim životom, ne mareći mnogo za stara dobra vremena niti za negativni medijski predznak koji se za gradić veže gotovo bez izuzetka, pogotovo u federalnim medijima. Tržni centar „Tom“ komotno bi se mogao smjestiti u bilo koji od velikih gradova ex-Yu, kafići su puni, a ljudi, pogotovo mlada populacija, obučeni po posljednjoj modi. Nekadašnji glavni grad Republike Srpske oblijepljen je izbornim plakatima, ali ima i onih koji najavljuju koncerte, predstave, utakmice i slične javne sadržaje. Živi se polako, bez žurbe, a to najbolje ilustrira bojom ispisan naziv jedne stare radnje – „No srklet“!

Dodik x 2

No srklet

Subota je, a subotom ima najviše svatova. Ovaj put su troji, pa je mladom i komunikativnom popu Zoranu dan itekako radni. Svatovi se izmjenjuju ispred crkve Uspenja Presvete Bogorodice, a ja se pridružujem fotografima i snimateljima, želeći od srca (a od čega bih drugo) da mladenci Ognjen Muharemović i Maja Rističević požive dugo i sretno. I, dabome, zajedno, ako to uopće treba reći. Da, jest prezime mladoženje malo čudno, ali, Bože moj, u obrascu za vjenčanje fino piše da je „Pravoslavni Srbin“. Na Palama nema svatova bez velike srpske trobojke, a, bome, ni bez prodornih zvukova automobilskih sirena – kad je veselo, nek’ je veselo! I nakon što svi svatovi odjezde na svadbene pirove, oko crkve je prilično živo: vjernici dolaze zapaliti svijeće za žive i mrtve ili se prosto pomoliti. Za ovo ili ono…

Svatovi

Ognjen i Maja

Crkva Uspenja Presvete Bogorodice

Jednom se ide pred popa

Pop Zoran i ja

Imat će se čime zvoniti

Sasvim je druga slika u dvorištu katoličke crkve. Iznenađeni??? Katolička crkva na Palama svakako je jedna od najljepših u BiH i jedina u Vrhbosanskoj nadbiskupiji sagrađena od drveta. Podignuta je davne 1911. godine, a posvećena svetom Josipu Radniku, što će reći da je „dernek“ za 1. maj. Naravno da „derneka“ nema, budući da na Palama živi tek šačica katolika, pa je na crkvenim vratima katanac, ali se misa služi svake nedjelje. Mada bi, kako reče jedan moj drug, lakše bilo poslati minibus po njih pa ih dovesti na misu nego da svećenik ide na Pale. Samo što nije rekao gdje ih dovesti. U Sarajevo?

Spomenuh negativni medijski tretman Pala. Posljednjih godina malkice je možda i popustio, no sarajevski mediji godinama su nas uvjeravali da na Palama nema nijednog normalnog čovjeka, a u ratu ga gore, kažu, pogotovo nije moglo biti. Hm… Katolička crkva napravljena je od impregniranih trupaca. Ima li potrebe spomenuti činjenicu da se trebala pojaviti samo jedna budala, ponijeti jednu šibicu, kresnuti jednom i… Naravno, za pet minuta crkve ne bi bilo! Ali eno je, ista kakva je bila i prije rata!

Drvena crkva: trebala se naći samo jedna budala…

Katolička crkva i „parohijski dom“

Katanac na crkvenim vratima

Kad jednog od prolaznika priupitam za crkvu, kaže da nije bilo ni govora „da je neko ukreše“. Tonom pravednika među narodima priopćava nam da je „neke godine obnovljen čak i parohijski dom“. Jasno, radi se o župnoj kući, ali tko će izaći na kraj s toliko jezika koji se govore u ovoj državi! Da, župna kuća je obnovljena, dvorište je čisto i prostrano, pa sve djeluje maltene idilično.

Pored crkvenog dvorišta protječe Miljacka, Paljanska, koja, uz Mokranjsku Miljacku, čini ono što protječe kroz šeher Sarajevo. Spajaju se u Dovlićima, ali su obje tako male, čak i kad se spoje, da Halid B. sasvim sigurno dok pjeva svoju uspješnicu ne misli ni na Paljansku ni na Mokranjsku Miljacku. U Paljansku samo što nije upao jedan madrac i prilično drugog smeća. Bit će da nikako nije mogao stati u kontejner 🙂

Ode madrac u Miljacku

Iza zapadne međe crkvenog dvorišta nalazi se poveliko muslimansko groblje ili mezarje, neka čita kako je kome ćeif. Pomalo zapušteno, djeluje da i nema baš mnogo posjetitelja. Ipak, prilazna staza je pokošena, nišani uspravni i sve odaje prilično dostojanstven dojam.

Umalo ne zaboravih: glavna paljanska ulica, koja se proteže s kraja na kraj grada, zove se Ulica srpskih ratnika. Ta je ulica zapala i katoličku crkvu i župnu kuću, koje se, doduše, nalaze na periferiji, ali se ipak vežu na glavnu ulicu.

Crkva među nišanima

Pale su odavno i sveučilišni grad, a nova zdanja Pravnog i Filozofskog fakulteta doista su ukras grada. Ovih dana dovršava se izgradnja zgrade Ekonomskog fakulteta, koji dvorište dijeli sa novim pravoslavnim hramom koji se također tek gradi. Kad se budućim ekonomistima sudare teorija i praksa ili kad trebaju da najteži ispit, da se mogu pomoliti Svevišnjem. Hram je ustvari saborni, što nije mala stvar, a posvećen je svetom Arhangelu Gavrilu. Kad saborne hramove mogu imati Banja Luka, Sarajevo i Mostar, zašto ne bi i Pale! Valjda je to bila logika kojom su se vodili crkveni oci i Paljani. Kako god, hram je već izidan, a kad se zna da će biti dug gotovo 50 metara, sa kupolom visokom 23,5 metra i krstom na visini od 33 metra, nema sumnje da će, pogotovo što se nalazi u središtu grada, predstavljati glavnu i najljepšu zgradu na Palama.

Ulica univerzitetska

Saborna crkva i Ekonomski fakultet

Pale su i gradić spomenika. Nema, dakako, na tom planu ničega znamenitog, ali su zastupljena razna razdoblja. Ispred pravoslavne crkve je zajednički grob i spomenik za 72 Srba ubijenih 1914. godine „od austrijskog besa i nasilja“, kako stoji na spomeniku. Pored glavne ulice nalazi se, pak, spomenik narodnom heroju Milanu Simoviću, poginulom 1942. godine, a uz njega je spomen-kosturnica u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci 58 boraca Narodno-oslobodilačkog rata s paljanskog kraja i 41 nepoznatog borca „iz svih krajeva naše zemlje“.

Na klupe pored spomenika rijetko tko sjedne, tek je jednu od njih neka bakica izabrala da napravi financijsku inventuru i doručkuje. Valjda se ljudi plaše da Milanu ne ispadne bomba iz ruke, a bakica, bit će, ni ne vidi čime to Milan zamahuje ili je prosto nije strah, naživjela se. Na manjem, poprilično pustom trgu nalazi se spomenik žrtvama posljednjeg rata, čime je spomenički niz upotpunjen – za svaki rat po jedan spomenik.

Spomenik „austrijskog besa i nasilja“

Bakica koja se ne plaši bombe

Spomenik poginulim u Otadžbinskom ratu

Detalj iz ponutrice spomenika

Srđan i ja

Najintrigantniji je ipak spomenik Srđanu Kneževiću, ratnom komandantu specijalne jedinice Vojske Republike Srpske „Sivi vukovi“. Ne, nije Srđan poginuo u ratu kao bombaš Milan Simović, nego nakon što je rat završen, 1998. godine, i to dok je obavljao dužnost zamjenika načelnika Centra javne bezbjednosti Srpsko Sarajevo. Ubijen je iz zasjede, a ubojice nikad nisu otkriveni. Verzija o tome ko je izrafalao Srđana ima bezbroj, ali nećemo o politici, dosta nam je što smo imali izbore.

Zima ide, ide zima…

Hljeb od juče u po cijene

Dom kulture

Ako niste gledali filmove Робина Вилијамса, dođite na Pale

Tržni centar „Tom“

Još da je znati kod koga bi bio bolji ručak…

O paljanskom kraju najviše se može naučiti u Etno-galeriji „Ognjište“. Do prije sedam godina bila je smještena u glavnoj gradskoj ulici i bila malo bolje opskrbljena ratnim eksponatima. Sada se nalazi u tržnom centru „Tom“, pa srpskih oficirskih kapa i sličnih stvari nema, ali zato ima mnogo zanimljivih sitnica koje čine život ovog kraja od pamtivijeka do danas. Gusle, šajkače, šubare, drveni kipići srpskog seljaka i seljanke i mnogo toga drugog svakako vrijedi pogledati. Nekad su prodavačice, doduše, bile u narodnoj nošnji, a danas valjda ne ide, ipak su na istoj etaži centra modni saloni, parfimerije i luksuzni butici, mogao bi tko pasti u nesvijest kad vidi narodnu nošnju 🙂 Srećom je po policama naredano i bezbroj ikona svetitelja pa bi Božja pomoć sigurno bila brza i učinkovita:)

Etno-galerija „Ognjište“

Iz galerije

Gusle moje, drvo javorovo…

Preuzeto sa www.bljesak.info
AUTOR: Milo JUKIĆ

(www.palelive.com)