Огласи
VIŠEGRAD – Baka Petra, stara 102 godine, iz višegradskog naselja Bikavac, još uspješno iz dva-tri pokušaja uvuče, bez pomoći naočara, konac u iglu za šivenje.
Petra Topalović, rođena Lozo, ugledala je svijet 14. juna 1911. godine u selu Kula kod Boračkog jezera, opština Konjic. Zapamtila je kraj prvog svjetskog rata, preživjela strahote Drugog i dočekala i – kako kaže – preko leđa preturila i treći – otadžbinski rat.
„Rođena sam između Petrovadne i Vidovadne. Koje godine, ne znam… Jedanaeste? Ostarila sam, otišla pamet, zaboravilo se. Plače mi se, same mi suze idu na oči, koje su dosta dobra i zla vidjele – kad se sjetim svog rodnog mjesta, gdje sam se odgojila, kad pomislim na moju majku, svoga ćaću, brata“ – priča Petra.
Uvijek je dobro vidjela, kako kaže, „napremase“ i „nablizu“. I danas gleda televiziju, doskora je i plela, ali da su joj ruke onemoćale „pa je to sad batalila“.
Snaha Mila joj dodaje porodični album sa fotografijama. Baka pažljivo uzima crno-bijelu fotografiju, zagleda je i sjeća se svih.
Staricu pamćenje inzvanredno služi. Posebno se sjeća djetinjstva, djevovanja i udaje. Udala se – kaže – u dvadesetoj godini, 1930. godine, i to u porodičnu zadrugu.
„Bilo nas ukupno dvadesetoro u zadruzi i dobro smo živjeli. Imali smo svega. Jetrva je šest bilo, slagale smo se i nikad na riječ nismo došle dok se nismo podijelili. A imali smo domaćina kuće – što je on rekao i naredio, i to svakom pojedinačno, moralo se uraditi. A bio nam je svima kao otac“, prisjeća se Petra.
Za skoro dva ljudska vijeka Petra je radila sve kućne i poljske poslove. Kaže da je bila i „planinka“, čobanica, kopala je u njivi, kupila sijeno, nosila lisnik, samo – veli – što nije kosila.
Gledajući ovu živahnu staricu koja odlično vidi, malo manje čuje i kreće se po kući uz pomoć štapa …postavlja se pitanje šta je to recept za dug život.
Nauka kaže da treba umjereno živjeti, da ne treba piti alkohol i pušiti cigarete. Ova stogodišnja baka opovrgava naučna saznanja.
„Pila sam i rakiju, i vino sam vavijek pila. Dok sam mlada bila, mogla sam popiti k`o muškarac. I sad popijem čašicu rakije ujutro, ne može se više. A kad mi je muž rano umro, propušila sam se, mnogo sam pušila cigarete i nije mi smetalo. Prestala sam pušiti prije desetak godina, kažu mi moji ukućani da to škodi. Do sad mi, bome, nije škodilo“, smješka se Petra.
Izgleda da genetika ipak igra najvažniju ulogu u dugovječnosti.
„Petrina starija sestra u Banatu živjela je 98 godina, druga sestra, koja je umrla u Nevesinju, doživjela je stotu, a i brat Dušan – moj ujak naživio se, dočekao je o 94 godine“ – priča Petrin sin Sreten.
Sreten misli da mu je majka dočekala duboku starost, jer je vodila računa o ishrani i nije voljela masnu hranu, već „bijeli mrs“, a nekad se jeo hljeb od ječma, raži i pšenice i sve je bilo prirodno…
Baka je imala dva sina /jedan je umro/, dvije kćeri, a od njih ima 16-oro unučadi, 28-oro paraunučadi, dvoje čukununučadi. Mnogi od njih dođu da je posjete.
Kada je pitate šta bi još poželjela – kaže da želi da umre „pri pameti i da nikome ne smeta“ , te da joj ukućani požive kao i ona i da niko ne dočeka da doživi tri rata, koliko ih je ona doživjela.
(www.palelive.com / Srna)
