Огласи
VIŠEGRAD – Nestaju stari zanati, u Višegradu više nema sodadžijske radnje majstora Gvozdena, koju su upamtile generacije školaraca i koja je desetljećima snabdijevala Višegrađane omiljenim napitkom klakerom i soda – vodom.
U glavnoj ulici Višegrada, pored ostalih zanatskih radnji, nalazila se radnja majstora Gvozdena – u nju su od pedesetih do osamdesetih godina prošlog vijeka najviše ulazila djeca, a sa soda vodom iz sifon boca u višegradskim kafanama pravio se najbolji špricer.Višegrad bješe poznati zanatski centar. U glavnoj i sporednim uličicama bile su zanatske radnje opančara, krojača, brica, sajdžija, vunovlačara, stalastičara, bojadžija i sedlara.
Svako staro ćoše i danas podsjeća na zanate koji su, pred naletom industrijalizacije, polagano nestali, a s njima i stare zanatlije.
Gvozdenova sodadžijska radnja u glavnoj višegradskoj ulici dugo se opirala novim zahtjevima vremena i ukusima potrošača.
“ I danas se sjećam kad je pedesetih godina prošlog vijeka čika Gvozden, tako smo ga zvali, a prezivao se Gvozdenović, doselio iz Bele Palanke iz Srbije, kupio od porodice Topalović iz Dušča kuću i otvorio sodadžijsku radnju.
Djeca imućnijih Višegrađana kod njega su kupovala omiljeno piće – klaker u flašicama sa soda – vodom i kuglicom na vrhu koju smo, da bismo je mogli piti, gurali unutra prstima“, prisjeća se sada penzioner Druško Andrić.
Stari Višegrađani su tada od Gvozdena kupovali čuvene sifon – boce punjene sodom kako bi gostima na krsnim slavama sa vinom pravili špricere.
„Najveći potrošači soda – vode u sifonima iz jedine sodadžijske radnje u gradu je bilo Ugostiteljsko preduzeće `Panos`. Gost je u to vrijeme tražio da mu se na sto donese flaša vina i sifon – sode pa je po svojoj volji pravio špricere i `gustirao`“, priča Andrić.
Andrić opisuje sifonske boce kao staklene posude na kojima je bio montiran metalni mehanizam sa ručkom koja , kad se pritisne, kroz cijevčicu istiskuje mlaz soda – vode.
„Kasnije se se sodadžija osavremenio pa je pripremao i druga osvježavajuća pića, kao što su kokta i orandžada. Ona su se pravila dodavanjemm ekstrakta i šećera“ – kaže Duško.
Generacije mladih Višegrađana, a posebno učenika, odrastale uz čika Gvozdenove sokove koji su se morali popiti u skučenom prostoru radnjice, sa jednim stolićem i dvije stolice, jer se bočica orandžade i drugih pića morali odmah vratiti sodadžiji.
Radnja na ćošku glavne ulice tavorila je sve do početka posednjeg rata kad je stari sodadžija pokupio svoju imovinu i sa suprugom Ružom vratio se u rodnu Belu Palanku.
Za njim su u gradu na Drini ostale samo uspomene.
Zanimljivo je da se u kući koju je sodadžija kupio do 1952. godine nalazila gradska čitaonica u kojoj su stariji slušali vijesti na radio – prijemniku „Kosmaju“ i čitali dnevne listove.
(www.palelive.com / Srna)
