Огласи
VIŠEGRAD – U „Čađavoj“ su seoski momci liječili ljubavne jade uz čašicu od pet deci i zaltiborskom pjesmom – podvikom, a stariji gosti, kad im šljiva pomuti razum, zapjevali bi poneku zbog koje se završavalo šest mjeseci u Centralnom zatvoru u Sarajevu…
Mnogi gradići su imali ili još imaju kafanu u koju svraćaju pijanice i bekrije, beskućnici, dokoličari, skitnice i prosjaci i oni koji razbijaju ljubavni dert u pijanom društvu uz čašicu ljute – takva bješe višegradska kafana „Čađava“.
Kafana „Čađava“ /zvanično ime niko nije znao/ nalazila se na izlazu iz grada prema naselju Mezalin u blizni Veljevuške zadruge , u podrumu stare kuće Ranka Kodže i u nju se ulazilo direktno sa ulice.
U polumračnoj prostoriji sa nekoliko drvenih stolova sa iskrzanim i umrljanim stolnjacima i škripavim stolicama isticao se drveni šank na kome se uvijek nalazio tanjir sa kuvanim jajima a pored njega natpis „Razbijena čaša 50 dinara“.
Slikar Branko Nikitović, jedan od ovdašnjih boema, sjeća se dobro „Čađave“ i njenih gostiju.
„Mehana se prva otvarala i zadnja zatvarala. Kao da sad vidim u toj zadimljenoj prostoriji željezničare koji mirišu na ugljenu prašinu i kiselkast dim, sa brda sišle seljake u vunenim čarapama i opancima `piroćanima` kako žustro razgovaraju ispijajući natenane svoju čašicu `mučenice`“, priča Nikitović.
Sjeća se da se u toj kafanici /u koju su konobari iz firme „Panos“ slati po kazni, jer su i sami voljeli da trgnu iz flaše više nego što je trebalo/ bilo dozvoljeno da se igra i pjeva, svira na harmonici, ponekad na klarinetu, a rjeđe fruli ili svirali, koju bi iza pojasa trgnuo neki od gostiju ranoranilaca iz sela Staniševca.
U „Čađavoj“ su seoski momci liječili ljubavne jade uz čašicu od pet deci i zaltiborskom pjesmom – podvikom, a stariji gosti, kad im šljiva pomuti razum, zapjevali bi poneku zbog koje se završavalo šest mjeseci u Centralnom zatvoru u Sarajevu.
Brojni konobari u dugom vijeku ove kafane na kraju grada, među kojima su bili i čuveni Tomo Moljević i ozbiljni Meho Šuško, dočekivali bi željezničare sa „dobro veče čovječe“.
Bili su to mašinovođe i ložaci, rijeđe kondukteri i vozovođe koji su poslije ukrštanja vozova 316 i 317 iz Sarajeva i Beograda svraćali u „Čađavu“ na „još po jednu“ prije polaska kući.
O ovoj kafani pričalo se i u susjednom Goraždu i Užicu, pa i o tome kako je u nju „pijani gost konja uvodio“.
Kružile su glasine da se u njoj rakija pila iz velikog i malog „fića“ i užička pršuta i ovčija stelja rezala na stolu pred rakidžijama.
Mnogi Višegrađani su u „Čađavoj“ počinjali bekrijati uz zvuke harmonika „dolapa“ legendi ovog kraja harmonikaša Pere i Uzeira. U njoj su trošene teško stečene plate rabadžija, holcera, bojadžija, mlinara, lokalnih mesara i brica i sodadžija.
U nju su, prisjeća se Nikitović, supruge slale djecu da tatu izvedu iz kafane, a djeca su se kući vraćala sama sa nekoliko bajatih čokolada kojim bi ih častili tatini drugari za stolom…
Prvi bard višegradskog novinarstva, novinar koji je šest decenija bio dopisnik “Večernjih novosti“, boem , nedavno preminuli LJubomir Mutapčić, često je teme za svoje priče nalazio baš u toj staroj kafani.
U kafanu su prvim radničkim autobusima iz sela stizali seljaci koji su uz rakijicu otvarali dušu i prosto nizali najsvježije vijesti o tome kome je medvjed `satro ovce`, koliko će metara šljive nabrati, koliko će rakija ove godine `baciti` ili da se desila neka nesreća..
Razgovaralo se i o tome jeli grad pobio ljetinu ili neka boleština udarila u stoku, pričao je Mutapčić sjećajući se mehane na kraju grada.
Na mjestu današnje „Čađave“ pred poslednji rat izgrađena je stambena zgrada i u njoj ostavljen prostor za birtiju sa istim imenom .
Ali, onu staru zadimljenu i memljivu kafanu u kojoj je zimi tutnjala furuna i orila se pjesma podvikom Višegrađani nikad nisu zaboravili.
(www.palelive.com / Srna / Radoje TASIĆ)
