Огласи
SOKOLAC – Sokočanin Rajko Ćajić bavi se slikarstvom više od 35 godina – u njegovom ateljeu je oko 500 slika, a do sada je uradio više od 1.000, od kojih su se mnoge našle kod ljubitelja umjetnosti u velikom broju zemalja na svim kontinentima.
Rajko se na životnoj raskrsnici, kao mladi zaljubljenik u ovu umjetnost, ipak, opredijelio za poziv ekonomiste, vidjevši u tome sigurniju budućnost, ali je prije 25 godina ljubav prema slikarstvu pobijedila „računovodstvo i brojke“ i potpuno ga povukla u svijet kista i boje.
Ćajić u ateljeu svakodnevno provodi po desetak časova dnevno i ne razmišlja mnogo o prodaji svojih radova, znajući da se u malom mjestu od slikarstva ne živi, pa se, radi materijalne sigurnosti, bavi i primijenjenom umjetnošću.
„Svoje slikarstvo ne zasnivam na ekonomskoj računici i prodaji slike jer mi je osnovni motiv umjetnički izraz i želja da najljepše iz netaknute prirode i okruženja prenesem na platno“, navodi Ćajić za Srnu.
On napominje da dobra slika uvijek nađe kupca i da taj kvalitet lako prepoznaju ljubitelji umjetnosti, pa tako i njegove slike kupuju ljudi koji prate njegov rad.
„Moja preokupacija je netaknuta priroda u kojoj osjećam da smo moja rodna Romanija i ja – jedno i zato su njeni motivi najčešće teme mojih slika“, objašnjava Ćajić.
Istoričar umjetnosti Vojislav Vujanović rekao je za Ćajića da „istrajava u svojoj tišini“ stvarajući umjetnička djela u malom mjestu i naglasio da njegove slike „govore o svijetu koji nosi u sebi, pa time njegova slika jeste svojevrstan vid ispovijesti“.
Ćajić je do sada izlagao na tridesetak izložbi, od kojih 10 samostalnih, u Sarajevsko-romanijskoj i Podrinjskoj regiji, te na nekoliko u gradovima Srpske.
U posebnom sjećanju mu je ostala izložba u Istočnom Novom Sarajevu prije 15 godina, kojom je oduševio brojne posjetioce i predstavnike medijskih kuća.
Ćajić se koristi svim tehnikama slikanja, ali u posljednjih 15 godina isključivo radi akvarelom i uljem na platnu, često i kombinujući ih.
Nema slike koja mu je posebno draga, ali značajno mjesto pripada nagrađenoj na konkursu „Naseobina“ Milića od Mačve, kada se u Milićima 1993. godine okupilo 50 slikara iz Republike Srpske i Republike Srpske Krajine.
Značila mu je mnogo ta nagrada osvojena u jakoj konkurenciji, kao i podrška kroz pozitivnu kritiku žirija koji su sačinjavali poznati istoričari umjetnosti i slikari.
Nagradu za svoj rad dobio je i na izložbi u mađarskom gradu Barča, nakon koje je pozvan u Italiju, ali mu je teško stanje u zemlji onemogućilo odlazak.
Ćajić se rado sjeća da je njegove slike pozitivno ocijenio istoričar umjetnosti i kustos Narodnog muzeja u Beogradu Nikola Kusovac, sa kojim je dalja saradnja, takođe, bila onemogućena u poslijeratnom vremenu opterećenom mnogim nevoljama.
Rajko podsjeća da se nekoliko sokolačkih slikara 2004. godine okupilo u Udruženje „Petorica iz Sokoca“ u nastojanju da u svom gradu promovišu umjetnost, ali je vrijeme pokazalo da nisu postigli cilj iako su otvorili galeriju.
On poručuje mladim slikarima da istraju na svom putu „plemenite umjetnosti“ i u najtežim trenucima, podsjećajući ih da su ljudi srećni i zadovoljni samo kada se bave poslom koji vole.
Da je talenat često nasljedan pokazalo se i u porodici Ćajić, u kojoj je Rajkov sin Mladen akademski slikar, a Žarko uspješan arhitekta koji slobodno vrijeme popunjava slikanjem.
(www.palelive.com / Srna)
