Огласи
Sofija – Dnevnik jedne studentice
Banka, nije bitno koja… Tri radnice iza pulta. Prva: mlada, duga kosa, prijatan izraz lica, možda i naznaka osmijeha, sve u svemu izgleda pristupačno i ljubazno. Druga: plava kosa, vezana u rep, izgleda izgubljeno, kao da razmišlja da li je ostavila uključenu peglu, otključana vrata ili nešto slično. Treća: kosa uokviruje lice frizurom na paž, dolazi do linije brade, kao neki oklop, nosi naočere i izraz lica kao da će reći: otkači, imam pauzu.
Prijateljica čeka red da podigne pare. U redu ispred nje, djevojčica je došla i računa koliko novca da podigne, za sebe i za sestru, daju joj da potpiše sestrinu priznanicu. Da li je to u redu, s obzirom na to da ja ne smijem tražiti tuđi novac čak i ako imam ličnu kartu, karticu i sve ostale dokumente. Red je na prijateljicu.
Ne smiju da daju. Sjećam se jednom me je otac poslao jer nije mogao otići po novac, službenica, a ujedno komšinica je znala čija sam kćerka, a takođe i da ne bih zlouporijebila novac, samo me je pogledala i rekla:“ Oprostite, ne mogu vam dati, neka dođe vlasnik kartice“. Bravo, poštujem. Ali ovdje nije tako.
Neko nekoga zna i ima povlašćen tretman, a oni koji nikoga ne znaju, moraju čekati, i sve kako je po propisima. Tako i ovdje, djevojčica poznaje neku od radnica, i može slobodno da se ponaša, a sestra ne mora dolaziti, jer ova može da potpiše zahvaljujući „poznanstvu“.
Imala sam glavobolju, te zamolila drugaricu da vrati moje knjige u biblioteku i da uzme druge. Bibliotekarka je napravila dramu oko svega jer ona može zloupotrijebiti te knjige, i nije joj ih dala, ali je zato uzela knjige koje je trebalo vratiti, i vratila moju ličnu kartu koju sam morala ostaviti. Kako to? Šta bih uradila s knjigama, iskopirala ih, prodala? Pa i oni ih kopiraju, iako nije dozvoljeno… Kako je smjela da joj da ličnu, to kao ne može da zloupotrijebi?
Ista banka, druga prijateljica, sa karticom za bankomat prilazi do šaltera i traži novac. Prva reakcija: „Zašto ne uzimate na bankomatu???“ Ona: „Pa zaboravila sam šifru?“ „Kako ste zaboravili, morate znati?“ „Pa svejedno, morate mi dati novac i ovako, evo lična karta, isti je broj računa.“ Već iznervirana, slaže face, i provjerava. Djevojka treba da potpiše: „Ne radi hemijska?“. Gospođa skoro viče: „Radi, radi, samo je ispravite“. Hm… Kada je krenula, dobacila je: „Kakva je to banka kada veže hemijske za pult, toliko o povjernju u klijente! Mijenjam banku!“
Znam kako je to. U normalnim mjestima, kada klijent pita koliko je novca na računu, službenica napiše na papir iznos i pokaže mu, a ovdje, najzanimljivije, kada pitaš: ona faca sažaljiva i ton, da čuju i oni koji su posljednji iza diskrecione linije (kakve linije, kada svi vire preko ramena da vide koliko je ko uzeo ili uplatio) – Nema ništa!!!
Ili kada vidi (prepozna klijenta) iz daleka: pa počne: „E, je li to dolaziš da uplatiš ratu za kredit? Kasniš već!“
Shvatam da je teško raditi cijeli dan na istom mjestu, komunicirati sa raznim tipovima ljudi, ali ipak, osmijeh ne košta, ne odbija se od plate… Kada bi se svako malo potrudio, bilo bi ugodnije… Smijeh je lijek. Kako kažu, zdravo je smijati se, a mozak ne prepoznaje lažan i iskren smijeh, tako da, ne bi bilo loše bar iz pristojnosti pokazati minimalnu dozu ljubaznosti i poštovanja, ako ne zbog drugih onda zbog sebe…Da se ne razbolimo i ne postanemo lica sa metalnim maskama.
(Sofija www.palelive.com)
