Smrću 12 beba ispisane najtužnije stranice istorije

BANJALUKA – Smrt 12 banjalučkih beba 1992. godine, usljed nedostatka kiseonika, predstavlja tragediju kojom su ispisane najtužnije stranice istorije Univerzitetskog kliničkog centra /UKC/ Republike Srpske, tadašnjeg Kliničko-bolničkog centra, i Banjaluke.

Prijevremeno rođenim bebama, koje su postale indirektne žrtve rata i direktne žrtve sankcija, kiseonik je bio neophodan u terapijskom smislu, a nije ga bilo jer su bile presječene kopnene komunikacije sjeverozapadnog dijela Srpske Republike BiH sa njenim istočnim dijelom i Saveznom Republikom Jugoslavijom, koja je od kraja maja bila pod sankcijama.

Na Odjeljenju za intenzivnu njegu banjalučkog porodilišta od 22. maja do 19. juna 1992. godine preminulo je 12 prijevremeno rođenih beba, koje bi imale šansu da se bore za život da im se kiseonik mogao dati u banjalučkoj bolnici ili da su mogle biti transportovane u Beograd radi bolje zdravstvene njege.

Za ovu tragediju odgovorni su oni koji su mogli da pomognu, a nisu to učinili, prije svega generalni sekretar UN Butros Butros Gali, Savjet bezbjednosti UN i Komitet za sankcije, koji je odugovlačio i nije izdao dozvolu da sa batajničkog aerodroma poleti humanitarni avion sa kiseonikom i ostalom medicinskom opremom.

Uobičajena procedura za dobijanje dozvole trajala je do sedam dana, ali ni nakon 12 dana let nije odobren.

„Butros Butros Gali snosi odgovornost zbog nedostatka angažovanosti da izvrši pritisak na članove Komiteta. Nisu izvršili pritisak ni na vlade Hrvatske i BiH da dozvole prelet aviona i nakon odobrenja od Komiteta. Butros Butros Gali priznao je da nije postojala dobra volja pojedinih članica da se problem riješi“, navodi se u monografiji „Djeca žrtve rata 1991-1995“ u izdanju Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.

Odgovorni su Svjetska zdravstvena organizacija ili Unicef, koji su bar mogli da izvrše pritisak da se tragedija, ako ne spriječi, onda barem ublaži, a umjesto toga oni se nisu ni oglasili.

Prvi apel za pomoć iz Kliničko-bolničkog centra u Banjaluci upućen je 21. maja 1992. godine, a zaposleni su pokušali da medicinski kiseonik nadomjeste industrijskim koji su, nakon apela za pomoć, dostavljali brojni pojedinci i organizacije iz Banjaluke, ali ovaj kiseonik nije bio sterilan i nije posjedovao istu vlažnost, a boce su punjene pod različitim pritiskom.

Prva kriza sa kiseonikom riješena je posredstvom Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i mirovne misije UN u BiH /Unprofor/, kada je početkom juna avionima u Banjaluku dopremljeno 180 boca kiseonika i ostale medicinske pomoći, ali je riječ samo o kratkoročnoj pomoći i uskoro Kliničko-bolnički centar ulazi u novi period neizvjesnosti.

U Jugoslaviji je posredstvom medija vođena kampanja da se dopusti let i spriječi agonija u Kliničkom-bolničkom centru, a podržale su je i brojne poznate ličnosti. Apele su uputili i predsjednik Jugoslavije Dobrica Ćosić, kao i patrijarh srpski Pavle.

U monografiji piše da su apeli upućivani generalnom sekretaru UN Butrosu Galiju, međunarodnim institucijama i humanitarnim organizacijama, da su pozivi za pomoć upućivani i iz Republike Srpske Krajine, Banjaluke i banjalučke bolnice, dok su tadašnji svjetski mediji potpuno ignorisali svaku vijest o tragediji u Kliničko-bolničkom centru.

Rezolucijom 760/1992 humanitarna pomoć je izuzeta iz sankcija prema Jugoslaviji, ali ova odluka suštinski nije promijenila stanje na terenu.

Specijalni komitet Savjeta bezbjednosti UN odobrio je 24. juna humanitarne letove prema zapadnom dijelu Republike Srpske Krajine i Autonomnoj Regiji Krajina, ali „zahvaljujući“ otezanju vlada BiH i Hrvatske, koje su trebale dati dozvolu za prelet aviona preko njihove teritorije, do ovih letova nije došlo.

„Ako je pitanje polijetanja aviona sa teritorije Jugoslavije bilo toliko komplikovano, pomoć je mogla da stigne iz bilo koje druge zemlje. Aerodrom u Banjaluci je imao sve uslove za bezbjedno dostavljanje humanitarne pomoći, jer se nalazio daleko od zone borbenih dejstava. Banjaluka, koja nije bila dio Jugoslavije, snosila je posljedice sankcija. Bebama su oduzeta osnovna prava, pravo na život i pravo na liječenje. Ova prava su zagarantovana Konvencijom o pravima djeteta, koja je usvojena na Generalnoj skupštini UN 20. novembra 1989. godine“, navodi se u monografiji.

Humanitarna kriza riješena je vojnom operacijom Vojske Srpske Republike BiH, kojom je oslobođena Posavina i stvoreni su uslovi za nesmetani prolazak humanitarnih konvoja.

Probijanjem kopnenog puta prema Jugoslaviji i dolaskom humanitarne pomoći prvih dana jula trajno je riješeno pitanje problema sa kiseonikom u Kliničko-bolničkom centru.

Neke su bebe preminule svega nekoliko časova po rođenju, roditelji im nisu stigli dati ni ime, pa su, osim jedne, sahranjene i zavedene bez imena.

Posebno bolna su svjedočenja majki, među kojima je i Nađa Puškar iz Banjaluke, koja je 29. maja 1992. godine carskim rezom rodila djevojčicu.

„Po rođenju je imala skoro dva kilograma i da je bilo, kao što nije, kiseonika… danas bi to bila devojka, žena… Ne osuđujem nikoga, ne mrzim nikoga, ali da svet nije hteo da pomogne deci… A danas se bore za prava pasa. To me mnogo boli i želela bih da neko odgovara za to, jer to nije prirodna katastrofa. To je namerno urađeno. To je masovno ubistvo dece da se pokaže ko je sila i ko određuje… A, mi obični, mali ljudi, majke nismo bile vredne ničega, ni mi, ni naša deca“, navela je Puškareva.

Fata Dedić iz Novog Grada /tadašnji Bosanski Novi/ rekla je da je njena beba živjela tri dana i da je, nažalost, trećeg dana preminula.

Grozda Rauš iz Čelinca, majka Vladimira rođenog 28. maja, izjavila je da je njena beba rođena u ratu i da je živjela dok je bilo kiseonika.

„Kad je kiseonika nestalo, beba je umrla. Ne daj, Bože, nikom. I tako se završilo. Živio je 21 dan. Bila je nestašica kiseonika, znam da se čekalo da avion donese kiseonik. Pored mog Vladimira umrlo je još 11 beba. Bože, pomozi“, rekla je Rauševa.

Željka Tubić iz Prijedora, majka bebe koja je posthumno dobila ime Bojan, ispričala je da joj je najbolniji bio posljednji rastanak.

„Pa i bebe osjećaju strah i sve… Taj posljednji naš rastanak bio je… Jedva sam živa ostala. Bukvalno, grčevito se uhvatio za moj prst tako jako da sam morala istrgnuti ruku da bi ga mogli odnijeti… Mene je noćima budio plač bebe, ja se probudim i nema. To je bilo toliko iskušenje. Hod po oštrici mača, da li ostati normalna ili izludjeti. Iz dana u dan mlijeko ne prestaje da teče, a iz noći u noć budiš se sa bebećim plačem, jer te, u stvari, budi instinkt da nahraniš svoje dijete. Mjesec i više nije htjelo da se prekine mlijeko“, navela je Tubićeva.

Dvije bebe Slađana Kobas i Marko Medaković rođene u periodu kada nije bilo dovoljno kiseonika i koje su uspjele da prežive imale su teške posljedice.

Slađana Kobas je rođena 18. juna i kao prijevremeno rođena beba bila je stavljena u inkubator u kojem je provela desetak dana.

Od samog rođenja počeli su njeni zdravstveni problemi koji su se najviše odrazili na vid, ali ga je uspjela povratiti nakon operacije u Rusiji.

Nedugo potom, Slađani je ustanovljen i karcinom kostiju, zbog čega je išla na operaciju u SAD, ali je karcinom metastazirao i na pluća.

Preminula je 9. februara 2006. godine u Prijedoru, a javnost ju je prozvala „trinaestom zvjezdicom“.

Marko Medaković rođen je 21. juna i nije primio kiseonik u periodu transporta iz rađaonice do Odjeljenja za intenzivnu njegu, a tih nekoliko minuta bez kiseonika su u potpunosti promijenili Markov život i ostavile teške posljedice po njegovo zdravlje.

On ima cerebralnu paralizu, kvadriplegiju i totalnu oduzetost svih ekstremiteta uključujući glavu, teško mu je oštećen i mozak, tako da jedino može da vidi i čuje i kičma mu je iskrivljena.

Ima problema sa disanjem, tačnije diše sa samo četvrtinom pluća u kojima mu se nakuplja bronhijalni sekret, zbog čega je njegova porodica u strahu od mogućeg gušenja tokom spavanja.

Marko je dobio status civilne žrtve rata.

Banjaluka čuva uspomenu na stradanje 12 beba koje su u javnosti prozvane Dvanaest zvjezdica na osnovu istoimene pjesme koja je napisana u njihovu čast.

Osim toga je uređena i dostojno obilježena grobnica na banjalučkom Novom groblju u kojoj je sahranjena većina preminulih beba, gdje se svake godine prilikom obilježavanja godišnjice služi pomen.

U UKC-u Republike Srpske postavljena je spomen-ploča koja govori o ovoj tragediji, a u centru Banjaluke 2008. godine otkriveno je spomen-obilježje „Život“ kao znak trajnog sjećanja na stradanje banjalučkih beba.

Odbor za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova pri Vladi Republike Srpske uvrstio je 2008. godine stradanje banjalučkih beba u Program obilježavanja značajnih istorijskih datuma i događaja Republike Srpske kao događaj od regionalnog značaja, a 22. maj je proglašen „Danom stradanja dvanaest beba usljed nedostatka kiseonika ratne 1992“.

(www.palelive.com / Srna)