Spojio rad u školi i bogosluženje u crkvi – profesor fizičkog obukao mantiju

FOČA – Profesor fizičkog vaspitanja u fočanskom Srednjoškolskom centru Mladen Starović u februaru je rukopoložen za đakona i promjene na svom životnom putu objašnjava riječima – kada vas Bog pozove nema osvrtanja, jer, kao što Gospod kaže u Svetom pismu, kada spustite ruke na plug, tad nema nazad, trudite se da orete naprijed.

Ovaj nekadašnji košarkaš fočanske „Sutjeske“, sa kojom je kao pomoćni trener bio prvak Republike Srpske, na Nikoljdan 2001. godine završio je Fakultet fizičke kulture, na Jovanjdan naredne godine počeo je raditi u školi, a 2016. upisao je i Pravoslavni bogoslovski fakultet, čiju diplomu je stekao nakon četiri godine studiranja u svojoj 41. godini.

Na praznik Sveta tri jerarha, 12. februara ove godine, mitropolit dabrobosanski Hrizostom rukopoložio ga je u čin đakona.

Kako stići u isto vrijeme biti posvećen radu sa đacima, a u školi će svako za njega potvrditi da je marljiv i odgovoran profesor, i služenju Crkvi, a da u svemu tome nije na gubitku porodica – samo on zna.

Kao dugogodišnjem sportisti, energije mu nikada nije falilo, samo je sada drugačije kanališe i, kako kaže, troši na mnogo korisniji način. On ističe da je okružen ljudima koji imaju razumijevanje, pa zahvaljujući ljubavi i podršci porodice, svešteničke bratije i kolega iz škole uspijeva da uskladi sve obaveze.

„Dan počinjem sa jutarnjim bogosluženjem, a onda idem u školu na časove fizičkog vaspitanja. Naravno, uveče sam na večernjoj molitvi i na liturgiji svake nedjelje. Za bratstvo Hrama Svetog Save i Hrama Svetog Nikole tu sam uvijek kada je potrebno, tako da sam pripravan i mogu reći, ako pričamo o zadacima, da je moj zadatak da služim Gospodu“, nabraja svoje obaveze Starović.

Upoređujući Mladena prije intenzivnijeg crkvenog života i Mladena danas, kaže da ulazak u Crkvu i vjera, ljubav prema Gospodu Isusu Hristu traže promjenu cjelokupnog čovjekovog bića, pokajanje i preumljenje.

„Otac i sabrat Darko Đogo u jednoj besjedi je sjajno rekao: `Ako upoznate Hrista, a ne promijenite se, niste upoznali Hrista`. U svojim skromnim mogućnostima trudim se koliko mogu da sam na putu Hristovom, tako da sa te neke strane mislim da sam se promijenio“, navodi Starović.

On priča da mu je drago što mu na poslu u školi kolege kažu da je smireniji.

„Možda zvučim neskromno, ali prenosim samo što mi kažu drugi ljudi. Čovjek koji je toliko godina u sportu, kao ja, ima veliku energiju i sportski duh, koji nekada bude izražajniji nego što bi trebalo, tako da je sada ta energija prije svega usmjerena više na molitvu, bogosluženje, na druge ljude, ne na sebe, što je bilo pogrešno u tom, ako mogu reći, starom životu“, pojašnjava Starović.

Na pitanje da li se promijenio odnos prijatelja, rodbine, sugrađana prema njemu od kada je obukao mantiju, on odgovara da nema nekih velikih promjena ili da ih bar on ne primjećuje, izuzev što mu ljudi prilaze sa ozbiljnim životnim pitanjima, što mu je mnogo drago, pa se trudi da im pomogne.

„Čovjek je čovjek, nosio mantiju ili ne, pozvani smo kao pravoslavni hrišćani da svjedočimo Hrista u svakodnevnom životu“, kaže Mladen.

On priznaje da je, kada je prvi put obukao mantiju, a to je bilo uoči rukopoloženja da bi isprobao da li mu odgovara veličina, osjetio dozu straha.

„Mantije se naruče ranije da bi se mogle isprobati prije rukopoloženja, ako treba nešto da se prepravi. Prvi strah i neku nelagodu, iskreno, osjetio sam kada sam obukao kući mantiju. Možda sam tada prvi put bio svjestan te odgovornosti puta na koji me Gospod priziva“, iskren je fočanski đakon.

On dodaje da je prvi komentar dobio od svoje ćerkice.

„Kada me je vidjela u mantiji, prvo što je rekla: `Tata, nije tvoja glava za te mantije`. Iskreno se nadam da je mislila na veličinu mantije, jer je bila velika, tako da mi nije odgovarala“, kroz smijeh priča Mladen.

Reakciju đaka kada se pojavio u mantiji opisuje riječima „svakog čuda tri dana dosta“, i pojašnjava da je bilo dovoljno da tri dana dođe sa mantijom u školu i tu je prestalo čuđenje.

„Drago mi je bilo da su dva razreda, moj kome sam razrednik – prvi medicinske i drugi razred ekonomskih tehničara, došla na moje rukopoloženje. Kada sam izašao iz crkve i vidio ih, bio je predivan doživljaj, jedva sam suzdržao emocije, jer prosto su došli iz ljubavi prema meni i, naravno, da mi je drago zbog toga“, priznaje Starović.

Na časovima fizičkog vaspitanja nađe se vremena i za duhovne razgovore sa đacima.

Starović priča da mladi danas žive u pogrešnom ritmu, ali da imaju ozbiljna pitanja.

„To su pitanja odnosa sa Bogom, pitanja života i smrti, prosto traže odgovore. Zbog ovih mjera više šetamo, u fiskulturnu salu skoro i ne ulazimo, i u toj šetnji bude izuzetno lijepih razgovora za koje se čovjek uz molitvu mora pripremiti i trudim se da budem spreman da im dam odgovor. Trebamo više pažnje da obratimo na našu djecu, traže se u ovom svijetu“, napominje profesor i đakon.

Otkako je, kako napominje, „ušao u Crkvu“, odnosno počeo intenzivnije da živi crkvenim životom, čemu veliku zahvalnost duguje svom bratu od tetke, trudi se da ostane na tom putu, i sa te strane nikada nije imao kolebanja, ali priznaje da je dugo razmišljao da li da upiše Bogoslovski fakultet.

„Dije godine lupanja po tastaturi, ulazak na sajt fakultete gdje sam gledao kakvi su to ispiti, jer ipak završio sam Fakultet fizičke kulture, a 15 godina kasnije odlučujem da upišem drugi fakultet. Najviše sam razmišljao o porodici, supruzi i ćerkici, koliko će biti na gubitku, odnosno koliko ću imati manje vremena za njih, tako da me je to dvije godine lomilo da li da upišem fakultet. Uz njihov blagoslov, ako tako mogu da kažem, donio sam takvu odluku i dobio, slava Bogu, i od Mitropolije blagoslov“, prisjeća se Mladen.

Ubrzo nakon završenog fakulteta stigao je i blagoslov NJegovog preosveštenstva mitropolita dabrobosanskog Hrizostoma za rukopoloženje u đakona, što je za njega, ističe, bilo veliko iznenađenje, jer blagoslov nije ni tražio.

„Obično kada se završi pravoslavni bogoslovski fakultet, koji sam ja završio sa 40 godina, javite se nadležnom episkopu i obično mlađi sveštenici i diplomirani teolozi traže blagoslov da budu rukopoloženi. Ja nisam tražio ništa, samo sam se javio mitropolitu da sam završio fakultet, jer sam od Mitropolije i dobio blagoslov za upis na fakultet. Nisam tražio, a u odgovoru mitropolit mi je poslao pismo da ću biti rukopoložen na Sveta tri jerarha, što je bilo iznenađenje, jer čovjek nikad nije spreman, ali prepustite se Bogu, to je Božje davanje, Gospod to traži od tebe i idemo naprijed“, pojašnjava novopečeni đakon.

Svoju ulogu đakona on opisuje kao specifičnu, jer je dobio blagoslov mitropolita da služi u svim hramovima u Mitropoliji dabrobosanskoj, pa i van Mitropolije.

U Srpskoj pravoslavnoj crkvi rijetki su slučajevi da sveštenici ili đakoni imaju stalni posao koji nije u bližoj vezi sa Crkvom.

Starović kaže da mu je poznato da je to praksa kod Rusa i u Americi da ljudi koji voze taksi, rade na građevini, inženjeri, ljekari nakon završenog posla oblače mantiju i odsluže liturgiju.

„Kod nas znam da ima ljekar u Beranama, koji je takođe đakon. Ima vjeroučitelja da su sveštenici, ali da se sveštenik ili đakon bavi poslom koji nije u vezi sa Crkvom, nije česta praksa i meni je drago da sam dobio blagoslov od mitropolita Hrizostoma jer mislim da je prosto osjetio tu energiju i tu ljubav prema Crkvi i Hristu“, srećan je fočanski đakon.

Čin sveštenika bio bi logičan slijed i naredni korak, ali Mladen odgovara da se prepustio Hristu, da ide za Hristom i ne razmišlja o tome.

„Vjerujte mi, to kažem iz dubine srca. Prosto, Gospod će to sve da uredi, šta bude Bogu ugodno tako će biti“, smatra on.

Mladen je član Srpskog pjevačkog crkvenog društva „Pobratimstvo“ pri Hramu Svetog Save, za koje i nakon rukopoloženja nastupa na gostovanjima.

Crkveni hor je okupio Fočake raznih zanimanja i životnih dobi i za kratko vrijeme je postao jedno od vodećih pjevačkih društava u Srpskoj i BiH, a liturgija u Hramu Svetog Save dobila je svečaniji ton.

„Bio sam član generacije Košarkaškog kluba `Sutjeska` koja je bila šampion Srpske, to je bilo predivno, najveći sportski uspjeh Foče poslije rata. Onda se javljaju ljudske slabosti, lični interesi i to prosto krene nizbrdo. S druge strane, u crkvenom horu kada vidite ljude da nešto rade iz ljubavi, da je to Bogu ugodno, onda to ne može da propadne. U košarci sam osjećao ogromnu ljubav, a prema horu toliko pa još puta sto, mogu sigurno da kažem“, naglašava koliko mu je važno što je dio hora.

Prisjeće se prvog rođendana „Pobratimstva“ i da su tog dana u Foči u dječijem parkiću huligani polomili rekvizite za igru djece.

„To me je iskreno porazilo, mislio sam da se to ne može desiti u gradu kojem živim 42 godine. Isti dan sam otišao na rođendan `Pobratimstva` i kada sam vidio tu energiju ljudi, koja vraća u život, vidio sam nadu da ovaj grad može biti grad kulture i prosperiteta“, vjeruje Starović.

Pravoslavlje opisuje riječima – ljubav, žrtva, pokajanje, molitva.

Za sve ljude koji osjećaju važnost života sa Crkvom i u Crkvi, ali ih životne okolnosti i svakodnevna briga kako preživjeti odvraćaju sa tog puta, on ima poruku.

„Svi mi imamo brige, probleme, Gospod u Svetom pismu kaže da svijet u zlu leži. Gospod kaže: `Kucajte i otvoriće vam se, ištite i daće vam se`. To je lični odnos sa Gospodom, koji nas svakodnevno poziva. Svi ljudi ovoga svijeta dobijaju svakodnevno poziv, samo taj poziv treba da prepoznaju. Prosto, nek oslušnu ili malo bolje ili malo jače pokucaju na ta vrata vjere i Gospod će da otvori njihovo srce i da ih primi sebi“, poručio je đakon i profesor fiskulture Mladen Starović.

(www.palelive.com / Srna)