Огласи
U mladosti vrstan majstor, u srednjem dobu uspješan rukovodilac u privredi, a sada uzoran poljoprivrednik, najkraća je skica za portret šezdesetosmogodišnjeg Pavla Mučibabića iz paljanskog sela Rosulje. On kaže da čovjek može pronaći sreću u svakom poslu koji voli. Poznat i kao dugogodišnji direktor paljanske pilane, što je u predratnim vremenima važilo za jednu od tri najvažnije društvene pozicije u ovom kraju, danas sa suprugom Janjom na imanju na obroncima Romanije živi život poljoprivrednika, uspješnog u onoj mjeri koja se u poimanju našeg naroda mjeri riječima „pravi domaćin“.
– Gajimo uvijek od 50 do 80 ovaca i desetak grla krupne stoke, radimo i privređujemo dovoljno za naše potrebe, ali i da pripomognemo djecu, dostojno dočekamo goste, rodbinu, prijatelje… Živi se pristojno, tu su penzije, nešto se i proda, ali na novac gotovo i da zaboravljamo. Bar što se hrane tiče, uspijevamo da proizvedemo gotovo sve što je potrebno – priča Pavle, dok njegova supruga Janja dodaje da „onaj koga služi zdravlje, a hoće da radi, na selu ne može ostati gladan“.
Pavle ne poredi mnogo sadašnje i vremena kada je, u počecima kao mašinbravar radio na održavanju, a kasnije kao inženjer organizacije rada bio i dugogodišnji direktor paljanske pilane, ali kaže kako se trudio da svaki posao radi čestito.
– Možda zvuči kao neka fraza, ali uvijek sam se, a i dan-danas je tako, rukovodio time da posao koji mogu uraditi danas ne ostavljam za sutra. Nije moje da govorim o rezultatima takvog pristupa, ali ja sam danas miran i zadovoljan čovjek, koji zna da se raduje i sitnicama – kaže Pavle.
Dodaje da su ga nekada srećnim činili dobri poslovni rezultati i zadovoljstvo 550 radnika pilane, a danas se raduje i kada se ojagnji ovca, oteli krava, kada u šumi pronađe zalutala goveda…
Ispomoć
Pavlu i Janji ispomoć pružaju dva „profesionalna pastira“, koji su nezamjenljivi u takozvanom čobanskom dijelu posla.
Vjerni psi, ukršteni njemačko-škotski ovčar i turski karabaš, kažu naši domaćini, do sada su se pokazali kao vrsni pastiri, koji svoju obavezu ponekad shvate i „preozbiljno“, ne dozvoljavajući neznancima ni da upute pogled ka stadu o kojem brinu.
Glas Srpske
